IT-15. XII. LA REPUBBLICA-ITALIJA I EUROPA

ITALIJA LA REPUBBLICA 15. XII. 1999. Europa je udaljenija "Ovo je kriza koja počinje pogledom prema Tunisu, a ne Frankfurtu. I ne samo zato što ju je potaknula Hammametova stranka. To je kriza umora prema Europi, nesnošljivost prema kulturi stabilnosti i samodiscipline koje nam je nametnula, razočaranja obzorima koje nam je obećala. I prirodno je da razbija lijevi centar, koji se žrtvovao Europi. To nije pojava od jučer. Unatrag godinu dana jedna duboka struja prolazi talijanskim društvom, jedva primirena nogometaškim ponosom što se ušlo u prvu ligu europskih zemalja.(...) Nije slučajno što je prošlost ponovno počela hipnotizirati politiku: Craxijeve zasluge i krivnje, vjernost i izdaje za vrijeme hladnog rata, slučaj Mondadori, milansko tužiteljstvo i crveni suci. Mi se na to mnogo ne osvrćemo, utonuli, kakvi jesmo, u naše ozračje: no nevjerojatno i nezamislivo u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji da sudbina vlade ovisi o prošlosti i njezinu tumačenju. Politika se obično bavi budućnošću. Europski nas je nacrt, barem naizgled, natjerao na tu vježbu dalekovidnosti. A izgubio je mnogo od svojih čari, i ne samo zbog psiholoških motiva. Euro je obećao zaposlenost, monetarnu stabilnost, gospodarski dinamizam. Radna mjesta nam nije dao jer to nije bilo u njegovim moćima. Stara je lira posljednje godine svojeg života proživjela manje neobuzdano od eura, koji je u dvanaest mjeseci pao više od deset posto spram dolara, yena, i funte. A gospodarski se pokretač danas više ne nalazi u središnjim bankama, nego u univerzumu interneta, kojega smo tek prije nekoliko dana prestali smatrati igrom za djecu i počeli cijeniti kao najveći skok produktivnosti kojega je kapitalizam napravio od vremena mehaničkog razboja i gospodarstva na paru. Postoje, dakle, objektivni razlozi za tu zamorenost Europom. No postoji i više od toga. Ispod površine postoji jedan euroskepticizam, koji promiče ispitivanjim javnih mišljenja koja pokazuju formalno oduševljenje i koji u Europi vidi samo bolne promjene na koje nas prisiljava, velike fuzije i nepristupačne uspone, konkurenciju i liberalizaciju, kraj korporacija i mirovinsku reformu. Koji se boji promjene, skoka u prazno. I koji loše podnosi samodisciplinu. Nije Bosellijeva mišja rika prestrašila D'Aleminu vladu, drugi miševi, okupljeni drugim čarobnim frulama, već su potkopali temelje njegove vlade, kočeći ga pri svakoj reformi, radilo se o Welfareu ili tržištu. 'Europeistički' program vlade pomalo je nestajao, a ispod njegovih ostatka ostao je samo ogoljeli i poludjeli stroj talijanske politike. Loše je podcijeniti taj urođenički euroskepticizam. U bijesu borbe posljednjih tjedana, malobrojni su posvetili pozornost onome što je Berlusconi kazao skupini europskih parlamentaraca narodne stranke. Jedna čvrsta euroskeptična platforma, protivna daljnjim europskim integracijama, jako po volji čak i engleskim konzervativcima. Talijanska desnica priprema svoj izborni program i savršeno se uklapa u europski desni centar koji je sve senzibilniji prema nacionalističkim i protekcionističkim raspoloženjima javnih mišljenja. To je poluga koja može srušiti Schroedera i jedina mina koja može eksplodirati Blairu. A kamoli ne i iščupati 'Ulivo'. U svojoj rastućoj nesnošljivosti, ta struja mišljenja ne daje se omekšati uspjesima koje je Italija postigla ovih godina. Kako je euroskeptična, budućnost zemlje ne vidi u međunarodnom kontekstu. U nekoliko je mjeseci, prvo u Albaniji, zatim na Kosovu, onda u procesu izgradnje europske obrane Italija ponovno dobila međunarodnu težinu. To nije najteža kategorija, naravno, nije ni welter, no sigurno je više od ništavnosti koja je dugo bila. Ne bismo imali Talijana na mjestu predsjednika Europskoga povjerenstva da tako nije bilo. Jedna zemlja koja ima nacionalni proizvod gotovo jednak engleskom i francuskom, a još i viši dohodak po glavi stanovnika, ne bi tako dugo bila na marginama da nije bilo njezine političke nepouzdanosti. Pa ipak, Italija iz nekog razloga ne uspijeva spojiti svoju gorljivost s ozbiljnošću, te je štoviše sklona misliti da je ovo prvo posljedica izostanka drugoga. Taj otrov u dodiru s fragmentiranošću i slabošću talijanskog političkog sustava prozvodi jednu potencijalno eksplozivnu kemijsku reakciju.(...) Vanjsko ljepilo kojim smo na okupu držali komade jednog eksplodiranog političkog sustava, brzo se topi. Od sada pa nadalje sve se može dogoditi. Ulazimo na teritorij nepoznat europskim kartografima: hic sunt leones", piše Antonio Polito