US 25. XI. IHT EU OBRANA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 25. XI. 1999. Europa kreće dalje s novim obrambenim 'identitetom' "Vjerujete li onom što europski vođe govore, u sljedećem će desetljeću Europska unija imati jedinstvenu vojnu silu, upravo kao što sad ima zajedničko tržište i valutu", piše William Pfaff. "Javier Solana, bivši glavni tajnik NATO-a, postavljen je na položaj vođe vanjske i sigurnosne politike Europske unije, a istodobno vodit će Zapadnoeuropsku uniju, već dulje vremena neaktivni europski sigurnosni savez. Njegov će mandat, kako se pretpostavlja, biti da Europi osigura neovisni vojni korpus (50.000 do 60.000 ljudi) za misije mirotvorstva i uspostavljanja mira te snage za brzo djelovanje. S takvim razvojem događaja, razvila se ozbiljna rasprava o tome kako se europska ambicija slaže s američkim očekivanjima. Washington se već složio s neovisnim europskim obrambenim 'identitetom', ali strogo unutar NATO-a, kao što je američki ministar obrane William Cohen još jednom istaknuo u rujnu, na konferenciji Međunarodnoga instituta za strateška istraživanja u San Diegu. Washington bi želio da Europljani provode one misije NATO-a koje ne uključuju nikakav izravni američki interes, poput, primjerice, misija na Balkanu. Uz njegovu spremnost da prihvati europske vojne snage, s vlastitim zapovjednikom i pravom na potporu NATO-a, ide i prešutni uvjet: da vrhovni zapovjednik NATO-a, uvijek Amerikanac, ima posljednju riječ. Inače, kao što je Cohen upozorio, Washington se boji da se Europa ne 'odvoji' od Sjedinjenih Država, boji se 'udvostručenja napora' pa čak i 'potkopavanja' NATO-a. Nakon rata na Kosovu, Sjedinjene Države zahtijevaju da Europa potroši više na vojsku. One žele modernizaciju snaga, što znači ponovno opremanje naprednom američkom tehnologijom. Od kosovske intervencije, Pentagon opetovano ističe tehnološki raskorak između američkih i europskih snaga. Međutim, raskorak koji postoji, uglavnom je više kvantitativan nego kvalitativan. Francuzi su, primjerice, bili drugi iza Sjedinjenih Država u doprinosu kosovskom bombardiranju, ali im je ponestalo laserski vođenih oružja i morali su ga kupiti od Sjedinjenih Država. Također su morali ovisiti o Sjedinjenim Državama u opskrbi gorivom. Druge europske sile pokazale su se slabijima. Problemi Europljana nisu bili rezultat tehnološkog zaostajanja. Danas Europa ima tri različita lovca bombardera koji stižu u proizvodnju (britansko-njemački Eurofighter, švedski Grippen i francuski Rafale). Radi se o letjelicama novijega naraštaja, kakve Amerika neće proizvesti još dosta dugo. Europski su raketni sustavi konkurentni. Posljednjih su tjedana spajanja u vojnoj industriji stvorila goleme zrakoplovne i raketne konglomerate u Britaniji i kontinentalnoj Europi. Oni konkuriraju američkim kompanijama. Kosovo je pokazalo da Europljani imaju manjkav satelitski obavještajni sustav. Oni nemaju velike mogućnosti zračnog transporta. Njihove su snage još najviše podešene za bitke tenkom, a ne za mobilne misije koje su danas važne. Te zemlje, u kojima je služenje vojnoga roka obvezno, još nisu dovršile proces profesionalizacije svojih vojska. Svi se ti vojni nedostaci mogu riješiti trošenjem veće količine novca, što nije politički popularno. Međutim, bude li Europa više trošila na vojne snage, ona će kupovati europsko - a ta zamisao u Washingtonu nailazi na veoma hladan doček. Američka vlada i industrija ove jeseni nisu očekivali paneuropska spajanja zrakoplovne industrije, koja su proizvela europske 'prvake'. Oni su očekivali da će američki proizvođači progutati europske kompanije ili osnovati prekooceanske saveze pod američkim vodstvom. Nova je stvarnost da su Europljani već stvorili svoj neovisni 'europski identitet' u industrijama obrane. Od Europljana se sada očekuje da će kupovati od vlastitih proizvođača. Washington to naziva 'europskom tvrđavom'. S druge strane, Europljani još neko vrijeme neće imati autonomne vojne snage, čak ni pod NATO-om. Imenovanje Solane i odluke ministara obrane Europske unije o obrambenim strukturama i programima ozbiljni su koraci u tom smjeru, ali se ipak radi o početnim koracima. Manje europske saveznice ostaju oprezne prema mjerama koje bi mogle udaljiti Sjedinjene Države i trenutačno su pod velikim pritiskom Washingtona da ograniče autonomiju i doseg svake sile pod neovisnim zapovjedništvom Europske unije. Francuzi, su, naravno, posve za neovisnost. Britanci se trude umiriti Washington, no uzrujali su Pentagon i Clintonovu vladu činjenicom da je njihova suradnja s Francuskom otišla već daleko. (Program stvaranja europske vojne autonomije bila je zajednička britansko-francuska inicijativa, započeta na sastanku dviju vlada prošloga prosinca.) Njemačka je rastrgana između razborite privrženosti Americi i predanosti Europi. Sjedinjene Države trenutno iz više razloga nisu previše popularne u Njemačkoj. Međutim, potpora novoj europskoj obrambenoj inicijativi stvar je odanosti Europi, a Daimler je partner u najvećim europskim konglomeratima za vojno zrakoplovstvo. Nitko u Europi ozbiljno ne zamišlja prekooceanski raskid. No situacija je svejedno takva da su političke i industrijske snage raspoložene više suparnički nego kooperativno."