NJ 24. XI. SZ: NJ. BANKE I BANKROT HOLZ.

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 24. XI. 1999. Banke na stupu srama "Zagovornicima tržišne privrede nije lako ovih dana. Puno se toga događa u ovoj zemlji, što je, doduše, moguće objasniti pravilima vladajućeg ustroja privrede, ali među stanovništvom, ponajprije među konkretno pogođenim građanima, nailazi na grubo odbijanje. Kada u roku od nekoliko dana bankrotira Holzmann, najveći njemački građevinski koncern; kada gotovo preko noći zaprijeti opasnost od gubitka desetaka tisuća radnih mjesta; te kada - s druge strane - inozemno poduzeće u Njemačkoj slabo poznata imena Vodafone izrazi želju za preuzimanjem Mannesmanna, glavnog elementa u povijesti njemačke industrije, tada se ljudi - sasvim razumljivo - uzrujaju. Pritom valja napomenuti da je riječ tek o dvije karike u dugom lancu. Slučaj tako velikih dimenzija kao što je Holzmannov zacijelo nije svakodnevna pojava ali trgovinski su sudovi proteklih godina neprekidno izvješćivali o novim rekordnim brojkama. Megafuzije su pak postale quasi svakodnevna pojava. DaimlerChrysler, Deutsche Bank/Bankers Trust, Hoechst/Rhone Poulenc, HipoVereinsbank, Thyssen/Krupp čine tek mali izbor iz područja megafuzija, u kojima sudjeluju njemačka poduzeća. Pritom valja napomenuti da će se u sljedećem razdoblju taj globalni vrtuljak još brže okretati. Jesu li sve te pojave prijetnja ustroju naše privrede? Slijedimo li čistu teoriju - sigurno nisu. Naime, stečajevi su sastavni dio privrede, koja svoju djelotvornost crpi iz pravila da neisplative i zastarjele stvari propadaju, ustupajući mjesto novima. U tom se kontekstu često rabi pojam 'stvaralačkog uništenja', čiji je autor veliki stručnjak za nacionalnu ekonomiju Joseph Schumpeter. Tko intervenira u taj proces i želi zaštititi branše ili poduzeća koja ne mogu obraniti svoj položaj u tržišnim procesima, taj umanjuje blagostanje koje treba biti postignuto na ukupnoj gospodarskoj razini - koliko god popularna intervencija bila kao mjera. Objektivno gledano, i drugi oblik na vlastitoj koži iskušane prijetnje - udruživanje poduzeća u sve veće tvorevine - ugrožava tržišnu privredu. Naime, konkurencija je zaista najvažniji temelj a fuzije imaju tendenciju njezina ograničavanja. No, svijet se baš proteklih godina dramatično promijenio. Nacionalna tržišta, na kojima je međusobna konkurencija dovoljnog broja ponuđača zaista bila važna, danas su prošlost. Danas se ne govori slučajno o 'globalnom tržištu'. Brojni ciklusi pregovora o trgovini pobrinuli su se za uklanjanje ograničenja u prometu roba i kapitala. Zbog takvog trenda proizvodima 'Made in Germany' konkuriraju proizvodi iz Singapura baš kao i oni iz SAD i Brazila. Dakle, udruživanje njemačkih poduzeća u veće privredne jedinice načelno je ispravan potez budući da veća tržišta nije moguće posluživati iz nacionalnih povrtnjaka. Toliko o uzrocima koji se kriju iza spektakularnih zbivanja u privredi. No, ni tako utemeljena teoretska predavanja o blagodatima tržišne privrede ne pomažu kada se kod građana javi odbijanje te kada više ne naziru smisao brojnih pojava. To se dogodi kada građani doznaju za taktične trikove banaka u pokušajima spašavanja Holzmanna. U javnosti se stvara dojam da banke u dobrim vremenima rado trže kamate i dividende, ali da zato čvrsto stežu novčanik kada je u pitanju pokušaj sanacije. Kada se, osim toga, pojave i naznake da je za neke bankare, koji su povezani s konkurentima, otpadanje Holzmanna iz konkurencije zapravo dobrodošla vijest, tada stanje postaje kritično. Tko tako postupa, brzo će proigrati povjerenje koje aktualni gospodarski ustroj zaslužuje jer unatoč brojnim problemima najbolje vodi računa o željama i potrebama pojedinca. Tko stekne dojam da deseci tisuća radnih mjesta ne zaslužuju posezanje u džep radi otklanjanja pogrješaka iz prošlosti za koje i same banke snose dio odgovornosti, taj diskreditira čitav sustav. Predsjedatelj CSU u bavarskoj zemaljskoj skupštini Alois Glueck nazvao je bankrot Holzmanna privrednim škandalom, koji uzdrmava povjerenje građana u ustroj privrede. Za razliku od hitrih političara, koji uglavnom potpiruju zgražanje javnosti kad god im se to učini oportunim, Glueck već godinama naglašava odgovornost poduzeća i menadžera. Njegovi apeli slijede spoznaju da je našem privrednom ustroju potrebna intenzivna njega kako bi ga građani poduprli. Ljudi prihvaćaju ustroj privrede samo ako imaju osjećaj da se prema njima ne odnose kao prema zamjenjivim kotačićima u velikom stroju već kao prema ljudima za čiju se gospodarsku egzistenciju isplati boriti. Po tim je mjerilima nekoliko desetaka ljudi proteklih dana bijedno zakazalo", zaključuje Helmut Maier-Mannhart.