US IHT 18./19. XII. HOAGLAND OBRANA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 18./19. XII. 1999. Obrambeni snovi koji izazivaju nepovjerenje među saveznicama "Isti krevet, različiti snovi", piše Jim Hoagland. "To je stari kineski opis svakog braka među ljudima, političkim stajalištima ili ideologijama. Danas je to i najbolji način da se opiše obrambena politika zemalja koje su pobijedile u hladnom ratu. Problemi koje je njihov zajednički uspjeh stvorio navode ih da se okreću sebi samima i individualnosti. Sjedinjene Države, zapadna Europa i Japan još žive i rade zajedno, u najuspješnijem trilateralnom savezu u povijesti. No oni se svakoga jutra nervozno gledaju u oči, pokušavajući shvatiti koje su nove stvari njihovi partneri nasamo zamišljali. Prošle su subote u Helsinkiju vođe 15 članica Europske unije blagoslovili viziju sveeuropskih brzih snaga od 60.000 vojnika, koji bi mogli izvršavati odluke Europske unije. Te se odluke nikad neće kositi s NATO-om, uvjeravali su Washington, no američki vojnici nisu posve uvjereni u buduću vjernost Europe. Sjedinjene Države imaju svoj san: nacionalni sustav raketne obrane koji bi štitio američki teritorij od balističkih raketa iz lupeških država. Rasprava u Kongresu o toj velikoj zamisli pridonosi europskim bojaznima da će Sjedinjene Države u budućnosti ići svojim putem u pitanjima obrane, ili uspostaviti drukčije zone sigurnosti unutar saveza. Bojazni Japana o budućnosti ostaju diskretnije i skrivenije. No dok počinje izgrađivati vlastite satelite za izviđanje umjesto da ovisi o Sjedinjenim Državama opskrbljujući se po povlaštenim uvjetima, Japan se izgleda primiče izričitijem stajalištu o pitanju globalne sigurnosti. Bojazni koje ti obrambeni snovi izazivaju kod saveznica novi su čimbenik u međunarodnim odnosima. Uvijek važna, psihološka dimenzija obrambenih odluka koje se danas donose za neizvjesnu budućnost silna je, kao što sugerira američko Povjerenstvo o nacionalnoj sigurnosti u izvješću koje je nedavno objavljeno pod naslovom 'Dolazak novoga svijeta.' Sjedinjene su Države daleko od djelotvornoga sustava raketne obrane, kao i Europa od vlastitih postrojba na udaljenim bojnim poljima. Predsjednik Clinton barem do lipnja neće donijeti odluku hoće li se pripremati za razmještanje presretača i radara do 2005. Europske snage za brzo djelovanje neće biti spremne puno prije. No napetosti i povremeno nepovjerenje koje raste o pitanju tog skiciranja budućnosti već je vidljivo - i među Amerikancima i Europljanima - i mora se sad smanjiti. Francuska se četiri desetljeća borila da Europu učini neovisnijom o američkoj obrambenoj 'hegemoniji'. Stalni 'sparing' između Pariza i Washingtona nije ništa novo, iako je posljednjih mjeseci proizveo neke posebno gorke i niske reakcije obiju strana. Francusko-američki odnos danas podsjeća ne toliko na kinesku poslovicu o braku, koliko na irsku priču u kojoj sudac pita zlostavljanu ženu je li ikad razmišljala o razvodu. Ona odgovara: 'O razvodu nikad. O ubojstvu često.' Ono što je novo i zbunjujuće za Washington jest da kampanju za europsku obranu unutar NATO-a ovaj put predvodi njihova najbliža europska saveznica, Britanija. Washington ima problema s odgonetanjem britanskih snova. Izuzimanje iz američke diplomacije na Kosovu ujesen 1998. i promatranje kako zračni rat NATO-a u području ove godine vode zamalo samo američki zrakoplovi i piloti, naveli su premijera Blaira da prepozna potrebu za stvaranjem ozbiljne europske obrane. Prije summita u Helsinkiju, britanski diplomatski pokušaji koordiniranja želja Europske unije s razmišljanjem Washingtona o budućnosti NATO-a donekle su ublažili američke bojazni. Američki su dužnosnici prije toga uhvaćeni u nepažnji i izgurani Blairovim ortaklukom s Francuzima. No u Helsinkiju je Njemačka stavila svoj utjecaj iza francusko- britanskih inicijativa, s dotad neizraženim oduševljenjem i uvjerenjem. Kampanja za stvaranje europske obrane više se ne može prikazivati kao samo još jedna zalutala francuska urota koja nikamo ne vodi. Europska obrana, poput zaštite američkog teritorija od raketa, ubrzano se razvija, od sna, preko vizije, do plana. Isto bi se moglo reći za opravdanu ambiciju Japana da si osigura stalno mjesto u UN- ovu Vijeću sigurnosti. Zajednički rad na tim ciljevima ne bi trebao biti teži nego što je bilo trilateralno prevladavanje Sovjetskoga Saveza. Potrebno je i moguće nove sumnje pretvoriti u nove spone razumijevanja."