IT-1.XII.-REPUBBLICA-SEATTLE

ITALIJA LA REPUBBLICA 1. XII. 1999. Humanistički križarski pohod "Europljani su u Seattle otputovali sa spremnim kopljima, spremni suočiti se s Amerikom koja ih zadivljuje i zastrašuje. Zapleteni u proturječne osjećaje, na nekom bojnom polju ili stadionu obvezno bi izgubili. No kako se radi o trgovini, robi, dakle novcu, u tom kontekstu nije predviđeno uništenje ili ponižavanje protivnika, koji je ipak klijent, te u Seattleu, u najgorem slučaju, postoji samo rizik kompromisa ili odgoda. Sve u svemu, naši junaci neće izginuti poput hrabrog Anselma na onom križarskom pohodu u dalekim zemljama: vratit će se s bajkama i strahom od Amerike, nedirnutih torba. Uzvanici iz europskih zemalja osjećaju se paladinima različitosti u borbi protiv uniformnosti Sjedinjenih Država; obznanjuju da su branitelji svojih nacionalnih identiteta ugroženih jedinstvenim modelom koji dolazi preko Atlantika. U stvarnosti su u pravu oni koji tvrde da je Amerika poglavito mentalna sila, koju svi oponašaju istovremeno prijavljujući njezinu napadnost, okrivljujući je za sve pogrješke planeta. Što se tiče njezine uniformnosti, ne vjerujem da postoji zemlja s više različitosti i individualizama od Sjedinjenih Država. Niti da je ikada postojala jedna imperijalna sila s filozofijom (čiju provedbu treba utvrditi od slučaja do slučaja) koja toliko poštuje manjine. Ta vrsta antiamerikanizma čini se poput bezazlene karikature onoga koji je u prvoj polovici stoljeća potaknuo mnoge europske intelektualce alergične na 'Zameo ih vjetar' Margaret Mitchell da prigrle 'Mein Kampf' Adolfa Hitlera, koji je između ostaloga propovijedao jedan svoj europeizam. Danas ne postoje toliko važne alternative McDonaldu i televizijskim serijama. One opasne, nekadašnje, pomeli su i opet Amerikanci. Koji su na kraju nametnuli svoj model. Onaj demokratski. Tam tam koji se sada čuje, dok se u Seattleu počinje raspravljati, nameće tu pretpostavku. Nakon čega se mogu pobrojati rizici, podvojenosti, prednosti, sve u svemu problemi koje Europljanima nameće 'globalizacija', a koji su u temelju pregovora u okviru Svjetske trgovinske organizacije. Taj fenomen nije ograničen na jačanje trgovinskih razmjena koje su na dnevnom redu, to je nešto mnogo dublje i šire, to je oštro približavanje zemalja, naroda društava s razloga tehnologija (satelitskih televizija, interneta...), gospodarstva (međuovisnost financijskih tržišta, transnacionalnih spajanja velikih tvrka...) i, prirodno, politike (nepostojanje alternative liberalnoj misli i liberalističkoj praksi). Vrijednosti i načela kojih Amerikanci nisu samo nosioci, nego i misionari, ekstremisti i, stoga, osumnjičeni, branitelji.(...) Američka je nevolja danas u njezinoj neosporenoj sili. Monopol vlasti (gospodarske, vojne, tehnološke, kulturalne) kojom raspolaže šteti njezinoj slici. Društvo koje pogrdnim smatra gospodarski monopol trebalo bi to znati. Vjerojatno će se pojaviti teorija 'reluctant imperialism', prisilnog imperijalizma kojega ona mora provoditi unatoč svojim izolacionističkim nagonima. No Europljani u njoj vide supersilu bez koje se ništa ne može odlučiti ili pokrenuti, kao da je svijet provincija carstva.(...) S tom, više ili manje nesvjesnom vizijom, zadivljeni i zastrašeni Europljani krenuli su u Seattle. Oni ne odbijaju načelo 'globalizacije' koje se namentulo 1989., kada je već gotovo desetogodišnja agonija komunističkog svijeta ušla u konačnu fazu. No socijalna tržišna ekonomija europskoga tipa oduprla se i odolijeva više no što se može vidjeti iz rasprave o neoliberalizmu koja traje između lijevih vlada. Nepovjerenje s kojime su ovi posljednji prišli raspravi koju je predložila Svjetska trgovinska organizacija velikim djelom je nastalo zbog straha da će oštro ubrzavanje otvaranja tržišta ugroziti njihove zaštitne sustave. Sustave koje Amerikanci osuđuje kao zastarjele i navode kao glavne razloge zakašnjeloga gospodarskog oporavka Staroga Kontinenta. Liberalističkom križarskom pohodu Sjedinjenih Država, Europljani suprotstavljaju humanistički križarski pohod (kako su ga neki nazvali), u smislu da ovaj ide prema humanizaciji 'globalizacije': odnosno, zaštiti okoliša, jamčenju prehrambene sigurnosti, i očuvanju nekih socijalnih norma koje su dio povijesne baštine, sve u svemu, izbjegavanju toga da slobodna razmjena postane džungla. Jedan od dominantnih slogana na europskom polju je 'narodi žele mijenjati svoje proizvode, ali žele sačuvati svoje duše'. U odbijanju da se u pregovore uključe pitanja školstva, kinematografije i televizije, očit je strah da ne nestanu europske različitosti u korist dominantne američke kulture koja bi vodila 'jedinstvenom modelu' kojega se plaše. Drugi je slogan: kultura nije roba. No spašava li se kultura zaštitom? Nametanjem kvota? To pitanje izaziva brojne dvosmislenosti. Ono se ne rješava nekom dosjetkom ili odbijanjem u doba kada riječi i slike lete prostorom, iznad svih barijera, Poneko je pravilo ipak nužno jer postoji jedna društvena podloga koju treba sačuvati. Ne toliko od 'reluctant imperialisma' super sile, koliko iz poštovanje prema sebi samima", piše Bernardo Valli.