IT-26.XII. LA STAMPA-PUTIN-MILOŠEVIĆ

ITALIJA LA STAMPA 26. XII. 1999. Putin kopira Miloševića. Rat vodi na vlast "U punom jeku kavkaskoga rata, početkom studenoga, premijer je objavio da 'domoljublje, u najboljem smislu riječi, mora biti osnova naše nove ideologije'. Deset godina zapadnjačkoga kašnjenja u balkanskom ratu na kraju je izlučilo ovu ličnost koja cijelu karijeru gradi na uništenju Groznog i likvidaciji Čečena. Što će više krvi poteći, to će se sreća više smiješiti Vladimiru Putinu. (...) Uništavajući rat u Čečeniji, ultimatum stanovništvu Groznog, koji podsjeća na nacistički napad na Varšavu, protučečensko bješnjenje koje krši sve prethodne sporazume: sve to Rusi proživljaju kao neku vrstu osvete Americi i Europi, protiv njihovih nepostojanih jamstava, protiv njihovih drskih, imperijalnih inicijativa. Inicijativa iz kojih su proizišla samo poniženja, kakav deminutio capitis za naciju koja je ostala bez dva carstva koja je posjedovala u prošlosti: europskoga carstva nestalog 1989. i sovjetskog carstva koje se raspalo 1991. Potom se dogodila ofenziva NATO-a na Kosovu, i tu je došlo do neke vrste urušavanja u dubini ruske duše: lavine emocija, starih nesklonosti, zlopamćenja, dotad suzdržavanih ili prikrivanih. Odjednom je u ispitivanjima javnog mišljenja propala svaka simpatija prema Zapadu i njegovim vrijednostima, pa i među mladima koji su do prije neki dan obožavali američke mitove i simbole. Odjednom su ljudi postali slavenofili, prosrpski, pravoslavni. I počela je govoriti ruska duša, i suprotstavila se onoj europskoj novom srdžbom, novim ponosom. Nije više samo elita manipulirala pasivno, apatično stanovništvo, kao u vrijeme komunizma. Stanovništvo kao da je sudjelovalo u prijelazu s crvene revolucije na slavenofilsko-nacionalističku revoluciju, sa svojim antikavkaskim, antičečenskim, i, već, protuzapadnim ksenofobijama. Urušavanje je zapravo počelo prije, kada su europski čelnici odlučili ponovno ujediniti desetljećima podijeljenu Europu i otvoriti NATO nekim državama koje su bile u sovjetskom imperiju: Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj. A u budućnosti Rumunjskoj, Bugarskoj, baltičkim zemljama, s Ukrajinom koja bi dobila poseban položaj, ne kao punopravne članice. Već se tada najavljivala lavina, i nemali broj ruskih demokrata upozoravao je Amerikance i Europljane. No urušavanje se ograničavalo na elitu, polako je udaljujući od Zapada. Još nije povuklo unutrašnjost Rusije, kao što se dogodilo posljednje godine Miloševićeva rata na Balkanu. Posljednje godine koja se u očima nacije doimala kao i prva i jedina godina, toliko je velika bila slijepa ravnodušnost prema desetogodišnjoj srpskoj agresiji u bivšoj Jugoslaviji. U lavini se izražavalo negodovanje prema liberalnoj demokraciji koja nije dala obećane plodove. Slijedila je želja za osvetom, nacije koja se u prošlosti osjećala velikom i opasnom, i koja je sada imala dojam da se prema njoj odnosi kao prema ništavnoj i zanemarivoj naciji. Financijski slom 1998. zaoštrio je te osjećaje, naglašavajući rusku ovisnost o sve uvjetovanijoj međunarodnoj pomoći. Tako je s vremenom neprijatelj sve više postajao vanjski, a svijest o osobnim i kolektivnim obvezama drastično se smanjivala. Narod se naviknuo prebacivati svoje odgovornosti na vanjske sile ili na žrtvene jarce: na Ameriku, na Europu, ili na višestoljetno pobunjeničko pleme iz Groznog. Putin je nanjušio naglu pojavu tih nagona, zaoštrio ih, zajahao, bez dokaza optužio Čečene za ubilačke atentate i utemeljio politiku čiji je isključivi oslonac istrjebljenje, protučečenska mržnja u cijeloj zemlji. Nakon čega će se Putin, vjerojatno predstaviti u neočekivanoj, originalnoj ulozi. Ulozi reformatora, ako ne čak i liberala: već su ga sada zapadnjaci spremni pohvaliti zato što je smanjen utjecaj komunista u Dumi. (...) Zapad koji gubi Rusiju, na kraju tisućljeća, pred sobom ima silu koja još jednom sanja da zadaje strah. Nuklearna prijetnja, koju je Jeljcin izgovorio u Pekingu, znači upravo to: imamo atomsku bombu, znači, sve nam je dopušteno", piše Barbara Spinelli.