ŽIVOTOPIS PREDSJEDNIKA REPUBLIKE HRVATSKE DR. FRANJE TUĐMANA

ZAGREB, 11. prosinca (Hina) - Franjo Tuđman prvi je predsjednik neovisne i demokratske hrvatske države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Kao državni poglavar pokretač je organiziranja obrane i stvaranja Hrvatske vojske, glavni politički i vojni strateg uspostave suverene Hrvatske i njezina međunarodnoga priznanja, obrane i pobjede u Domovinskomu ratu. Prvim predsjednikom Republike Hrvatske postao je nakon prvih višestranačkih izbora 1990. Franjo Tuđman rođen je 14. svibnja 1922. u Velikomu Trgovišću. Pučku školu pohađao je u svomu rodnom mjestu, a srednju u Zagrebu (1934. - 41.). Višu vojnu akademiju završio je u Beogradu (1957.). Doktorat povijesnih znanosti stekao je na Sveučilištu u Zagrebu (1965.). Kao srednjoškolac Tuđman sudjeluje u nacionalnomu demokratskom pokretu, zbog čega 1940. dospijeva u pritvor. Od 1941. sudjeluje u antifašističkomu pokretu. Nakon Drugoga svjetskog rata radi u Ministarstvu narodne obrane, u Personalnoj službi i Generalštabu JNA (1945. - 1961.). Iako je potkraj 1960. promaknut u čin generala, već 1961. napušta aktivnu vojnu službu, osniva Institut za historiju radničkoga pokreta Hrvatske u Zagrebu i ostaje njegovim ravnateljem do 1967. U statusu izvanrednoga profesora predavao je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu predmet "Socijalistička revolucija i suvremena nacionalna povijest Hrvatske" (do 1967.). Bio je zastupnik u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske (1965. - 1969.), redaktor i pomoćnik glavnog urednika Vojne enciklopedije, redaktor Enciklopedije Leksikografskoga zavoda, član uredništva časopisa "Vojno delo", glavni i odgovorni urednik časopisa "Putevi revolucije", član Upravnoga odbora Matice hrvatske i predsjednik Komisije Matice hrvatske za hrvatsku povijest (od 1970.). Član je Društva hrvatskih književnika od 1970. i Hrvatskoga centra PEN-a od 1987. Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od prosinca 1992. Nakon sloma "Hrvatskoga proljeća" (1971.) Tuđman je zatvoren. Komunističke vlasti namijenile su mu ulogu glavnoga optuženika zbog tobože sumnjivih veza s inozemtsvom i hrvatskom emigracijom. Zahvaljujući intervenciji Miroslava Krleže kod J. B. Tita, izbjegao je višegodišnju robiju. Osuđen je 1972. na dvije godine strogoga zatvora. Poslije mu je kazna smanjena na devet mjeseci. U veljači 1981. ponovno je osuđen, ovaj put na tri godine strogoga zatvora i pet godina zabrane javnoga djelovanja zbog intervjua što ih je dao švedskoj i njemačkoj televiziji i francuskomu radiju, u kojima je govorio o svojim povijesnim prosudbama i zagovarao pluralističku demokraciju. U zatvoru u Lepoglavi robijao je od siječnja 1982. do veljače 1983., kada je bio pušten radi liječenja. U svibnju 1984. vraćen je u zatvor radi izdržavanja kazne, ali je u rujnu iste godine zbog pogoršanja zdravstvenoga stanja uvjetno pušten na slobodu. Kada mu je 1987., nakon 17 godina, vraćena putovnica, Tuđman putuje u inozemstvo, prvo u Kanadu i SAD, a zatim u europske zemlje. U predavanjima hrvatskomu iseljeništvu promiče ideju općehrvatske pomirbe i zagovara stvaranje hrvatske države. Godine 1989. Tuđman osniva političku stranku Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) i postaje njezinim predsjednikom. Preko HDZ-a formulirao je takav nacionalni politički program koji je doveo do nacionalne i političke mobilizacije hrvatskoga naroda u Hrvatskoj, BiH i iseljeništvu. To je bila osnova za nacionalnu pomirbu i snažan otpor sve grubljim nasrtajima srpskoga šovinizma i presezanjima na hrvatske prostore. S HDZ-om Tuđman je na prvim višestranačkim slobodnim izborima 1990. odnio pobjedu, bio izabran za predsjednika Republike i formirao prvu demokratsku vladu Hrvatske. Na izravnim predsjedničkim izborima 1992. i 1997. oba je puta izabran za predsjednika Republike Hrvatske na mandat od pet godina. Zbog sve većih pritisaka srpskoga hegemonizma i jugoslavenskoga centralizma nakon prvih višestranačkih izbora ubrzano je radio na organizaciji države i njezinu međunarodnopravnom priznanju. Pozivajući se pri tomu na povijesni i kulturni identitet hrvatskoga naroda, naišao je na osobito razumijevanje i stalnu potporu pape Ivana Pavla II. U vrijeme raspada Jugoslavije Tuđman je vodio politiku pregovaranja o konfederalnom uređenju ili mirnom razlazu republika. Tom politikom, koja je u zemlji izazivala i prijepore, otupljivao je oštricu agresije JNA na Hrvatsku, a kada je do agresije došlo, suprotstavio joj se i međunarodnim pregovorima i sve organiziranijom hrvatskom vojnom silom. Kada je u tijeku 1991. nakon hrvatskoga proglašenja neovisnosti počela otvorena agresija Srbije i JNA na Hrvatsku, Tuđmanova politika, balansirana između hrvatskih mogućnosti i nepovoljnih međunarodnih prilika, omogućila je da se zaustavi srpsko vojno nadiranje na hrvatske prostore i da se parira međunarodnim čimbenicima koji su bili izrazito neskloni osamostaljenju Hrvatske. Nakon proglašenja neovisnosti Tuđman je vješto izbjegavao zamke u diplomatskim igrama oko Hrvatske, te je do 1995. doveo vojsku i policiju u takvo stanje da je Hrvatska u akcijama "Bljesak" (u svibnju 1995.) i "Oluja" (u kolovozu 1995.) mogla vlastitim snagama osloboditi najveći dio svoga teritorija. Snaga Hrvatske vojske omogućila je mirnu reintegraciju hrvatskoga Podunavlja u siječnju 1998., čime je Hrvatska pod Tuđmanovim vodstvom ostvarila svoju suverenost na cjelokupnomu međunarodnopravno priznanomu državnom ozemlju. U odnosu prema Bosni i Hercegovini Tuđman je vodio politiku zaštite interesa hrvatskoga naroda. Odnosi Hrvatske i BiH u složenim su unutarnjim i međunarodnim prilikama prolazili različite faze. Naposljetku su pobjede Hrvatske vojske i HVO-a nakon oslobađanja Hrvatske i velikoga dijela BiH od srpskoga agresora dovele do potpisivanja mirovnoga sporazuma i osnutka Federacije BiH. Time je stvorena osnova za osiguranje ravnopravna ustavnopravnog položaja hrvatskoga naroda u BiH. Dr. Franjo Tuđman, hrvatski časnik, povjesničar i državnik, napisao je brojne knjige i rasprave o tematici iz područja vojne doktrine, povijesti, politologije i filozofije povijesti. Najvažnije su: Rat protiv rata, Zagreb 1957; Stvaranje socijalističke Jugoslavije, Zagreb 1960; Okupacija i revolucija, Zagreb 1963; Velike ideje i mali narodi, Zagreb 1969; Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, Muenchen-Barcelona 1981; Državnost nacija - ključ mira Europe; Lidingo 1982; O povijesti rješavanja hrvatskog pitanja i samoodređenja naroda u svijetu, Toronto 1987; Stjepan Radić u hrvatskoj povijesti, Sudbury (Kanada) 1988; Bespuća povijesne zbiljnosti. Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja, Zagreb 1989; Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918. - 1941, Zagreb 1993; S vjerom u samostalnu Hrvatsku, Zagreb 1995; Povijesna sudba naroda. Izabrani tekstovi, Zagreb 1996; Horrors of War, New York 1996; Das historische Schicksal des Volkes, Bad Kissingen-Koeln 1997. Zbog bolesti je dr. Franjo Tuđman 1. studenoga 1999. hospitaliziran u Kliničkoj bolnici Dubrava u Zagrebu. Umro je u noći s 10. na 11. prosinca 1999. (Hina) sšh