RDW 27. X. NJEMAČKI IZVOZ ORUŽJA

NJEMAČKI RADIO - RDW 27. X. 1999. Pri svađi koalicijskih partnera u njemačkoj vladi, socijalista i zelenih oko dostave jednog pokusnog tenka 'Leopard 2' Turskoj, da bi se ona mogla odlučiti za kupnju sljedećih tisuću komada ovoga teškog tenka vrijednog oko 1,7 milijuna maraka, njemački političari svih usmjerenja ipak još nerado govore da je Njemačka - iza Sjedinjenih Država, Francuske i Rusije - četvrta na svijetu po dostavi oružja i da ta proizvodnja ima velik utjecaj i na ukupno gospodarstvo. Samo protekle godine izvezla je oružja, oružanih sustava i streljiva u vrijednosti od 2 milijarde maraka. U sukobu pri kojemu se - što se tiče stranke Zelenih - radi koliko o moralnom pitanju, toliko i o preživljavanju vlastitih političkih ideala, a tek je mali dio priče o monopolu i trgovini oružjem. Kako industrija uvijek iznova na tržište šalje nove i suvremenije oružane sustave, tako prethodne generacije oružja - navodno zastarjelih - gotovo bez ikakve kontrole cure u svaki kutak naše planete. Ponajprije javnost jedva da bilježi pravu poplavu ručnog oružja i streljiva. Opseg svjetske trgovine oružjem žestoko oscilira iz godine u godinu, jer je povezana s velikim narudžbama pojedinih zemalja. Ipak, 1996. svjetski promet je iznosio nekih 40 milijarda dolara, a pritom valja dodati jedva mjerivu količinu narudžba za takozvane 'dual-use' proizvode, dakle one koje mogu upotrebljavati vojske, ali i civilne službe. To isto vrijedi i za proizvođače i za radna mjesta: tek mali broj tvornica proizvodi isključivo robu namijenjenu vojnim potrebama, a golem je broj onih kojima je to tek - možda i važan - izvor prihoda i pomoćno sredstvo da opstanu na tržištu. Što se tiče kontrole izvoza oružja, još se uspijeva agresivnim zemljama, kao što su Iran, Irak, Libija ili Sjeverna Koreja, zapriječiti pristup najsuvremenijim tehnologijama u naoružanju, ali međunarodno, pri prodaji oružja, jedva da je koga briga hoće li oružje poslužiti za obranu ili će biti usmjereno protiv vlastitog naroda. Mnoge zemlje izvoznice jedva da si uopće žele postaviti i ovakvo, načelno pitanje. Pokušaj Europske unije da uvede jedinstvene i obavezujuće kriterije za izvoz, do sada je najčešće propao zbog suprotstavljanja Francuske i Velike Britanije koje imaju snažnu i utjecajnu vojnu industriju, subvencioniranu i od države. Doduše, Unija je 1998. donijela kodeks po kojem se zemljama preporuča - citiramo - 'poseban oprez i budnost' s obzirom na 'teško kršenje ljudskih prava', no procjena je li stanje u odredišnoj zemlji doista tako, ostavljeno je svakoj pojedinoj zemlji da procijeni - i na taj način podčinjeno poslovnoj kalkulaciji. Što se Turske tiče, to je zemlja članica NATO saveza, ali istodobno zemlja koja već godinama vodi rat s kurdskom manjinom. Njemačka je od sredine '60. u ovu zemlju izvezla oružja i streljiva u vrijednosti od 7 milijarda maraka. Izvoz je često bio uvjetovan da oružje ne bude upotrijebljeno protiv Kurda niti izvan turskih granica, ali to je bilo ostavljeno tek povjerenju Bonna prema Ankari. I ove godine je savezna vlada u skupštini objavila da 'vrlo pomno' prati svaku zloupotrebu njemačkog oružja u toj zemlji i da nije našla ni jedan dokaz da se Turska ne drži preuzetih obaveza. Povod je bila fotografija turskih vojnika u Kurdistanu koji su se nalazili na vojnim kamionima njemačke proizvodnje. A razlog tom pitanju bio je činjenica da je Njemačka masovno prodavala naoružanje bivšeg DDR-a upravo Turskoj - između ostalih i 250 tisuća 'kalašnjikova', da bi se utvrdila opravdana sumnja da se uprvo to oružje pojavilo u svim sukobima od bivše Jugoslavije do Kavkaza. Ali to je već tema ilegalne prodaje oružja - gotovo uvijek povezana s krijumčarenjem i druge vrste - koja je kriminal u mnogim mladim državama dovela do statusa državne politike." (RDW)