DNEVNI PREGLED BR. 252 - 28. PROSINCA 1999.

GLAS AMERIKE - VOA 27. XII. 1999. Hrvati iz Bosne i Hercegovine nisu dijaspora, kaže predsjednik Hrvatskoga narodnog vijeća Bosne i Hercegovine Ivo Komšić. S njim je razgovarao Vladimir Bilić. "Hrvati Bosne i Hercegovine ne mogu biti dijaspora i ne odobravam to što su oni na listama i biraju zastupnike za Hrvatski sabor, naglašava Ivo Komšić: = Bosanskohercegovački Hrvati ili Hrvati iz Bosne i Hercegovine se ne mogu tretirati kao dijaspora, i to je zapravo hadezeovsko poniženje Hrvata u Bosni i Hercegovini. Mi nismo ovdje nikakvi doseljenici, mi smo ovdje autentičan narod, suveren, uostalom po ustavu, naša Bosna i Hercegovina je uvijek bila naša domovina, bila je naš zavičaj, naša država i oko toga nema nikakvih dvojba. Druga je stvar s kategorijom stanovništva koja se zove iseljeništvo. Iz Hrvatske, zaista, veliki broj Hrvata, pa čak i drugih naroda koji su bili u Hrvatskoj, su odlazili iz Hrvatske, odlazili su iz Bosne i Hercegovine, odlazili iz srednje Bosne, odlazili iz Posavine, iz Hercegovine. Oni koji danas žive po Americi, po zapadnoj Europi, Australiji i Novom Zelandu, Kanadi itd., oni spadaju u kategoriju iseljenika, odnosno kategoriju dijaspore i ukoliko je Hrvatska njima htjela odati neko priznanje koje oni uistinu imaju za nastanak nezavisne ili neovisne hrvatske države danas, onda im je trebala na neki drugi način iskazati tu počast, a ne dovoditi ih u veoma neugodnu situaciju. Da sjede u Hrvatskom saboru, donose zakone građanima te zemlje, a žive po zakonima druge države zato što žive u drugoj državi. - Hoće li se promijeniti odnos Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini i svim njezinim građanima poslije ovih izbora? = Ako se desi, u što ne vjerujem, da pobijedi HDZ, i u toj varijanti doći će do promjene u politici. Neće to biti neka velika promjena, ali će pod pritiskom svijeta i, uostalom, pred nastojanjem nove vlasti u Hrvatskoj da postane dio europskih integracija, doći do promjene te politike. Jer ipak, tvorac dosadašnje politike prema Bosni i Hercegovini bio je isključivo pokojni predsjednik Franjo Tuđman. Ja mislim da se ne može ponoviti politička garnitura, čak ni hadezeovska, koja bi nastavila tu politiku. Hrvatska pod hitno mora postati europska integracija, i to će je prisiliti da svoju politiku korigira prema Bosni i Hercegovini. Danas to nije dobro, jer ta korekcija ovdje nije dovoljna. Zato ja priželjkujem da pobijedi oporba, bilo jedan ili drugi blok, vjerojatno u postizbornoj koaliciji zajedno, jer oni moraju radikalno promijeniti. Ovdje se radi o radikalnoj promjeni politike prema Bosni i Hercegovini. Oni više ne smiju destabilizirati Bosnu i Hercegovinu, ne smiju destabilizirati naš položaj koji je po ustavu, i državnom i federalnom, vrlo dobar. I moraju se kapaciteti tog ustava, koji su danas otvoreni, iskoristiti, a ne ići na destabilizaciju, na zaoštravanje naših odnosa s našim susjedima. Ja se nadam da je oporba u stanju iznijeti jedan takav projekt na svojim plećima, da ga je u stanju ponuditi ovdje bosanskohercegovačkoj vlasti i onim političkim strukturama, bez obzira iz koje su stranke, koje su ovdje trenutno na vlasti. Jer mi moramo znati da će tu biti određenih raskoraka jer postojeća, vladajuća struktura neće se promijeniti s time što će se i ukoliko će se i promijeniti u Republici Hrvatskoj. Ona će još ostati za izvjesno vrijeme jer naši izbori su tek na jesen iduće godine." (VOA) NJEMAČKI RADIO - RDW 27. XII. 1999. Iz tiska Njemački se tisak i danas od međunarodnih tema najviše bavi ratom u Čečeniji. 'Nuernburger Zeitung' u svom komentaru upozorava da će osvajanje ruševina nastanjenih tek promrzlim i gladnim sjenama biti - čak ako uopće i uspije - tek još jedna epizoda u postojećem vojnom pohodu. Glavni grad Čečenije u međuvremenu se nalazi tamo, gdje zapovjednici organiziraju pokret otpora - a to znači svugdje i nigdje, smatra 'Nuernburger Zeitung'. 'Rhein-Zeitung' podsjeća da se zbog Čečenije ne smije zaboraviti Balkan. Kad bi se jedinice SFOR-a i KFOR-a danas povukle iz Bosne i Kosova, ne bi potrajalo dugo dok ne bi buknuo novi rat. Previše velesilničkih ambicija usađeno je u glavama mnogih regionalnih političara i vojnika uokolo. Previše starih računa još nije izglađeno. Međunarodna zajednica ne smije sada stati na pola puta. A zanimanje za Bosnu i za Kosovo popušta, spremnost za pomoć nestaje. Balkan ne smije pasti u zaborav, pa čak i sada kada rijeka pomoći teče prema Čečeniji ili tko zna gdje. Balkan treba gospodarsku pomoć i nazočnost međunarodnih snaga. Inače će opet za kormilo doći kojekakvi nacionalistički huškači. Obnova demokratskog Balkana je dugotrajan i mukotrpan pothvat. Ali tome nema nikakve alternative, smatra 'Rhein-Zeitung'. A od njemačkih tema, tisak se i dalje najviše bavi samovlašću Kohla u njegovoj stranci CDU - ali i izjavom glavne tajnice stranke, Angele Merkel da je 'epoha Kohla završena jednom za svagda'. 'Koelner Stadt-Anzeiger' piše da su otvorenost i potraga za istinom bolji temelji za budućnost stranke nego loše shvaćena lojalnost čovjeku koji priznaje samo vlastitu procjenu. Njegove zasluge su neosporne, ali za stranku nema drugoga puta od onoga kojega je naznačila glavna tajnica Merkel, smatra 'Koelner Stadt- Anzeiger'. *** Gospodarska godina 1999. započela je u Hrvatskoj propašću niza banaka, nastavila se propašću turističke sezone zbog kosovske krize, potom propašću niza velikih i manjih poduzeća, a osobito je odjeknula propast niza novih tranzicijskih poduzetnika, tzv. tajkuna. Takva je, ukratko, bila 1999. godina u Hrvatskoj, posljednja u desetogodišnjem nizu nedavno umrlog predsjednika Franje Tuđmana. Kad je o tajkunima riječ, prvi je kolabirao Miroslav Kutle, vlasnik tzv. Globus holdinga u kojemu je, prema sasvim službenim državnim podacima, bilo više od 170 uglavnom fiktivnih poduzeća. Još nitko ne zna što Kutle danas ima, što mu je preostalo, što je država uzela sebi natrag i uz koje gubitke, jer se Hrvatska demokratska zajednica još nije usudila o tome provesti temeljitu istragu i o rezultatima izvijestiti javnost. Pod Kutlinom upravom više nije ni restoran Globus na Zagrebačkom velesajmu, gdje je HDZ održavao svoje borbene skupove i godišnje proslave i gdje je počeo svoj tajkunski put, ni 'Slobodna Dalmacija', a koju je preuzeo 1992. u privatizaciji na hrvatski način. Tek je ovih dana sud napokon presudio da privatizacija 'Slobodne Dalmacije' nije provedena po zakonu, što svi znaju, direktor Splitske banke Frane Mitrović objasnio je javno i službeno na sudu nešto što također svi znaju - kako su mu Ivić Pašalić, Jure Radić, Nikica Valentić i Pero Jurković sugerirali kome da preda 'Slobodnu Dalmaciju', a sam je čin privatizacije potpisao današnji premijer Zlatko Mateša. Da priča bude kompletna, Miroslav Kutle je 'platio', recimo to tako, 'Slobodnu Dalmaciju' kreditom koji je dobio iz Mirovinskog fonda uz dvanaestpostotnu godišnju kamatu u vrijeme kad je inflacija jurišala prema više desetaka posto mjesečno. Na kraju desetljeća Mirovinski fond je iscrpljen do razine da mirovine kasne i po cijeli mjesec. No, Kutle više nije vlasnik ni Dione, koju je preuzeo kad mu se omililo i kad je vidio kako je to lako, a koja je ove godine otišla u stečaj, zajedno s propašću Name i Tiska, koji svoj stečaj još samo nisu formalizirali. Tisak je inače bio pod kontrolom Miroslava Kutle, a u čijem je zapravo vlasništvu, sam bog zna. Brodokomerc je također veliko trgovinsko i također propalo poduzeće u riječkoj regiji, a pod višegodišnjom kontrolom sljedećeg bankrotiranog tajkuna Josipa Gucića, kod kojega se u Dubravi vrtio glasoviti vol u proljeće 1990. kad je HDZ dobio izbore. Danas nekoliko banaka traži stečaj Brodokomerca i još trinaest poduzeća pod Gucićevom kontrolom, i to neposredno pred izbore, demonstrirajući kako ih više zanima profit nego rezultati glasovanja. Dok je Kutle glasovit po izjavi 'Ako stanem padam', koju je još kao 'poduzetnik' prije nekoliko godina dao u mjesečniku 'Banka', onda je Gucić - čije su prve akvizicije bila nekoć zdrava, izvozna tekstilna poduzeća NIK i Vesna - izrazio bit tajkunske ekonomije hadezeovske ere prijedlogom da sad iscrpljena poduzeća vrati državi, jer on - shvatio je - ne zna s njima. No ne vraća sva poduzeća. Za njega se zna da mu je u vlasništvu ostala pivovara u Osijeku, prepisana na članove obitelji, a koja još donosi dobit. No, bilo kako bilo, prošla je godina bila kobna za čitav niz HDZ- ovih 'tajkuna' - pravi pokolj 'stališa'. Propala je i Croatia Line, gotovo do posljednjeg broda, samo kratko vrijeme prije toga država, koja je morala znati o čemu je riječ, ponudila ju je malim dioničarima. Kakva prijevara, ali koja više nikog ne uzbuđuje jer nije neočekivana. No, kad je o prijevarama riječ, INA - hrvatska naftna kompanija - završit će ovu godinu s više od sedamsto milijuna kuna gubitka, dakle s više od 100 milijuna dolara gubitka. S jedne je strane Ina time opustošena i bitno oslabljena u eventualnim pregovorima s potencijalnim inozemnim ulagačem, a s druge joj je strane država onemogućila podizati cijene benzina dok su rasli dolar i cijena sirove nafte, čime je umjetno održavala makroekonomsku stabilnost. Zaista, u Ini se dakle prelamaju druge dvije bitne značajke 1999. godine - eksplozija inozemnih ulaganja i ugrožena no ipak održana kakva takva makroekonomska stabilnost u doba očigledne recesije. Dakle, godina će završiti s jedanpostotnim padom domaćega bruto proizvoda, s tečajem otklizanim do četiri kune za njemačku marku, s padom industrijske proizvodnje do dva posto, s više od tristo trideset tisuća nezaposlenih i s cijenama poraslim oko pet posto u odnosu na početak godine. Tijekom godine je izveden rebalans proračuna, jer prihodi od poreza na dodanu vrijednost nisu ponovili lanjske visine, a također je i uvedena još jedna, nulta stopa poreza na dodanu vrijednost - za kruh, mlijeko i knjige, što građanima nije donijelo neki osobiti boljitak. No, ekonomska je nužda natjerala Hrvatsku da se napokon otvori prema inozemstvu. Nakon šeprtljavo provedene procedure, Deutsche Telecom je uplatio više od osamsto milijuna dolara za kupnju dominantnog udjela u Hrvatskim telekomunikacijama. Na samom kraju godine prodana je i Privredna banka Zagreb za tristo milijuna eura, čime je ne samo spašen proračun, nego je Hrvatska izbila na vrh zemalja po visini inozemnih ulaganja po stanovniku - barem dok još ima što prodati. Tako ni za 2000. godinu ne treba strahovati, novca će biti barem od rasprodaja. Prema cijenama dionica Zagrebačke banke i Plive na Londonskoj burzi, koje rastu, inozemni ulagači već zauzimaju pozicije za razdoblje nakon očekivane velike političke promjene. Opasnost je samo u tome da se inozemnim ulagačima ne bi svidjeli rezultati izbora. *** Komentar o gospodarstvu zemalja u tranziciji u posljednjem desetljeću. Deset godina nakon pada sovjetskoga imperija, zemlje istočne i jugoistočne Europe više se razlikuju međusobno u stupnju razvoja mehanizama slobodnog tržišta nego ikad. Zemlje srednje Europe daleko su odmakle, ali u Rusiji, Bjelorusiji i nekim zemljama srednje Azije izbijaju na vidjelo strukturalne teškoće koje uvijek iznova dovode do usporenosti, pa čak i do povratka nekih mehanizama središnje, državne ekonomije. Europska banka za obnovu i razvoj - EBOR - prošle je godine prvi put ispitala više od 3000 poduzeća iz 20 zemalja u tranziciji, u kojemu je konkretno htjela saznati u kojoj mjeri pogrješna nacionalna politika ili zastarjele državne institucije sprječavaju poduzetništvo? Ali u upitniku su bila i pitanja - u kojoj mjeri na poslovnu svakodnevnicu utječe korupcija? Organizirani kriminal? Razne intervencije državnih službenika? Jer posve je jasno da i u Europskoj banci gospodarski uspjeh nije moguće postići samo privatizacijom i otvaranjem tržišta. Bitni sastojak je svakako 'dobro upravljanje', dakle politika vlade koja jamči potrebne okvire za napredak. Jer doista je teško sačiniti popis u kojemu bi se jednostavno moglo utvrditi koja je zemlja i u kojoj godini najviše napredovala putem slobodnog tržišta. No, i 1999. godine Europska banka za obnovu i razvoj na prvom mjestu vidi Mađarsku, ali je u stopu slijede Češka, Estonija, Slovenija i Slovačka. Sasvim blizu ove predvodnice su i druge baltičke zemlje, Letonija i Litva. U sredini se nalazi Hrvatska i druge zemlje jugoistoka Europe, baš kao i Rusija. Slično je s kavkaskim republikama, a sasvim na kraju kolone su Turkmenistan, Uzbekistan - ali i Bjelorusija. Reforme koje su ove zemlje možda već i provele - ne samo da još nisu pokazale rezultate nego je neke od njih državna administracija čak i ukinula. Naizgled, uspjeh reforma ovisi o banalnoj, geografskoj činjenici: što je zemlja bliža zapadnoj Europi, lakše provodi reforme. U baltičkim zemljama su odoljeli svim napastima da se vrate na stare mehanizme i postigli su još jedan uspjeh koji je bio jedan od najvećih problema zemalja Istoka: potpuno su promijenili trgovačke putove za svoju robu. Svima je bio daleko najveći trgovinski partner Sovjetski Savez ili su trgovali međusobno. Sada je za baltičke zemlje najveći trgovinski partner uvjerljivo Europska unija. Osim toga, omogućili su brzo i nebirokratsko osnivanje novih poduzeća, i to kako domaćih, tako i inozemnih, koja su pak pozitivno utjecala na tržište i na cijene. Istodobno, ti su poduzetnici tražili državne institucije koje diktiraju, ali i jamče za postavljena pravila igre. Tako su - za razliku od Rusije - zapravo poduzeća i banke bili zainteresirani za uvođenje zakona i transparentnost novčanih tokova. A da se brzim uvođenjem zapadnih sustava može i lako spotaknuti, Martin Raiser, ekonomist zadužen za nacionalna gospodarstva u EBOR pokazuje na primjeru Češke: = Tamo smo na početku vidjeli veoma brz razvoj trgovine dionicama. To je bila posljedica vladine politike privatizacije. Ali istodobno nije postojala solidna regulacija tržišta kapitala. Vaclav Klaus je uvijek tvrdio: tržište novca uredit će se samo od sebe, tu se država nema što miješati. To je bila golema pogrješka: prouzrokovala je na češkom tržištu investicija toliko nepovoljan odnos raspodjele na štetu malih ulagača da se može usporediti samo s razvojem odnosa u Rusiji. To nije pogodovalo niti restrukturiranju poduzeća niti je stvorilo povjerenje stranih ulagača u češke investicije. To je 97. dovelo i do krize i tek nakon toga je Češka donijela zakon o ulaganjima koji je jedan od najboljih u čitavoj regiji i vjerojatno odgovara čak i zapadnoeuropskim standardima. Još su dva problema ukorijenjena u svim zemljama koje se razvijaju iz državnog u tržišno gospodarstvo: država koja se godinama navikla razmišljati u 'velikim' kategorijama industrijskih kombinata, teško nalazi načina poduprijeti srednja i mala proizvodna poduzeća, obično najbolje sredstvo za razvoj svekolikog gospodarstva. U Njemačkoj, na primjer, ovakva poduzeća čine 70 posto svih radnih mjesta u produkciji. I posljednji problem, ali nipošto najmanje važan jest - korupcija. Nema tog ozbiljnog ulagača koji želi uložiti svoj novac u razvoj zemlje u kojoj gospodarski sustav počiva na podmitljivim službenicima. Borba protiv te pošasti teža je nego što izgleda - jer ovisi jedino o zemlji u kojoj vlada takva 'rodbinska ekonomija'. A ako ona sama nema snage sudski i politički svoje gospodarstvo utemeljiti na pravdi koja je jednaka za sve - onda joj ama baš ništa ne može pomoći da se pretvori iz zemlje u kojoj hazarderi misle samo na svoju korist u zemlju u kojoj i država i gospodarstvo zajedno rade na dobrobiti i na razvoju čitave zajednice. *** Gospodarski pokazatelji u Njemačkoj na kraju 1999. nedvosmisleno upućuju na rast. Pregled njemačkoga gospodarstva prošle godine priredio je Wolf-Dieter Michaeli. "S obzirom na škljocanje fotoaparata, jedva da se još moglo čuti što je tadašnji savezni predsjednik Roman Herzog rekao svom posjetitelju, bivšem ministru financija Oskaru Lafontaineu: 'Ovime vam uručujem razrješenje. Na taj je način vaša ostavka pravovaljana. Zahvaljujem vam za posao koji ste obavljali za sve nas i želim vam svako dobro na daljnjem životnom putu.' Ostavka ministra financija Lafontainea bio je prvi - koliko politički, toliko i gospodarski događaj koji je obilježio njemačko gospodarstvo 1999. Drugi se događaj, potpuno drugačiji od onog prvog, zbio nekoliko mjeseci kasnije, u Frankfurtu, kada se kancelar Schroeder obratio radnicima građevinskog koncerna Holzmann: 'Uspjeli smo... Sada pred nama - i još više, pred vama stoji još mnogo posla. Banke su - a to kažem s poštovanjem i priznanjem - su konačno preuzele vaše gospodarske i socijalne obveze i mi ćemo se pobrinuti da to tako ostane. Savezna vlada...'. Slijede uzvici 'Gerhard, Gerhard!' Iako naizgled ta dva događaja nemaju ništa zajedničko, baš ona simboliziraju dva pola između kojih se razvijalo njemačko gospodarstvo ove godine, stanje u Njemačkoj gospodarskoj i financijskoj politici i probleme s kojima se ova zemlja i njezina crveno-zelena vlada morala boriti prve godine svoje vladavine. A svim problemima koje je naslijedila od 16-godišnje vladavine kršćanskih demokrata treba pribrojati i one koje je uspjela i sama stvoriti: nevješto predstavljanje vlastitoga gospodarskog programa, nejasnoće oko zakonskih odredba, nesloga o konceptu gospodarskog i financijskog razvoja - sve je to bilo uzrokom još veće nesigurnosti kod poduzeća i kod građana. A godina je još dobro počela: nakon svih opasnosti da će i njemačko gospodarstvo zapasti u recesiju, u poduzeća je počelo pristizati sve više novih narudžba, a činilo se i da će svakog trenutka živnuti i potrošnja. Jer, ministarstvo financija najavilo je čitav niz poreznih olakšica i za građane i za poduzeća. No, to se nije dogodilo. Ministar financija je otišao, a metalski sindikati s juga najavili su čitav niz štrajkova koji su ugrozili mogućnost da će već ove godine doći do sporazuma koji bi poduzećima omogućio proizvoditi s manje troškova. Umjesto toga, sindikati su istakli zahtjeve koji su stajali daleko iznad spremnosti poslodavaca. Predsjednik udruženja njemačkih poslodavaca Diedter Hundt: 'S obzirom na slabu, izuzetno labilnu konjukturu u kojoj si poduzeća ne mogu dopustiti da ne prihvate neku narudžbu ili da je ne ispune na vrijeme i u cijelosti, učinci ovakve sindikalne borbe bili bi porazni i mora se spriječiti'. Zbog ovih dodatnih troškova koji su se proširili i izvan granica juga zemlje i izvan metaloprerađivačkog sektora - iako su se svi zaklinjali da to neće biti tako, mnoga poduzeća su bitno korigirala svoje prognoze prema dolje. A prognoze bivšeg ministra financija Lafontainea komentirao je kratko Franz Schoser pred vijećem njemačke industrije i trgovine: 'Tko se još ovdje drži gospodarskog rasta od 2,8 posto, taj ili je daleko od svake stvarnosti, ili uopće nema uvida u stvarno stanje koje vlada u njemačkim poduzećima'. No porast nadnica na isti stupanj zaposlenosti i uz isti fiskalni namet vodi i do ekspanzije potrošnje - to je, doduše, uz kritiku povećanja troškova proizvodnje, za ovu godinu ustvrdio i tradicionalni gospodarski nalaz 'petorice mudraca'. Ali pesimizam se ipak provlačio sve do ljeta kada se pokazalo da zemlja dobiva sve više narudžba iz inozemstva - jer dolar je postajao sve jači, a i poduzeća su postajala sve spremnija za investicije. Država je pak zauzela program oštre štednje, jer zemlja je zadužena za 1.500 milijarda maraka. Čitavih 25 posto godišnjega proračuna odlazi samo na otplatu kamata - objasnio je novi ministar financija Eichel. Poduzetništvo, a ne državne subvencije jedini su modus razvoja - i stoga je i bio toliki šok kada se jedan građevinski koncern, osuđen na propast, spašavao državnim novcem. A to dobro zna i kancelar Schroeder, no ipak je na kongresu SPD-a izjavio: 'Smatram da se politika mora umiješati, ali tek onda ako je neko poduzeće sposobno opstati na tržištu. A ako je dospjelo u teškoće zbog lošeg upravljanja ili nedostatka nadzora, ne može se sve što je netko zabrljao staviti na teret zaposlenima'. Ali veliki se događaji u njemačkom gospodarstvu ove godine nisu samo događali u sjeni političara: štoviše, bilo je obratno. Deutsche Bank preuzela je američku investicijsku kuću Bankers Trust. 'Planirana akvizicija Bankers Trusta neće nam samo pomoći u snažnoj prisutnosti na američkom tržištu nego će nas dovesti i u čitavom nizu poslova na prvo mjesto svjetskog tržišta', ustvrdio je Rolf Breuer, predsjednik uprave Deutsche Bank. Ron Sommer, predsjednik Deutsche Telecoma ove godine nije imao toliko uspjeha u svojim nastojanjima da postane svjetski igrač: nije mu uspjelo preuzeti talijanski Telecom, a naljutio je i svojeg strateškog partnera, francuski Telecom. A preuzimanje britanskog One2one ipak nije potez kakvog su svi očekivali ove godine. Jer ova je godina bila godina fuzija: stalno niču novi divovi, u kemijskoj industriji, maloprodajnim lancima, telekomunikacijama. Ova godina će ostati i u sjećanju po prvom 'neprijateljskom' napadu na njemački koncern Mannesmann. Sa jedne strane, kancelar Schreoder tvrdi: 'Ja jesam za strano sudjelovanje u njemačkim tvrtkama, ali cijenim da ne bi trebalo biti neprijateljskih preuzimanja'. Ali von Wartenberg, predsjednik njemačkog udruženja industrije, smatra da ovakvi nacionalni interesi više nemaju što tražiti u gospodarstvu: 'Ako politika još uvijek reagira pod parolom - i u budućnosti ćemo telefonirati na njemački način - onda to samo pokazuje da politika ne razumije realnosti globalizacije, pa čak ni zajedničkog europskog tržišta'. A to je svakako budućnost za sljedeću godinu. A došlo je - u posljednji trenutak - i do najavljenih poreznih olakšica u privredi. Burzovni indeks DAX to je popratio eksplozijom vrijednosti, a sve je vjerojatnije da će se to - možda ne tako drastično, ali ipak neizbježno - proširiti i na gospodarski rast u Saveznoj Republici Njemačkoj u 2000." (RDW) BRITANSKI RADIO - BBC 27. XII. 1999. Pregled tiska "'The Guardian' na naslovnici danas donosi fotografije islamističkog vođe Maulana Masooda Azhara koji se već gotovo šest godina nalazi u indijskom zatvoru, a čije je oslobađanje glavni uvjet za puštanje 160 putnika i članova posade otetoga indijskog zrakoplova. Ta zrakoplovna drama koja traje već više od dva dana, u središtu je pozornosti gotovo svih današnjih britanskih novina. Dopisnica lista iz Delhija ističe kako su otmičari pripadnici islamističke skupine Harkat koja je, kako podsjeća, već prije u više navrata pokazala svoju okrutnost. Tako su, primjerice u srpnju 1999., članovi jedne od frakcija Harkata u Kašmiru oteli šest zapadnih turista s jednakim zahtjevima - puštanjem njihova zatočenog vođe. Otmičari su tada ubili norveškog turistu, jedan od uhićenih američkih turista uspio je pobjeći iz zatočeništva dok se, kako podsjeća list, ni danas ne zna sudbina preostale četvorice otetih turista. Pripadnici Harkatani ovoga se puta nisu libili pokazati svoju okrutnost, ubivši jednog od putnika u indijskom zrakoplovu, 25-godišnjeg Rupena Katyala. Očevici kažu kako je on ubijen zbog neposluha, nakon što je odbio staviti povez na oči koji su otmičari stavili svim muškarcima u zrakoplovu. Iako su još u subotu otmičari pustili 27 putnika, većinom žena i djece, raste bojazan za živote onih koji su još u rukama pripadnika Harkata. Poznato je kako su većina od njih 150 indijski državljani, osam putnika je iz Nepala, a preostali su državljani nekoliko zapadnih zemalja. 'The Daily Telegraph' u svom naslovu ističe kako otmičari odbijaju pustiti udovicu ubijenog putnika, a riječ je o mladom indijskom paru koji su nalazio na svom medenom mjesecu. Pušteni putnici, kako prenosi list, ističu kako su otmičari iznimno dobro organizirani i zamaskirani te im se mogu vidjeti samo oči. Za otmičare je Masood Azhar više od običnog smrtnika, on predstavlja njihova duhovnog vođu. Njihova poruka je glasila - nećemo puštati više nikoga, mi smo oteli ovaj zrakoplov kako bi svijetu pokazali našu patnju te patnju djece i ljudi koje ubija u Kašmiru. Azhar je uhićen u južnom Kašmiru u veljači 1994. godine i optužen za terorizam. Poznato je da se njegova organizacija protivi indijskoj prisutnosti i Kašmiru. Njihove glavne baze nalaze se u Pakistanu, no pripadnici Harkata se bore za svoje ciljeve i provode džihad po cijelom svijetu, od Kašmira, preko Afganistana, pa sve do Bosne, piše list. U središtu pozornosti današnjega britanskog tiska je i dosad najžešći ruski napad na glavni čečenski grad Grozni. Tako 'The Times' ističe kako se Grozni pretvara u ruševine i postaje novi ruski Staljingrad u kojemu se vode ogorčene borbe ulicu po ulicu. List ističe kako su ruske snage krenule u ovaj napad na Grozni iz četiri smjera, potpomognute žestokom artiljerijskom vatrom. Tvrdi se kako raspolažu sa stotinu tisuća vojnika u usporedbi sa samo 2000 čečenskih pobunjenika, koliko ih je prema procjenama ostalo u Groznom. Rusi, pak, tvrde kako ih je većina pobjegla iz grada te ih je sada preostalo tek nekoliko stotina. Rusko je vojno zapovjedništvo, izvješćuje list, grad strateški podijelilo u 15 sektora koja će, kako planiraju, postupno zauzimati. Rusi napadaju Grozni sa svih strana, ističe u naslovu 'The Daily Telegraph', prenoseći kako istodobno Rusi tvrde da se u glavnom čečenskom gradu ne događa ništa posebno, već da oni samo oslobađaju grad od bandita. No, stvarnost je, kako piše list, potpuno drugačija. Na tisuće civila skrilo se u podrume i druga skloništa ispod zemlje, dok se iznad njihovih glava vode ogorčene borbe. Rusko napredovanje otežavaju brojne mine i eksplozivne naprave po čitavom gradu, kao i tuneli kojima se služe pobunjenici. (BBC) INOZEMNI TISAK SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 27. XII. 1999. Izlazak iz Tuđmanove sjene "Za vladavine autokrata Franje Tuđmana bivša jugoslavenska republika Hrvatska tavorila je u zoni sumraka između diktature i demokracije. Pokojni Tuđman obilato se služio ružnim oruđem ekstremnoga nacionalizma, razbojništva i etničkih predrasuda. Po nekim procjenama polovica pripadnika srpske manjine koji su nekada živjeli u Hrvatskoj još i danas živi izvan njezinih granica u statusu izbjeglica. Patnje koje je Tuđman prouzročio privlačile su manju pozornost no što su trebale privući zbog gorega ponašanja Tuđmanova pandana i sudruga u zločinu, srpskog autokrata Slobodana Miloševića. U samoj Hrvatskoj Tuđman nikada nije nametnuo otvorenu autoritarnu vladavinu. Njegova 'ostavština kontinuirane demokratske vladavine u Hrvatskoj značajno je postignuće', smatra Human Rights Watch. No, spomenuta organizacija također primjećuje da je Tuđmanova demokracija bila obilježena zadrškama, da nikada nije bila potpuno besprijekorna te da je državna vlast uvijek bila snažno uprta u kola Tuđmanovih i interesa vladajuće stranke. Skupštinski izbori raspisani su za 3. siječnja, a novi predsjednik bit će izabran tri tjedna nakon toga. Pripremljena je osnovna mašinerija za provedbu slobodnih izbora. (Ne)pošteno ponašanje vlade i vladajuće stranke znatno će uvjetovati brzinu integracije Hrvatske u demokratsku Europu. Televizija je i dalje pod nadzorom države, a vijesti su jako pristrane u korist vladajuće stranke. Izborno zakonodavstvo i praksa otežavaju sudjelovanje etničkih manjina, posebno Srba. Lokalne vlasti mogu ozbiljno ograničiti slobodu okupljanja. Vladajuća stranka može pronaći načine da blokira oporbene stranke čak i ako ove dobiju većinu glasova. Poštenja radi valja napomenuti da se većina Hrvata želi osloboditi negativnih aspekata svoje reputacije čiji korijeni leže u Tuđmanovoj tiraniji i etničkim zločinima. Vlada bi željela prevladati status parije kakav ima Srbija i približiti se Vijeću Europe i ostalim institucijama koje predstavljaju demokraciju i slobodno tržište. No, američki i europski dužnosnici moraju pojasniti da prevladavanje statusa parije nije automatski proces", istaknuto je na kraju nepotpisanog komentara. THE WASHINGTON TIMES 27. XI. 1999. Jeftina europska sigurnost "U početnim fazama NATO-ove zračne akcije na Kosovu postajalo je sve očitije da je doprinos europskih članica NATO-a vođenju rata žalosno neprimjeren. Otada NATO-ove članice iz Europske unije očajnički krše ruke nad nečim što svaka članica NATO-a, uključujući i Sjedinjene Države, suglasno ocjenjuje kao neprihvatljivu situaciju. Britanski ministar obrane otvoreno je priznao da 'moramo prihvatiti činjenicu da Europa nije iskoristila svoj utjecaj u vlastitom dvorištu'. Talijanski se premijer nedavno požalio da 'Europa troši više od 60 posto sredstava koje Amerika troši na obranu a dobiva 10 posto američkog učinka'. Glavni tajnik NATO-a, Britanac lord Robertson, nedavno je sažeo taj problem na sljedeći način: 'Oružane snage europskih država obuhvaćaju danas oko dva milijuna ljudi u uniformi, a europski saveznici ipak se moraju žilavo boriti da dobiju 40 tisuća' - dva posto svojih vojnika - 'za angažman na Kosovu'. Iz sastanka u sastanak ministri obrane i vanjskih poslova europskih država isticali su čvrstu odlučnost za oštro povećavanje vlastitih obrambenih sposobnosti. Napokon su na nedavnom summitu EU u Helsinkiju članice formalno odobrile takozvani Europski sigurnosni i obrambeni identitet, koji zahtijeva razvoj novih europskih oružanih snaga za brze intervencije sa 60 tisuća vojnika do 2003. g. Naravno, utvrđivanje tih potreba i obećanje o njihovu rješavanju najlakši su mogući odgovor na krizu sposobnosti, koja je zahvatila europske članice NATO-a. Namicanje financijskih sredstava, potrebnih za ispunjenje obećanja sasvim je druga priča. Lord Robertson nedavno je podsjetio svoje europske kolege da 'nije moguće jeftino kupiti sigurnost'. No, budućnost će pokazati je li, primjerice, Njemačka pozorno slušala njegove riječi. Naime, proteklih je godina Njemačka dopustila da njezina izdvajanja za obranu naglo padnu na 1,5 društvenog brutto proizvoda - te ona danas čine otprilike polovicu američke razine. Njemački ministar obrane Rudolf Scharping priznao je da bi osuvremenjivanje oružanih snaga stajalo Njemačku desetke milijarda dolara, a kancelar Gerhard Schroeder uputio ga je da do g. 2003. smanji proračun za obranu za dodatnih 10 milijarda dolara. Ostale europske države imat će podjednako velike probleme s financiranjem svojih obećanja. Drugi mogući problem jest moguća pojava novih institucija prilikom provedbe plana - uključujući posebno vojno osoblje i stalni politički i sigurnosni odbor. Američki ministar obrane Cohen izrazio je bojazan da bi ta nova europska vojna struktura mogla nepotrebno udvostručiti NATO-ovu strukturu. General Wesley Clark, Amerikanac na položaju glavnog vojnog zapovjednika NATO-a, strahuje da bi takvo udvajanje institucija moglo na kraju rezultirati 'odvajanjem' i time više pogoršati nego poboljšati djelotvornost NATO-a. Vrijedi napomenuti da bi spomenute oružane snage za brze intervencije mogle služiti europskim interesima koji možda neće obuhvaćati i interese NATO-vih članica izvan Europe. Po deklaraciji helsinškog summita, 'cilj EU jest stvaranje autonomnog kapaciteta za donošenje odluka i - u slučajevima u kojima nije angažiran NATO kao cjelina - za pokretanje i izvođenje vojnih operacija kao odgovora na međunarodne krize'. Kao što je primijetio američki ministar obrane William Cohen, u idealnom slučaju europska obrambena inicijativa bila bi 'odvojiva ali ne i odvojena od NATO-a'. Taj bi cilj europski sudionici uvijek trebali imati na umu", naglašava komentator. THE NEW YORK TIMES 27. XII. 1999. Odgoda ruskog kredita "Clintonova vlada nedavno je pravilno postupila naredivši Export- Import Banci da odgodi kredit od 500 milijuna dolara za Tyumen Oil, rusku tvrtku pripojenu državi koja je svojim poslovanjem oštetila strane tvrtke. No odgoda kredita, koja će vjerojatno biti tek kratkoročna, ne bi trebala signalizirati ozbiljnije udaljavanje od Rusije. Takvo povlačenje ne bi imalo mnogo smisla nakon izbora novog parlamenta za koji se očekuje da će biti prijateljskije raspoložen prema gospodarskim reformama. Glavni prekršaj Tyumena jest navodna manipulacija stečajnim postupkom sa svrhom preuzimanja sibirskoga naftnog polja koje je prethodno bilo u vlasništvu Amerikanaca i drugih stranih ulagača. (...) Dugoročnije rješenje problema ovoga tipa jest jačanje zakonske zaštite za sve ulagače, domaće i strane, što bi trebao osigurati novi ruski parlament. Vlada se nastavlja opirati pritisku da smanji broj drugih programa pomoći Rusiji. Oni služe važnim američkim interesima kakvi su umanjivanje nuklearne opasnosti, poticanje demokracije i gospodarske reforme. Washington bi trebao biti čvrst u svojoj osudi moskovskoga rata u Čečeniji. Znatnije smanjivanje američkih programa za pomoć Rusiji ne bi dovršilo rat. No odgađanje jamstva za kredit Ex-Im-u šalje korisnu političku, kao i gospodarsku poruku", stoji u uvodniku lista. Božić u Groznom: smrt nije na dopustu "Prije nekoliko godina, dvojica kolumnista 'The New York Timesa' bili su moderatori na zasjedanju ruskih i zapadnih ulagača u Davos. Kada je Tom Friedman upitao Georgea Sorosa što priječi ulaganje u Rusiju, trgovac-milijarder pokazao je na Borisa Berezovkog na drugoj strani stola i kazao: 'On. On je varalica.' Usred općeg zaprepaštenja, gurnuo sam mikrofon pred optuženog ruskog oligarha, za kojega se dugo pričalo da je financijer korumpirane 'obitelji' Borisa Jeljcina, i zapitao 'Dopuštate mu da ovo tek tako kaže?' Neosjetljiv na kritiku, Berezovski je slegnuo ramenima i nasmiješio se. Nije se namjeravao prepirati. Nakon prošlotjednih parlamentarnih izbora, maleni čovjek prodornih očiju još se uvijek smiješi. Zahvaljujući iskorištavanju krvavoga rata kao sredstva političke kampanje, Berezovski i njegov amalgam, birokrati KGB-a, Jeljcinovi mafiozi i lažni pristaše reforme došli su na vrh. Najbolja je stvar u vezi s ruskim izborima to što su uopće održani. Sljedeća najbolja stvar je činjenica da je brak lukavaca Primakova i Lužkova, koji su prije tek nekoliko mjeseci bili veliki favoriti za državni vrh, onemogućen. Najgora stvar glede izbora Dume bila je da su pokazali kako je lako manipulirati ruskim biračima mogu biti manipulirani. Nitko neće istražiti sumnje o tome da je podmetanje bomba u stambene zgrade bilo djelo KGB-a(...). No tko god ih je počinio, ti teroristički napadi, kao i problemi koje su Čečeni počeli stvarati u krivo vrijeme, zapalili su ruski strah i bijes na tamnopute muslimane, pristaše neovisnosti. Osvetoljubivim ruskim generalima i Jeljcinovoj 'obitelji' dali su nov politički polet. Gotovo svi političari pridružili su se masovnom pokretu 'poubijajmo Čečene'. Anatolij Čubais, omiljeni Jeljcinov 'reformator' - čovjek koji je bogatstvo Sovjetskog Saveza stavio u ruke nekolicine omiljenih oligarha - predvodio je one koji su poticali mržnju. Kao rezultat ratne groznice, kao i kontrole medijskih izvješća o prvim ruskim žrtvama, ljudi iz Kremlja osvojili su četvrtinu mjesta; komunistima je pripala druga četvrtina dok lažni reformatori s Vladimirom Žirinovskim imaju oko 15 posto, kao i posrnuli sljedbenici Primakova i Lužkova. Jedina stranka koja poziva ne pregovore s čečenskim čelništvom, umjesto ubijanja žena i djece u Groznom, je 'Jabloko'. Usamljeni demokratski reformatori, Grigorij Javlinski i Sergej Stepašin, platili su cijenu odupiranju krvoločnosti; njihov udio u Dumi pao je sa 8 na 6 posto. Sada ćemo vidjeti drugu fazu izborne strategije Putin-Berezovski- Čubais. Ruski vojnici, zajedno s čečenskim kvislinzima iz moskovskih zatvora osvojit će nominalnu kontrolu nad Groznim, koji je sada, kao posljedica bomba i raketa, potpuno razoren. Zapadnim novinarima, kojima su prijetili sudskim tužbama, neće biti dopušteno da vide ubijanja civila niti poginule ruske vojnike i uništene tenkove. Generali će zatim rat proglasiti završenim. Rusi će danju pozirati za fotografije, patrolirajući ključnim gradskim trgovima. Pregovori, koji su za vrijeme izborne kampanje političari s prijezirom odbijali, sada će biti ponuđeni preostalim čečenskim čelnicima. Bit će to glasovita pobjeda. Ipak, noću u Groznom, kao i u južnim planinama, nepokoreni čečenski gerilci koje pomaže teroristička mreža, mogu nastaviti napadati i ubijati ruske okupatore. Nadživjeli su Staljina; mogli bi nadživjeti i Putina. Ako mračni mrzitelji Rusa budu djelovali kako su to i prije običavali, do predsjedničkih izbora koji bi se trebali održati sljedeće jeseni mušičava ruska javnost mogla bi zaključiti kako čečenski rat i nije tako popularan. U međuvremenu, obitelj i varalice koji ju podupiru, oslanjat će se na američke političare. Prošloga tjedna, pod pritiskom republikanaca da reagira na pokolj u Čečeniji, Madeleine Albright morala je upotrijebiti zakon o nacionalnoj sigurnosti kako bi u namjeri zaustavljanja odveć revnog Jamesa Harmona, predsjednika Export- Import Banke, odgodila jamstvo kredita tvrtki Tyumen Oil(...).(...) Pitate li se zbog čega se Boris Berezovski, čovjek s jakim vezama, smiješi dok u blagdansko doba Čečeni ginu? Ostalo je još mnogo posla kojega treba obaviti", piše William Safire. Može li ovakav biti novi svijet? "Stari i srednjovjekovni crtači zemljovida bolje bi razumjeli svijet 2100. godine nego političari iz 2000. Države kakve poznajemo postoje samo nekoliko stotina godina. No gradovi su bili s nama od zore civilizacije. I dok budućnost gradova nije dvojbena, suvremene će države vjerojatno nastaviti slabiti u 21. stoljeću. Do 2100., organizacijsko načelo svijeta bit će grad- država, zajedno s područjima duž glavnih trgovačkih putova na koje grad prenosi blagostanje. Zapravo će lojalnost prema polisu postupno nadvladati tradicionalno državno domoljublje dvadesetog stoljeća. Carstva će biti aglomeracije urbanih područja. Gradovi i njihove okolice međusobno će sklapati saveze i voditi ratove jedni protiv drugih, manje radi teritorija a više oko dijelova cyberprostora i trgovinskih povlastica. Politika sile će se pokazati vječitom. Ni države, ni gradovi sami za sebe ne osiguravaju stabilnost, to čine razrađene financijske institucije i institucije za skupljanje poreza, koje vode odgovorni dužnosnici. U područjima koja već imaju takve institucije (Sjeverna Amerika, Europa, Kina), slabljenje ili ukidanje tradicionalnih država pokrenut će daljnji gospodarski rast. Do 2100. Sjeverna Amerika će biti slabo povezana država konkurentskih urbanih regija, nova verzija starogrčkih gradova- država. U područjima bez jakih institucija, poput podsaharske Afrike, prijelaz na gradove-države prouzročit će nestabilnost i patnje u prvim desetljećima 21. stoljeća. Libanon, Sirija i Jordan nestat će dok će arapski svijet prelaziti na feničanski sustav gradova- država, s prevlašću velikog Bejruta, velikog Damaska, velikog Ammana. Kulture sposobne proizvesti dobra i usluge koje se mogu izvesti dominirat će nad onima koje to ne mogu. Stoga što je komunizam nanio više štete srednjoj Aziji i Kavkazu nego što je islamski fundamentalizam nanio Iranu, velika bi Perzija, orijentirana prema gradovima-državama Teheranu, Tabrizu i Mashadu, mogla dominirati slabijim turskim zajednicama ranije poznatima kao Azerbajdžan i Turkmenistan. Do 2100., Azerbajdžan i Turkmenistan razbit će se na razne kanate. Naravno, taj je zemljovid impresionistički. Točniji bi zemljovid bio hologram u stalnom pokretu, koji pokazuje kako se mijenja i preokreće vlast i suverenitet. Uključivao bi nove kultove i ideologije, kao i korporacijska carstva, računalne mreže za nadgledanje i kriminalne skupine i tehnologije kojima one raspolažu. Politički sustav u 2100. bit će raznolik, oslobođen licemjerja kraja 20. stoljeća, s njegovim prostim pozivanjem na 'demokraciju'. Slijedeće će stoljeće biti doba visoko-tehnološkog feudalizma", piše Robert D. Kaplan. NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 27. XII. 1999. Ukinite napokon sankcije! "Prošle je noći napokon predan pravdi najzločinačkiji europski političar. Nakon što je narod na ulicama Beograda dojmljivo pokazao svoju moć, srpska je 'električna revolucija' (tako se zove jer je počela zimskim nestancima struje), doživjela vrhunac u mirnom preuzimanju vlasti od ujedinjene demokratske oporbe. Srpski oporbeni vođe izručili su Miloševića haaškom sudu. Kakav svršetak dvadesetog stoljeća... Oprostite, to je dakako bio tek božićni san. Da budem pošten, ono što sam doživio za putovanja Srbijom početkom ovoga mjeseca, u potpunoj je suprotnosti s tim snom. Od učinka 'Galtieri', s diktatorom koji pada jer je izgubio rat, na daleko ni na široko ništa se ne osjeća. Naprotiv, Milošević je kosovski rat i njegove posljedice spretno iskoristio da još poveća pritisak na svoje političke protivnike. Unatoč bombardiranjima i sankcijama, čini se da će preživjeti zimu - zahvaljujući ruskom plinu, kineskoj pomoći i tko zna kakvim tajnim dogovorima. U Prištini, gdje je sada NATO, češće nestaje struje nego u Beogradu. A oporba je i dalje beznadno posvađana. Ulični prosvjedi koje je organizirao 'Savez za promjene', labava koalicija nekih liberalnih oporbenih partnera da bi izazvala prijevremene izbore, nisu imali nikakva učinka. Ozračje je obilježeno gadnom mješavinom srdžbe i cinizma, uvrijeđenog ponosa i paranoje. Zapravo nije uopće zabavno biti u Beogradu - pogotovo ako ste Englez ili Amerikanac. Većina ljudi s kojima sam razgovarao, osjeća da u Srbiji nešto ide prema kraju. Čak i jedan bankar, koji je prije bio čovjek od povjerenja Miloševića i njegove moćne žene Mire Marković, opisuje stanje kao 'predigru prijelaznog perioda'. No taj bi prijelaz mogao dugo potrajati. A što je još važnije: tek malobrojni vjeruju da će proći mirno. Dragoslav Avramović, stari iskusni gospodarstvenik koji predvodi 'Savez za promjene', podsjetio me da su samo jedan ili dvojica suvremenih srpskih državnika umrli mirno u svojem krevetu. Mislim da bezuvjetno trebamo poslušati kad neovisni i kritički Srbi predlažu što bi Zapad mogao učiniti da unaprijedi brzu i mirnu političku promjenu u Srbiji, čak ako se to još čini nevjerojatnim. Upada u oči da mnogi neovisni oporbenjaci u Beogradu, iako su međusobno neprijatelji, dvije stvari govore zapanjujuće suglasno: U prvom redu naglašavaju da Miloševiću treba ostaviti put za bijeg. Svi koji to govore mrze Miloševića daleko više nego svi mi: na posljetku, zadnje su Miloševićeve žrtve Srbi sami. Upropastio je njihovu zemlju. Neki čak imaju osjećaj da ih sve skupa vodi u neku vrstu samoubojstva (s tim u vezi uvijek podsjećaju da su se njegova oba roditelja ubili). Mnogi bi od njih s užitkom promatrali kako ga vješaju, stavljaju na kotač ili raščetveruju. Sa stajališta morala posve se slažu s haaškom optužnicom, iako neki dodaju da je i upravo preminulog hrvatskog diktatora Tuđmana i - što je vrlo upitno - bosanskog predsjednika Aliju Izetbegovića također trebalo optužiti. Ipak naglašavaju da Miloševiću, ako u Srbiji želimo miran prijelaz, treba zajamčiti siguran odlazak. To govore čak i najradikalniji studentski vođe. Trenutno je Milošević pritisnut uza zid. Tigrovi su naročito opasni kad su ranjeni ili opkoljeni. A ovaj tu grize oko sebe kao divlji: aktivne oporbenjake progoni i mlati. Niz ubojstava različitih uglednika pripisuje se Miloševićevim sigurnosnim tajnim službama. Čak ako oporbene stranke prije ili kasnije pobijede na izborima, nitko ne može jednostavno zamisliti da bi Milošević ikada dragovoljno predao vlast iz ruku. Kamo da ode? Možda u Haag? Razumijem unutarnju političku logiku njihovih argumenata. No jednostavno ne vidim kako bi Zapad mogao sudjelovati u takvom dogovoru a da ne minira međunarodni pravni poredak. Utoliko je važnije pozorno poslušati njihovu drugu molbu: ukinite sankcije! Ne sve sankcije. Drže da mjere usmjerene protiv režima i njegovih pomagača treba čak pooštriti. Trenutno je nekih 600 imena na popisu uskraćenih viza zapadnih zemalja. Za gospodarske bosove koji još uvijek podupiru Miloševića, nema ništa gore nego pojaviti se na tom popisu. Što god možemo učiniti da bismo pogodili njihovu imovinu u inozemstvu, moramo učiniti. Ako se ti ljudi prema Miloševiću odnose odano, znači da im je stalo samo do njihove osobne koristi. No sankcije protiv naroda su kontraproduktivne. Ljudi osiromašuju, odrezani su od vanjskoga svijeta. I ponajprije: te sankcije samo pojačavaju propagandistički imidž kojega je Milošević toliko godina rafinirano iskorištavao: mala Srbija spremna za borbu, kršćanska utvrda među narodima, progonjena od strane ostatka svijeta. Pa ipak se junački brani. To što smo bombardirali srpsko civilno stanovništvo, samo je, naravno, još pojačalo sve te klišejizirane predodžbe. Većina Srba godinama nije izišla iz svoje zemlje. Nemaju pojma koliko je Srbija propala. Toliko su doboko u svojoj bijedi i svojoj navodnoj ulozi žrtve, svojem kompleksu žrtve (da, tako je: Srbi sebe drže žrtvama), da više ne vjeruju da Zapad pruža pravu alternativu za Miloševića. Ukinite napokon sankcije! Pustite svježi zrak u zemlju! Pustite ljude da putuju i da sami stvore prosudbu. Vjerujete li da bi to pomoglo Miloševiću? Vjerujete da bi tada mogao reći: 'Vidite, možete imati oboje, Zapad i mene'? Ne. Svi me uvjeravaju da bi ukidanje sankcija imalo baš suprotan učinak. Neke europske zemlje također u to vjeruju. Čini se da Clintonov stožer naprotiv još uvijek vjeruje u sankcije kao jedino sredstvo, iako je tako gorko iznevjerena nada da će Milošević pasti zbog posljedica rata. Stalno sam imao osjećaj da bismo kod uvođenja sankcija uvijek trebali poslušati oporbu tih zemalja. Bilo je ispravno osamdesetih godina uvesti sankcije protiv Južne Afrike i Poljske: Solidarnost i AFN molili su nas da to učinimo. A jamačno je ispravno što zadržavamo sankcije protiv Burme, jer to od nas traži šefica oporbe Aun San Suu Kyi. No tu se događa baš suprotno. Nemam pojma bi li ukidanje sankcija postiglo željeni učinak i posve sam siguran da se moj božićni san neće ostvariti. Srbija je već otišla predaleko. No ne bi li vrijedilo pokušati?" - pita Timothy Garton Ash. Šutnja Zapada "Kao što je ruski glavni stožer izabrao upravo zapadno božićno slavlje kao termin za juriš na Grozni, tako je i u prvom ratu u Čečeniji 1994./1995. veliki napad na glavni grad otpadničke kavkaske republike počeo upravo u vrijeme kada je pozornost međunarodne javnosti bila zaokupljena slavljem: na Silvestrovo. Tadašnji je napad završio fijaskom za Moskvu; svijet su obišle slike spaljenih tenkova i pougljenjenih vojnika. Tadašnji ruski ministar obrane general Pavel Gračev izjavio je da su mladi mobilizirani vojni obveznici umrli 'za domovinu sa smiješkom na licu'. Njegov njemački kolega Volker Ruehe proglasio je taj istup bezgraničnim cinizmom, poručivši time Gračovu da njegova nazočnost nije poželjna na predstojećem zasjedanju stručnjaka za obranu u Muenchenu. Doduše, Ruehe nije bio jedini važni zapadni političar koji je za vrijeme prvog rata u Čečeniji (1994. - 1996.) oštro osudio okrutne postupke ruskih oružanih snaga, protivne međunarodnom pravu. Inače je u zapadnim metropolama monotono ponavljana fraza da je Čečenija 'sastavni dio Rusije'. Tu je frazu nedavno ponovno upotrijebio novi glavni tajnik NATO-a George Robertson - na zadovoljstvo Moskve. Unatoč povredama ljudskih prava na Kavkazu za vrijeme prvoga rata u Čečeniji, Zapad nije obustavio svoju financijsku pomoć Moskvi, uobličenu u kredite Međunarodnoga monetarnog fonda. Naime, u to su vrijeme zapadne metropole u rasponu od Washingtona do Bonna igrale na kartu šefa Kremlja Borisa Jeljcina i njegove pratnje, koji su trebali funkcionirati kao jamci demokratizacije i kao brana pred povratkom komunizma. Činjenica da su komunisti nakon izbornog poraza demokrata krajem 1993. energično promicali resovjetizaciju Rusije te da više nisu ni pomišljali na demokratske reforme uglavnom je ignorirana. Zapad nije htio umanjiti Jeljcinove izglede na predsjedničkim izborima 1996. te stoga nije htio ni podsjećati na njegovu odgovornost za istrebljivački rat na sjeveru Kavkaza. Dugotrajnu šutnju Zapada na sadašnje postupke Rusa u Čečeniji, koji se izruguju svim civilizacijskim normama, Moskva nije mogla protumačiti drugačije nego kao blagoslov. Ruski demokrati pretpostavljaju da je Zapad postigao s Rusijom dogovor o zonama utjecaja; u tom kontekstu Moskvi je pripala zadaća da se pobrine za mir na Kavkazu - naime, kroz to područje prolaze i naftovodi, važni za Zapad. Malobrojne ruske intelektualce, koji još imaju hrabrosti za kritiku, iako su okruženi ratom opijenom masom i uravnjenim medijima, posebno je razočarao njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer. Naime, od predstavnika stranke koja se uvijek glasno zalagala za ljudska prava očekivalo se više od izlizanih formula u kojima je Fischer tražio utočište na početku sadašnje kampanje u Čečeniji", napominje Thomas Urban na kraju članka. FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 27. XII. 1999. NATO ostaje cilj "Tri baltičke države ne žele biti stavljene u isti lonac ni politički ni kulturno. To je jasno, jer se doista Estonija, Latvija i Litva odlikuju nekim svojstvima koja se ne mogu povezati samo s etničkim i jezičnim razlikama. Ipak je njihova zajednička povijest patnja u godini koja odlazi donijela zajedničke predodžbe i očekivanja od budućnosti. U Talinu, Rigi i Vilniusu slažu se u jednom: iako su sada poslije Estonije na popisu kandidata za Europsku uniju i Latvija i Litva, tri republike na Baltičkom moru ne vide razloga da zbog toga popuste njihova nastojanja za ulazak u NATO. On je po općem baltičkom mišljenju, bez obzira na najnovije planove o vojnom povezivanju država EU-a, jedini pouzdan čimbenik sigurnosti u Europi. Prigovoru da će prijam bivših sovjetskih republika u NATO preopteretiti odnose Zapada s ionako nepredvidljivom Rusijom, na Baltiku se suprotstavljaju nizom argumenata. Nakon što članstvo Poljske, Mađarske i Češke Republike u NATO-u nije dovelo ni do kakvih napetosti s Rusijom nego se pokazalo regionalno stabilizirajućim, treba očekivati sličan razvitak i u svezi s povezivanjem malih baltičkih država u transatlantski savez. Za Moskvu bi to značilo učvršćeno susjedstvo, a time i predvidljivu regiju duž granice s Rusijom. S NATO-om iza leđa, rečeno je dalje, Estonija, Latvija i Litva mogle bi i otvorenije i konstruktivnije pregovarati o izgradnji svojih odnosa s velikim susjedom na istoku. U igri je nedvojbeno mnogo želja. Potreba baltičkih država za sigurnošću, naprotiv, ne može se dovesti u pitanje, osobito što im se jezgrena zemlja propalog Sovjetskog Saveza, ne samo zbog rata u Čečeniji, u biti prikazuje kao stalno žarište nemira. Koliko su pri povezivanju u transatlantske sigurnosne strukture ozbiljne bivše sovjetske republike baltičkog prostora i koliko se preporučuju za NATO-ova partnera, pokazuju na dva načina: sudjelovanjem u međunarodnim intervencijama za očuvanje mira u Bosni i na Kosovu kao i međusobnom vojnom suradnjom, a u buduće i s Poljskom, novom NATO-ovom članicom. Tako je Latvija primjerice dala na raspolaganje vojnike za misiju SFOR-a, koji tamo djeluju pod danskim zapovjedništvom. Na Kosovu su osim liječnika uglavnom vojni policajci koji trebaju pridonijeti normalizaciji stanja. Tri baltičke države zajedno su ustrojile bojnu pod nazivom Baltbat, koja podupire ponajprije Ujedinjene narode u očuvanju mira. Osim toga za operacije otkrivanja mina postoji zajednička jedinica Baltron i zatim Baltnet za zračni nadzor s radarskim postajama mornarice i zračnih snaga svih triju baltičkih republika. Osim toga u estonskom je gradu Tartu uspostavljena obrambena akademija (Baltdefcol) na kojoj osim skandinavskih učitelja poučavaju i NATO-ovi časnici. U izobrazbu oružanih snaga pripada i učenje engleskoga jezika koji bi jednom zauvijek trebao nadomjestiti ruski, nekada obvezatni jezik Baltika. Iz sovjetskoga doba od vojne opreme u tim baltičkim republikama nije ostalo ništa. Utoliko više nastoje nabaviti u prvom redu suvremenu protutenkovsku i protuzračnu obranu, iako se sadašnje prijetnje drže 'minimalnima', kako je formulirao jedan bivši američki marinski časnik latvijskog podrijetla, zaposlen kao savjetnik ministarstva obrane u Rigi. Latvija je svoje vojne izdatke prvi put povećala za ništa manje nego jednu trećinu, što istodobno treba pridonijeti poboljšanju životnog standarda vojnika i njihovih obitelji. Stručnjaci iz Amerike, Engleske, Švedske i Norveške osim toga podupiru Latvijce u pitanjima planiranja proračuna i osoblja, kao i u izgradnji vojnih infrastruktura. Za iduće četiri do pet godina, Latvija želi udvostručiti broj aktivnih oružanih snaga sa sadašnjih 2500 ljudi na pet tisuća. Po tim bi planovima pričuva trebala biti deset puta veća. U Rigi su sigurni da Estonija i Litva poduzimaju slične napore - i to sa zajedničkim ciljem da se jednoga dana NATO-u dokažu kao koliko djelotvorne toliko i pouzdane članice" - piše Werner Adam. FRANCUSKA LIBERATION 27. XII. 1999. Prepirke oko vatikanskog jubileja "Čim je 1978. Karol Wojtyla bio izabran za papu, poljski primas Stefan Wyszynski rekao mu je u povjerenju: 'Ti ćeš povesti Crkvu u treće tisućljeće'. Otvarajući svečano sveta vrata bazilike Svetog Petra u Rimu, u subotu navečer, Ivan Pavao II. nije samo ispunio proročanstvo svoga sunarodnjaka. 'Pompa magnom', vrhovni je crkveni poglavar započeo najbogatiji i najspektakularniji jubilej u povijesti kršćanstva. Naime, već više od godinu dana Vatikan i Rim se pripremaju za beskrajni niz svečanosti, proslava, proglašenja blaženika i za druge vjerske obrede. Tek što je ispred sebe gurnuo sveta vrata u Svetom Petru, odslužio ponoćku, a nekoliko sati kasnije podijelio blagoslov urbi et orbi, Ivan Pavao II. došao je u veliku rimsku baziliku Ivana Lateranskog i tu otvorio još jedna sveta vrata. Taj će obred u siječnju opetovati u Svetoj Mariji Velikoj i u Svetom Pavlu izvan zidina. No to je samo uvod u događaje koji očekuju Rim u ovoj 'redovitoj Svetoj godini' koja uvelike premašuje vjerske granice i 44 hektara na kojemu je Vatikan. Do 6. siječnja 2001. očekuje se da će više od dvadeset milijuna hodočasnika sudjelovati u onome što sliči svjetskoj izložbi kršćanstva. Između rimskog maratona koji će započeti 1. siječnja na Trgu sv. Petra odmah nakon Papina angelusa i triju svečanosti progašenja blaženika (među kojima su Pio IX. i Ivan XXIII.), 'posjetitelji' će, kako ih sramežljivo nazivaju organizatori, moći u velikoj zbrci birati između dvadesetak vrsta jubileja: dječjeg, bolesničkog, umjetničkog, vojnog, svetog života, političkog itd. Sve će to pratiti dan oprosta, neka vrsta ispita savjesti Crkve, sjećanje na mučenike XX. stoljeća (uključujući pravoslavce i protestante), Svjetski dani mladeži koji će 19. i 20. kolovoza okupiti dva milijuna ljudi, a ljubitelji biciklizma moći će pribivati uvodu u Giro d'Italia koji će te godine krenuti ispod Papina balkona. Mnoštvo proslava i njihovi divovski razmjeri izazvali su stanovitu nelagodu u nekih osoba u Kuriji. 'Crkva ne može biti stalna svetkovina', upozorio je, primjerice, kardinal Ratzinger, prefekt Kongregacije za širenje vjere. Očito bez većeg uspjeha. Tijekom čitavog trajanja jubileja, trgovine u povijesnoj jezgri Rima moći će biti otvorene čitav tjedan, pa i nedjeljom. Da bi bio na razini Crkve, jedan od direktora Mediaseta, televizijskog carstva Silvia Berlusconija, predložio je da se 'ograniči prikazivanje golotinje' na malim ekranima tijekom čitave Svete godine. Kada je riječ o sindikatima, ni oni nisu htjeli zaostajati: u Rimu godinu dana neće biti proglašenja štrajka. Osim toga, udruge sindikata odrekle su se tradicionalnog koncerta koji se svakog 1. svibnja održava na Trgu sv. Ivana, jednom od povijesnih sastajališta talijanske ljevice. Ovaj put će se sindikalci sastati s crkvenim vlastima kako bi proslavili... praznik rada. Sve su to prigode za traženje oprosta od grijeha i 'dobivanje oprosta' u rimskim bazilikama, a za one najnestrpljivije i u zrakoplovnoj luci Rim-Fiumicino, gdje je kapelica na terminalu C obnovljena za tu prigodu i pribrojena velikim bazilikama. To je jedno od manjih gradilišta koja su se prije nekoliko mjeseci pojavila u Rimu. Tako je obnovljeno 98 crkava, stotinjak arheoloških nalazišta i muzeja. Obnovljeno je pročelje na 2400 palača i zgrada. Vječni je grad također dobio svjetlije tonove koji potiru tamnu boju opeke i boju grimiza koje su donijeli Pijemontežani nakon talijanskog ujedinjenja. 'Obavljeno je 92 posto predviđenog posla, a ostalo će se dovršiti za nekoliko tjedana', izjavio je gradonačelnik prijestolnice Francesco Rutelli. No nekoliko je velikih zahvata kojima se Rim trebao osuvremeniti, osobito glede prijevoza, prekinuto tijekom izvedbe. Počevši od smjera podzemne željeznice koji bi trebao povezivati Sv. Ivana Lateranskog sa Sv. Petrom i od nekih tramvajskih pravaca koji bi omogućili da se autobusi udalje iz središta. Zbog nedovoljne infrastrukture i mogućnosti pristupa, Rimljani se plaše da bi ih događaj mogao ugušiti. Napose u prigodi Svjetskih dana mladih kada se očekuje dolazak 25 tisuća autobusa. Preveliki zastoji i stvarne teškoće u kopanju rimskog tla koje je puno antičkih ostataka, danas su se kao prijetnja nadvili nad gradom koji ulazi u Svetu godinu. Da bi olakšalo promet u blizini Vatikana, gradsko je poglavarstvo, primjerice, planiralo probijanje podzemnog pravca duž Tibera, ispod Anđeoske tvrđave. 'Spomenik bi mogao propasti u rijeku', upozorili su arheolozi. Projekt je na koncu promijenjen; tunel je, nakon skraćivanja, gotovo nekoristan (...)", iz Rima izvješćuje Eric Jozsef. Živimo li u oblacima? "Već tjednima, većina ustanova za gospodarsku analizu i predviđanja i međunarodnih ustanova neobično je optimistična: jak oporavak u Aziji, oživljavanje u Japanu i na području eura, održavanje stalnog rasta u Sjedinjenim Državama, izrazito poboljšanje u Latinskoj Americi, a možda i u Rusiji. 2000-2001. mogla bi biti, prema toj analizi, rekordna za svjetski rast. Treba li ozbiljno shvatiti to predviđanje? Sigurno je da su mnogi konjunkturni pokazatelji dobri, ali zar se ne zaboravljaju strukturne opasnosti? U tom smislu nije pošteđeno nijedno područje, pa ni sjevernoamerički kontinent. Iako je jakost stvarne ekonomije na tom području nedvojbena (velika ulaganja, rast produktivnosti, nepostojanje inflacije, čvrsto povjerenje potrošača), znatni su financijski poremećaji: unutarnji dug koji čini 110 posto BDP-a koji raste 10 posto na godinu, vanjski deficit od 35 milijarda dolara u ovoj godini, vanjski dug od gotovo dvije tisuća milijarda dolara, precijenjenost na burzama. Nitko ne govori o slomu, ali mnogi smatraju da će se recesija izbjeći samo stabilizacijom duga (koja će zahtijevati da se poveća privatna štednja, dakle, da se smanji potražnja). Gospodarski oporavak u Aziji (Tajland, Malezija, Singapur, pače Hong Kong i osobito Koreja) zadivljuje. No je li on trajan? Unatoč golemim mogućnostima, dug se u Koreji više se ne smanjuje; u Tajlandu i Indoneziji, sumnjiva potraživanja banaka čine još 45 posto bilanca, a zajmovi se više ne nude; konkurentnost Hong Konga i dalje je strahovito slaba. Gdjekad imamo dojam da se na čitavom kontinentu, godinu dana nakon krize, ponovno masovno primjenjuje obrazac rasta koji je doveo do krize. Hoće li se povijest opetovati? Međunarodno strujanje kapitala koje više nije bankovno, ide prema azijskim burzovnim tržištima ponovno izazivajući precijenjenost na tečajnici i pretjeranu likvidnost. (...) Napokon, Europa. Nemojmo zanemariti pozitivne strane: rast usluga i novih tehnologija, otvaranje radnih mjesta, veća iskoristivost i mali dug poduzeća, privlačnost područja. Europa bi, a priori, trebala imati vrlo velike i stabilne mogućnosti za rast. No preostaju neriješeni problemi koji su dobro poznati: nedostatak kvalificirane radne snage, iako rast traži upravo takvu vrstu radne snage, starenje i neravnoteža u mirovinskim sustavima; nedjelotvoran ustroj (više nego razina) poreznog sustava i javne potrošnje. Možemo se samo nadati da strukturne opasnosti koje nikoga neće poštedjeti, neće uzrokovati istodobno smanjenje rasta u svim velikim gospodarskim područjima", u rubrici 'Rasprave' piše Patrick Artus, direktor odjela za istraživanje u Caisse des depots et consignations. ITALIJA LA STAMPA 27. XII. 1999. EU 'mijenja doba' od Rusije i Balkana "Francuski povjesničar Emmanuel Le Roy nedavno je podsjetio, navodeći studije Gerogesa Dubyija o feudalizmu, da psihoza i uzbuđenje tisućite godine nikada nije postojalo, osim kod 2 posto tadašnjega stanovništva, odnosno među redovnicima i malobrojnim obrazovanim ljudima. Ostali nisu znali ni u kojoj su godini jer su bili naviknuti događaje obilježavati prema njima bliskim događajima, poput izvanredno dobre ili loše žetve, ili dolaska novoga kralja, ili nekog novog feudalca. Kad bi zbog nekog apsurda još bilo tako (i da dvijetisućitoj nije prethodilo univerzalno medijsko bombardiranje), europski bi narodi mogli buduće vrijeme mjeriti od datuma dva događaja, na svoj način epohalna: rata na Kosovu i, istočnije, onoga ruskog u Čečeniji. Zašto epohalna? Jer se do sada nikad nije vidio potpuno zračni rat, s najvišom tehnologijom, vođen od najvećeg saveza u povijesti protiv same i male zemlje, koja je imala nesreću (i na žalost još uvijek ima) da je vodi izopačeni autokrat. Što se tiče sukoba u Čečeniji, on je označio povratak u velikom (i strašnom) stilu ruske želje da bude silom, nakon raspada njezina carstva. Prirodno, oba su događaja vrlo složena, za razliku od dolaska novog baruna na selo od prije tisuću godina. Glede Kosova mnogo se raspravljalo je li to prvi humanitarni rat, odnosno 'etički' rat, za zaustavljanje okrutnosti srpskih bandi nad albanskim stanovništvom. Neki ili mnogi su rekli da nije, optužujući NATO za licemjerje. U stvarnosti je rat vođen kako bi se zaustavilo Miloševića i njegove protuzapadne nacrte, no i stoga što se više nije mogao trpiti niz 'etničkih čišćenja' od strane Srbije, koje je optužila savjest i međunarodni sudovi. No onda, prigovara se, zašto ne i u Čečeniji? Odgovor je, ili bi to mogao biti, da ruska brutalnost, koliko god bila velika, ne odgovara nacrtu miloševićevskoga tipa, istjerivanja jednog naroda s njegove zemlje, a poglavito da 'etički' kriteriji ne mogu biti provedeni gdje je to nemoguće, zbog odnosa snaga, odnosno tamo gdje bi lijek bio gori od bolesti. To ne otklanja činjenicu da sada postoji problem Rusije, ozbiljniji nego prije. Definitivno pacificirati Balkan i progresivno ga uključiti u umirujuće strukture kontinentalne integracije. Koliko je god moguće utjecati na budući put Rusije, dok ne prevladaju čimbenici (koji postoje, a to je pozitivna strana Jeljcinova naslijeđa) demokracije i međunarodne suradnje. To su dva glavna cilja koja si Zapad mora postaviti u ovoj 'smjeni doba' (barem prema datumima, kako god ih se određivalo). Zapad, a na prvom mjestu Europska unija, najizravnije su zainteresirani. U godini koja završava ona je napravila važne korake naprijed, prvo s uvođenjem zajedničke valute i, potom, s pokretanjem zajedničke obrambene snage. Savez s američkom supersilom i dalje je od temeljne važnosti, no uz nastojanje prema ravnopravnoj razini. Na tom putu, ako ga se prolazi s odlučnošću, tragedije Kosova i Čečenije mogu biti zapamćene kao motivi presudnog razmatranja mogućnosti ostvarenja stabilnije i 'pravednije' Europe i svijeta", piše Aldo Rizzo. Revolucija porajnskog modela "Božićni pokloni kancelara Schroedera sigurno neće uvjeriti 'Borisa Beckera i druge porezne izbjeglice da se vrate u domovinu', kao što primjećuje, uz malo zajedljivosti, 'Wall Street Journal'. No s poreznim olakšicama obiteljima i poduzećima, s ukidanjem od 2001. 'capital gainsa' pri prijenosu udjela u industriji od financijskih institucija, Njemačka je promijenila korak, prisiljavajući i europske partnere da preispitaju svoje planove kretanja. Zapravo, počevši od Njemačke, europski gospodarski model, do sada usredotočen na osobne odnose održavane na prvim katovima banaka i osiguravajućih društava, prepustit će mjesto anglosaksonskom modelu, usredotočenom na ulogu tržišta i njegovu transparentnost. Prijelaz koji prati rastuće opće širenje dioničarskog ulaganja u Europi. Nakon što je uzalud nastojao postići sporazum o porezu s Velikom Britanijom, Schroeder je prekinuo odgađanja, uputivši izazov konkurenciji na fronti poreza na prihode. Smanjenje najvišeg alikvotnog dijela za privatne osobe sa 53 na 45 posto do 2005., možda nije revolucija, no smanjivanje poreza poduzećima na sveukupnih 38 posto (koje uključuju savezne i mjesne poreze) učinit će težim za partnere iz Europske unije, uključujući i Italiju, izbjegavanje poreznog nadmetanja s Berlinom. (...) Od 2001. banke i osiguravajuća društva moći će prodavati, a da ne plaćaju goleme porezne namete, dioničke pakete o kojima ovisi nadzor nad kemijskim i strojarskim divovima, odnosno, velikim konglomeracijama koje su obilježile povijest Europe. Iz tih ustupaka rodit će se savezi i udruživanja na europskoj i globalnoj skali. Iz mega licitacije, od koje će burze cijele Europe proći trnci, proizići će kapital potreban za ulaganje u nove tehnologije. Sve će biti uloženo u nove talente, uz njegovanje kriterija zarade kakve se cijene na Wall Streetu, a ne sindikalnog sudioništva u upravljanju ili sporazuma sklopljenih u bankarskim salonima. (...) Nama će biti jako teško i vrlo skupo zanemarivati tu novost", piše Ugo Bertone. ŠVICARSKA LE TEMPS 27. XII. 1999. Opasan tjedan za Helmuta Kohla "Za Helmuta Kohla tjedan koji započinje bit će pogibeljan. Nakon četrdeset godina političke borbe, koja je do sada uživala opći ugled, bivši njemački kancelar mogao bi 2000. dočekati kao zatočenik. Državni tužitelj iz Bonna Bernd Koenig mora u stvari ovih dana odlučiti hoće li saslušati četrnaest tužba protiv počasnog predsjednika Kršćansko-demokratske unije (CDU) i započeti sudbeni postupak zbog 'prijevare, zloporabe povjerenja i utaje'. Koncem prošloga tjedna minhenski je tjednik 'Sueddeutsche Zeitung' čak pisao da je sudbina Helmuta Kohla već zapečaćena. Prema pisanju lista, nema dvojbe da će se pokrenuti istraga, a tužitelj je spreman zatražiti od Bundestaga da se Helmutu Kohlu, sadašnjem zastupniku iz Ludwigshafena, oduzme zastupnički imunitet. Unatoč nešto kasnijem opovrgavanju Bernda Koeniga, nije jasno što bi pravosuđe moglo spriječiti da nastavi rad nakon izjava samoga bivšeg kancelara o tajnim računima CDU-a između 1993. i 1998. U sudbenim se krugovima tvrdi da je javno priznanje o utaji 1,5 do 2 milijuna maraka dovoljno za nastavak postupka. Dok oluja bjesni, dok se njegova stranka svađa zbog njega, Helmut Kohl čvrsto ostaje pri onome što je rekao. Na Božić, odgovarajući na poziv Wolfganga Schaeublea, njegova nasljednika na dužnosti predsjednika CDU-a koji je od njega zatražio da otkrije podrijetlo tajnih blagajna, on je potvrdio svoju odlučnost da neće objaviti imena tajanstvenih pokrovitelja: 'Neću prekršiti zadanu riječ.' Ispitivanje javnosti otkrilo je da ga 58 posto Nijemaca podupire u odluci da šuti. Sadašnji kancelar nije u toj većini. U razgovoru za 'Bild am Sontag', Gerhard Schroeder prekida primirje koje je poštovao od početka afere i žestoko osuđuje 'pogibeljno shvaćanje države' svoga prethodnika. 'Zakoni se moraju primjenjivati ponajprije na kancelara, u protivnom ne možemo očekivati da će ih ljudi poštovati', misli šef vlade čija popularnost, ugrožena u prvoj godini vladavine, raste zahvaljujući nevoljama CDU-a. 'Helmut Kohl mora dati potpuna tumačenja. Ništa ne smije ostati nerazjašnjeno', zaključuje Gerhard Schroeder. Hoće li progovoriti? Ako da, kada i gdje? To je važno pitanje koje svakodnevno potresa zemlju novim otkrićima o jednom od najvećih političkih škandala. Helmut Kohl je iznenadio sve namijenivši svoja prva priznanja televiziji u jako lošem nastupu. Teško je zamisliti da će se ponovno dati uloviti u zamku. Ili da će svoje prve izjave namijeniti 'prijateljima' iz CDU-a koji su se, uz rijetke iznimke, distancirali od njega... Ovoga će se tjedna doznati ima li izgleda da se događaj nastavi u sudskoj dvorani", piše Francoise Vignal. AUSTRIJA DIE PRESSE 27. XII. 1999. Novac za vojsku "Možda još nikad u svojoj desetogodišnjoj povijesti Miloševićev režim nije tako jasno pokazao koliko mu znači srpski narod. Naime, tri četvrtine proračuna za g. 2000. - ionako minimalnog zbog potpuno urušene privrede (najavljeni jugoslavenski proračun obuhvaća ukupno 26,4 milijarde šilinga na više od 11 milijuna stanovnika dok austrijski proračun iznosi oko 800 milijarda šilinga) - slit će se u džepove vojske. Vojska mora ponovno dosegnuti svoju nekadašnju snagu, sve što je razoreno tijekom NATO- vih napada mora biti obnovljeno, a časnicima valja omogućiti bolji život, istaknuto je u službenim očitovanjima. Obični ljudi u Jugoslaviji neće dobiti ništa: ni bolji život, čak ni toplu sobu. No Milošević će zato imati odanu vojsku ako tim ljudima jednoga dana padne napamet napokon izraziti svoje nezadovoljstvo", ističe na kraju komentara Irene Miller.