DNEVNI PREGLED BR. 225 - 19. XI. 1999.

RADIO DEUTSCHE WELLE - RDW 18. XI. 1999. Interregnum u Hrvatskoj "Dok je još u listopadu ove godine mogao sam donositi političke odluke, mnogi Hrvati, a još više kritičari u inozemstvu, smatrali su Franju Tuđmana zaprekom na putu Hrvatske u Europu. Sada pak 77- godišnji predsjednik i 'stvaratelj hrvatske nacije' leži na samrtničkoj postelji i blokira čitavu hrvatsku unutarnju politiku. Od početka studenoga Franjo Tuđman leži u jednoj zagrebačkoj bolnici. Rak na debelom crijevu, unutarnja krvarenja i metastaze u mozgu - sve to zajedno ili tek nešto od toga - nitko ne zna ništa podrobnije budući da medicinari - takav se dojam nameće - smiju nešto reći tek kada to odobre stratezi Tuđmanove stranke HDZ. Njima pak nije u interesu da Tuđmanovo polagano umiranje smanji njihove izglede uoči skupštinskih izbora, najavljenih za 22. prosinca. Hrvatski Predsjednik više je mrtav nego živ, a odluka o slabašnom žišku života utemeljitelja države, koji je Hrvatsku 1991. odveo u neovisnost, više očito ovisi o taktici njegove stranke nego o volji njegove obitelji. Iako Tuđman boluje već više od tri godine, nitko u njegovoj stranci očito nije očekivao dramatično pogoršanje zdravstvenog stanja državnog poglavara - posebno ne u tako osjetljivu trenutku, nekoliko tjedana uoči skupštinskih izbora. HDZ-u bi bilo teško još jednom pridobiti većinsku potporu stanovništva čak i da se Tuđman ne bori za život. Više od osam godina nakon proglašenja neovisnosti većina od ukupno 4,5 milijuna Hrvata priželjkuje poboljšanje privredne i socijalne situacije. HDZ pak još i danas radije 'hrani' svoje sunarodnjake nacionalnim parolama, teorijama o navodnim urotama Zapada protiv Hrvatske i sličnim besmislicama gotovo patoloških obilježja, koje nemaju puno veze sa stvarnim problemima zemlje, kao što je korupcija, nezaposlenost i sve veća nelikvidnost. Tim trajnim opterećenjima pridružuje se sada i klasičan interregnum. Politički sustav, skrojen u potpunosti po Predsjednikovoj mjeri, nalazi se trenutačno u vakuumu vlasti. HDZ se pak suočava s čistim pitanjem vlasti ako ne čak i opstanka. Naime, stranka je zapravo Tuđman, bez njega bi uslijedila implozija konstrukcije koja podsjeća na politički pokret. Mandat sadašnjeg sastava skupštine završava 27. studenog. Po ustavu Tuđman mora potvrditi izborni termin, zakazan za 22. prosinca, ali je postao nesposoban za obavljanje dužnosti prije no što je to uspio učiniti. Doduše, trajna nesposobnost za obavljanje dužnosti mora biti utvrđena na pravnoj razini. Takvu pak odluku može donijeti samo ustavni sud na prethodni odgovarajući zahtjev vlade. Tuđmanovoj pak vladi HDZ-a ne pada ni na kraj pameti učiniti tako nešto. Dijelovi HDZ-a smatraju 'neukusnim' takav pokušaj 'razvlašćivanja oca nacije'. U tom bi slučaju dužnost prijelaznog predsjednika, definiranu ustavom, preuzeo predsjednik skupštine Vlatko Pavletić, koji bi u roku od 60 dana morao raspisati predsjedničke izbore. No, trenutačno se ne događa baš ništa. HDZ se grčevito drži 'oca Franje' i ukočio se od straha poput kunića koji je ugledao zmiju. Predsjednikova je premoć i na samrtničkoj postelji tako velika da nitko u HDZ-u ne čini 'pogrješku' nagljenja. Naime, prva osoba koja bi najavila ambiciju da postane Tuđmanovim nasljednicom postala bi vjerojatno i prvom žrtvom posttuđmanovskog razdoblja. U svakom slučaju, pozornost privlači činjenica da uzde nije preuzela vlada već Tuđmanov 'privatni kabinet' - riječ je o njegovim osobnim savjetnicima. To je tipičan primjer autokratskog 'Tuđmanova sustava'. Posebno se Tuđmanov unutarpolitički sufler Ivić Pašalić, predstavnik nacionalističkog krila stranke, već danima ponaša kao tajni Predsjednikov predstavnik. Upravo je on neovlašteno razgovarao s predsjednikom skupštine Pavletićem o daljnjim potezima dok je Tuđman već ležao u komi. Koliko je velik strah u redovima Tuđmanove stranke da će bez popularne vodeće figure izgubiti vlast u zemlji pokazuje i najsvježiji novi gaf iz 'političke operete marke HDZ'. Naime, na početku mandata jedna od Tuđmanovih omiljenih igrački bio je tradicionalni nogometni klub 'Dinamo Zagreb'. Na njegov poticaj klub je ubrzo preimenovan u 'Croatia Zagreb'. Politizacija nogometa uzrujala je čak i članove stranke, a posebno je razljutila vjerne Dinamove navijače koji već godinama redovito bojkotiraju utakmice na domaćem terenu. Budući da sada više nitko iz HDZ-a ne mora Tuđmanu činiti 'uslugu', klub bi odjednom ponovno trebao dobiti ime Dinamo. Nema sumnje da oportunisti upravo 'otkrivaju' volju naroda", ističe na kraju komentara Volker Wagener. *** Razgovor s Hansom Koschnickom - donedavnim povjerenikom njemačke vlade za Bosnu i Hercegovinu: 'Srebrenica nije bila dovoljno zaštićena'. Razgovor je vodio Dragoslav Dedović i na početku postavio slijedeće pitanje: - Ujedinjeni narodi odgovorni su za tragediju Srebrenice. To je sada u svojem izvješću priznao i glavni tajnik UN-a Kofi Anann. Ne dolazi li ova samokritika međunarodne zajednice malo prekasno? = Uvijek sam govorio, međunarodna zajednica doduše nije odgovorna za napad, ali ona nije dovoljno štitila, a imala je dovoljno dokaza. Glavni tajnik UN-a rekao je da nije došlo do vojnih akcija, a znamo zbog kojih razloga. - Vi ste prekjučer boravili zajedno s njemačkim ministrom obrane Rudolfom Scharpingom u Bosni i Hercegovini, samo dan nakon što su članovi bosansko-hercegovačkog predsjedništva u New Yorku potpisali važan načelni sporazum. Bosna i Hercegovina sada će dobiti zajedničku graničnu policiju i zajedničku putovnicu. Je li taj sporazum napredak? = Uvođenjem zajedničke putovnice priznaju i Srbi i Muslimani i Hrvati da postoji zajedničko državljanstvo Bosne i Hercegovine. A uspostavljanje zajedničke granične policije već je dugo dogovoreno. Čitavo predsjedništvo govorilo je za sva tri naroda, što znači da će biti zajednička multietnička policiju koja će osiguravati granice kako bi se dio krijumčarenja iz Bosne i Hercegovine i u nju spriječio. O svemu tome ovise i sadašnja nastojanja novog visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini da predstavnike državne vlasti Bosne i Hercegovine prisjeti na njihove obveze prema cijeloj zemlji. Do sada je svaki predstavnik djelovao samo za svoj narod, a sva ostala pitanja prepuštala su se visokom predstavniku. I upravo to visoki predstavnik više ne želi, on želi pomoći ako postoji zajednički koncept. Ako ne postoji zajednički nacrt, mi nećemo raditi umjesto njih. - Budući da se u Bosni i Hercegovini smanjuje broj stacioniranih vojnika i ukidanje dužnosti povjerenika njemačke vlade za Bosnu i Hercegovinu, postavlja se pitanje prepušta li se na koncu Bosna i Hercegovina sebi samoj? = Smanjenje postrojba znak je da su se stvari smirile. To je pozitivan znak. Imat ćemo još uvijek oko 2 tisuće ljudi na licu mjesta, još uvijek Njemačka ima jedan od najvećih kontingenata u Bosni i Hercegovini. Mi ne želimo otići iz te zemlje, ali želimo smanjiti broj vojnika ako oni više nisu potrebni. To je i u našem interesu, kao i u interesu Bosne i Hercegovine. Druga primjedba: Prema mojem mišljenju, i u Njemačkoj se mnogo toga normaliziralo. Od 350 tisuća izbjeglica više od 300 tisuća ih se vratilo u Bosnu i Hercegovinu ili su otišli u treće zemlje, tako da se za preostali broj izbjeglica mogu pobrinuti ministri unutarnjih poslova njemačkih saveznih zemalja. - I na kraju gospodine Koschnick, kako ocjenjujete ukupno stanje u regiji i u kojem kontekstu se nalazi Bosna i Hercegovina? = Pripadam onoj skupini ljudi koji su uvijek iznova upozoravali na činjenicu, da ako se uspije za Bosnu i Hercegovinu pronaći perspektiva za budućnost, da će se ta perspektiva prenijeti i na susjednu Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru. Mnogostruka isprepletenost veza sa susjedima Bosne i Hercegovine pokazuje da se tamo nalazi ključ odluke za jugoistočnu Europu. Isto tako postavlja se pitanje na međunarodnopolitičkom polju, kakav je naš odnos prema bosanskohercegovačkim Muslimanima. Taj odnos će pokazati shvaća li Europa da smo mi laicistički kontinent na kojem ljudi na različite načine mogu živjeti svoju vjeru i da na različite načine mogu imati svoje odnose prema transcendetalnosti. Tako će Bosna i Hercegovina biti kušnja za odnose kršćana i muslimana, izjavio je u razgovoru za Deutsche Welle donedavni povjerenik njemačke vlade za Bosnu i Hercegovinu, Hans Koschnick. Iz tiska Neposredno pred početak sastanka na vrhu članica Organizacije za europsku sigurnost i suradnju u Istanbulu, njemački dnevnici posvećuju priličan prostor ovom događaju. NEUE OSNABRUECKER ZEITUNG piše da će na dnevnom redu sastanka na vrhu OESS-a jedna od glavnih tema biti prilagođavanje ugovora o konvencionalnim vojnim snagama u Europi, skraćeno KSE. Na prvi pogled čini se da će prijepor oko ruskog rata u Čečeniji možda stajati u prvom planu sastanka. Međutim, upravo rat na Kavkazu pokazuje da je sporazum koji je potpisan 19. studenog 1990. već odavno postao neka vrsta vanjskopolitičkog kućnog reda. Rusija trenutno na Kavkazu krši dozvoljenu gornju granicu korištenja teškog oružja, ali je veliko kretanje svojih jedinica ipak uredno i u određenom roku prijavila kod svih 29 članica sporazuma o konvencionalnim vojnima snagama u Europi, naglašava NEUE OSNABRUECKER ZEITUNG. Dnevnik STUTTGARTER ZEITUNG ocjenjuje da su se zbog ruskih nedoumica i neuračunjivosti Moskve, što bi zapadnoj Europi moglo postati opasno, dosad uvjereni borci za ljudska prava odjednom pretvorili u racionalne realpolitičare. Susret šefova država i vlada Organizacije za europsku sigurnost i suradnju ne bi trebali biti opterećeni ratom u Čečeniji, moglo se čuti na pripremama sastanka ministara vanjskih poslova članica Europske unije. Američki predsjednik Clinton koji se već nekoliko dana nalazi u Europi, unaprijed obznanjuje da nisu predviđene nikakve kaznene mjere protiv Rusije, čak niti ukidanje financijske pomoći. Rusija je upozorena, ali joj ne treba držati lekcije. Ni u kojem slučaju se Moskvi ne smiju stvarati neugodnosti, mišljenja je komentator lista STUTTGARTER ZEITUNG. U Bonnu su na posljednjem krugu pregovora predstavnici njemačke industrije signalizirali spremnost da u fond za odštetu osobama koje su se za vrijeme nacionalsocijalizma u Njemačkoj nalazile na prisilnom radu umjesto planiranih četiri na raspolaganje stavi pet milijarda maraka. Međutim, dogovor još nije postignut. Munchenski SUEDDEUTSCHE ZEITUNG bilježi da je atmosfera kao kod tarifnih pregovora: svaka strana se cjenka, prijeti i blefira. Najavljuju se prekidi pregovora, signalizira se dolazak u susret. Upozorava se na prenategnute zahtjeve - i svaka strana apelira ultimativno na razumijevanje druge strane. Tarifni pregovori? To zvuči cinično. Međutim, ako se obje strane već tako ponašaju, tada bi trebala vrijediti i pravila kao kod tarifnih ugovora - zato je sada potreban snažan posrednik. Bilo bi zaista na tragičan način smiješno kada bi pregovori propali, i kada njemačka industrija kojoj zaista ide dobro, ne bi stavila na raspolaganje još dvije milijarde maraka. Postoje ličnosti, poput bivšega njemačkog saveznog predsjednika, koji bi kao posrednik njemačkoj industriji mogao dati do znanja da odgovornost ima i svoju cijenu, konstatira SUEDDEUTSCHE ZEITUNG. List FRANKENPOST smatra da se njemačka industrija zapravo nalazi pod velikim pritiskom i da se od jučer nazire kraj tunela. Pregovori još nemaju konkretne rezultate, ali obje strane su optimistične. I to je dobro. Njemačka industrija, orijentirana na izvoz, mora znati (a ona to vrlo dobro zna), da ako se ne postigne dogovor oko novca, žrtve nacizma će se dogovoriti. A one u SAD-u nisu baš bez utjecaja. To može rezultirati najprije bojkotom njemačkih poduzeća u SAD-u, pa sve do pravog bojkota i velikih pojedinačnih procesa s nepredvidivim presudama. Što je sve u stanju učiniti američko pravosuđe u međuvremenu je postalo poznato i u Europi. Tako su njemački pregovarač grof Otto Lambsdorff i njemačka industrija osuđeni na popuštanje i to kako iz moralnih, tako i iz gospodarskih razloga, zaključuje list FRANKENPOST. (RDW) BRITANSKI RADIO - BBC 18. XI. 1999. Pregled tiska "NATO će uskoro objaviti dokumente o umiješanosti hrvatskih obavještajnih službi u organizirani kriminal u susjednoj Bosni, izvješćuje na svojim stranicama današnji 'The Guardian', navodeći riječi izvjesnog stranog diplomata u Zagrebu. Isti izvor tvrdi da su pripadnici međunarodnih snaga u nedavnoj premetačini u Mostaru otkrili dokaze da su tajne službe umiješane u poslove pranja novca, pljačke i pornografiju. List također piše da će se Hrvatska naći pod udarom međunarodne zajednice i zbog najnovijeg neposluha, a to je bilo prošlotjedno sprječavanje istražitelja Haaškog suda za ratne zločine da istraže jednu masovnu grobnicu u kojoj su pokopani Srbi. Sud u Haagu ne želi otkriti o kojoj masovnoj grobnici je riječ jer, piše novinar lista Chris Bird, sud nikada ne govori kamo se upućuju njegovi istražitelji. Novine navode riječi glasnogovornika UN-a Paula Risleyja da je Hrvatska odbila istražiteljima zajamčiti sigurnost dok istražuju grobnicu. Risley također upozorava da bi se zbog toga što ne dopušta istragu zločina počinjenih tijekom operacija 'Bljesak' i 'Oluja', Hrvatska mogla naći u istom rangu kao i Jugoslavija i Irak, piše list. Europa je pokazala da želi igrati ozbiljnu ulogu u vođenju vanjske politike, objavljujući da bi željela da EU ima mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a te da namjerava više trošiti na obranu, piše 'The Independent'. Bivši glavni tajnik NATO-a, a sada novoimenovani europski visoki predstavnik za vanjsku politiku Javier Solana rekao je kako podupire talijanski prijedlog da se EU dodijeli jedno mjesto u VS, a da se pri tome ne uklanjaju obvezno Francuska i Britanija. No, iako on priznaje da će Vijeću sigurnosti trebati vremena da se prilagodi novoj stvarnosti međunarodnih odnosa, komentari gospodina Solane pokazuju koliko je on ambiciozan glede Europe, a to može uznemiriti SAD koje su jako osjetljive na razvoj vojne sposobnosti EU. 'The Times' izvješćuje o tome kako newyorški demokrati požuruju američku prvu damu Hilari Clinton da službeno objavi svoju kandidaturu za američki senat, te da pokrene svoju kampanju. Drugi je, pak, pokušavaju nagovoriti da odustane od utrke prije no što bude prekasno. Sve veća neizvjesnost i nesigurnost muči pristalice gospođe Clinton, dijelom zbog uvelike kritiziranog njezina puta na Srednji istok te sve manje uspješnih rezultata u anketama popularnosti. Dio demokrata otvoreno je upozorio gospođu Clinton da njezina uloga 'prve dame' koči njezinu kampanju za mjesto u Senatu, dok se mnogi istovremeno boje da će ona ako se u zadnji čas bude povukla iz utrke, ostaviti demokrate bez uvjerljivog kandidata koji bi se mogao suprotstaviti newyorškom gradonačelniku Rudolfu Giullianiju. Što se tiče britanskih domaćih tema, golemu pozornost novina zaokupio je jučerašnji kraljičin govor kojim je objavljen vladin program za najnovije zasjedanje parlamenta. Više novina upozorava na složenost vladina programa s neobično dugim popisom od 28 prijedloga zakona, te ih objašnjava potrebom da se ispuni što je više moguće predizbornih obećanja, navrijeme za sljedeće opće izbore za koje 'The Times' i The Guardian' vjeruju da će se održati početkom ljeta 2001. godine. Vladin plan o barem djelomičnoj privatizaciji kontrole leta trebao bi se još jednom razmotriti, upozorava 'The Guardian' dodajući da ni prijedlog zakona o slobodi informacija još nije dovoljno dobar. Novine također kritiziraju smanjivanje prava optuženika da im sudi porota te obvezno testiranje na drogu svake uhićene osobe. 'The Daily Telegraph', pak, prigovara da bi se premijer trebao zabrinuti jer njegova administracija dosad nije imala gotovo nikakva utjecaja na ključne javne službe kao što su zdravstvo, obrazovanje i šport. (BBC) INOZEMNI TISAK AUSTRIJA KLEINE ZEITUNG 18. XI. 1999. Hrvatska oporba želi udaljiti bolesnog Tuđmana "Povjerujete li nekim oporbenim medijima u Hrvatskoj, trebalo bi poći od pretpostavke da je predsjednik Tuđman 'klinički mrtav' te da se to ne želi objaviti samo zbog 'unutarnje stabilnosti'. Tuđmanov odlazak s političke pozornice očito ne može biti dovoljno brz ni za neke političare u inozemstvu budući da se čak i na sastanku ministara vanjskih poslova EU otvoreno špekuliralo o mogućnosti vojnog udara u Hrvatskoj u vezi s Tuđmanovom bolešću. Ministar obrane Pavao Miljavac reagirao je ljutito: 'Upletanje u politiku nije dio naše tradicije'. Ljudi na ulici reagiraju potpuno različito. Državna televizija emitira slike prolaznika koji mole za Predsjednikovo zdravlje. Na televiziji, ali i u dnevnim listovima pojavljuju se ankete koje govore o velikoj sućuti Hrvata s obzirom na Predsjednikovu bolest. Oporbeni mediji emitiraju sasvim drugačiju sliku opće atmosfere. U studiju jedne zagrebačke oporbene radio-postaje praskali su čak i čepovi pjenušca kako bi se nazdravilo 'skorašnjoj Tuđmanovoj smrti'. No, sve te događaje zasjenjuju skupštinski izbori čiji je datum, 22. prosinca, iznenada postao nesiguran zbog Tuđmanove bolesti. Oporbeni mediji zahtijevaju Tuđmanovo 'razvlašćenje' zbog dugotrajne bolesti. To bi mogao učiniti samo ustavni sud po odgovarajućem zahtjevu predsjednika skupštine. Vladajuća stranka HDZ odbila je taj prijedlog uz negodovanje. HDZ ustraje na 'stalnom poboljšanju zdravstvenog stanja', ali reagira konfuzno i nije pripremio scenarij za razdoblje nakon Tuđmana. U međuvremenu se zahuktala predizborna borba - Zagrepčane svakodnevno iznenađuju novi grafiti na zidovima kuća. Jučer se na jednom od najprometnijih križanja, nedaleko od Trga bana Jelačića, pojavila sljedeća poruka: 'Europa je umrla - živio drug Račan!' Račan je šef stranke reformiranih komunista koji bi mogli pobijediti na izborima. HDZ mu predbacuje da se pokorava konceptu EU za balkanski pakt. Time bi se Hrvatska odvojila od Europe, napominje HDZ. Račan je opovrgao takve tvrdnje", izvješćuje Alexander Oršić. INTERNATIONALE WIRTSCHAFT br. 43/studeni 1999. Strepnja za uzlet "Podaci Hrvatske gospodarske komore pokazuju žalosnu sliku srednjoročnih izgleda. Gospodarstvo je 1999. palo u recesiju i nije postiglo polaznu razinu predratnoga doba (1990). Bruto domaći proizvod je 1998., poslije nekoliko godina jakog rasta, dostigao tek 84 posto vrijednosti iz 1990., za ovu se godinu očekuje pad od najmanje 1 posto. Istodobno je udio državnih izdataka u BDP-u porastao na dobru polovicu, pri čemu 17 posto ukupnih izdataka ide na vojsku i policiju - previše za vrijeme mira, kako kritizira komora. Osim toga, dobar se dio proračuna mora uporabiti za financiranje boležljivoga mirovinskog sustava - jedva 1,4 milijuna platiša doprinosa prema više od milijun umirovljenika (oko 20 posto stanovništva). Prosječna mirovina iznosi oko 1300 kuna, no samo je 16 posto umirovljenika steklo pune uvjete za mirovinu. Bolje je bivšim vojnicima i ratnim veteranima: dobivaju mirovine od 3500 do 5000 kuna. Nezaposlenost je ove godine dostigla vrijednost veću od 19 posto - 10 posto državnih izdataka odlazi za pomoć nezaposlenima i socijalnu pomoć. Gospodarski razvitak ne može držati korak sa socijalnom bijedom. Industrijska je proizvodnja 1998. postigla tek 64 posto vrijednosti iz 1990., u prvih sedam mjeseci 1999. proizvodnja je pala zamalo 2 posto. Opseg vanjske trgovine opada, trgovački bilančni deficit iznosi oko jedne milijarde američkih dolara. Turizam je 1998. dostigao oko 60 posto prometa iz 1990., ove se godine zbog kosovskoga rata očekuju lošiji rezultati. Inozemni dug je prema podacima komore 1998. dostigao 8,5 milijarda američkih dolara (1994. bio je još svega 2,5 milijarde). No zabrinutost ponajprije izazivaju unutarnji dugovi poduzeća: Hrvatska gospodarska komora unutarnje zaduženje cjelokupnoga proizvodnog sektora krajem travnja 1999. procjenjuje na 21,6 milijarda kuna, dok likvidne pričuve iznose samo 6,1 milijardu kuna. Stopa inflacije ove će godine također jako porasti (indeks trgovačkih cijena bio je u srpnju 5,1 posto iznad vrijednosti iz srpnja 1998.), među ostalim i zato što će se odraziti povećanje cijena sirove nafte. Unatoč žalosnom gospodarskom stanju, prihodi još rastu - prema podacima Hrvatske narodne banke, prosječna neto plaća u lipnju je iznosila 3076 kuna, što je u usporedbi s prošlom godinom stvarno povećanje od 9,5 posto. Hrvati od toga doduše nemaju ništa - razina cijena odgovara austrijskoj, a za neke je robe još viša. Regionalne su razlike znatne, kaže Guenter Muehlberger (do listopada austrijski trgovački izaslanik u Zagrebu, njegov je nasljednik Franz Palla). Tako primjerice tekstilne radnice u zapadnoj Slavoniji zarađuju oko 300 maraka mjesečno, u glavnom gradu Zagrebu 700. Gospodarstvu bi dobro došla (ponajprije inozemna) ulaganja kapitala i s transferom know-howa - samo što se prigodni govori znatno razlikuju od stvarne ulagačke klime, kako kritizira Hrvatska gospodarska komora. U jednom katalogu zahtjeva žali se zbog zastanka gospodarske reforme, nedostatka pravne sigurnosti i nedovoljnog bankarskog sustava. U skladu s tim niska su izravna inozemna ulaganja - 1998. bila su oko 2,8 milijarda američkih dolara, po glavi stanovnika, nešto niža nego u Češkoj, Poljskoj ili Mađarskoj. Poticaji za ulaganja u jednakoj mjeri nedostaju za domaće i inozemne ulagače. Guenter Muehlberger to samo može potvrditi: 'Nikome se tu ne olakšava ulaganje. Uspiju samo veliki borci. Nedostaju porezne povlastice i poticaji za ulaganja.' Povećanje poreza na dobit na 35 posto, psihološki se osobito negativno odrazilo: 'Proračunu to nije donijelo puno, ali su nanijete silno velike štete ulagačima'. Pri tomu Austrijance stalno vuče prema Jugu - podružnice (uglavnom prodaja, usluge) se otvaraju stalno. Banke ekspandiraju na području maloprodaje. No u turizmu stranci teško dolaze do poteza, 'prevladava mišljenje da će stranci zauzeti najbolja mjesta - iako se neki hotel ne može odnijeti'. Muehlberger ne vjeruje da bi parlamentarni izbori koji predstoje krajem godine, nešto mogli promijeniti: 'Gospodarskopolitički smjer određuju Predsjednikovi savjetnici, a predsjednički su izbori tek 2001.' I u izravnim isporukama Austrije prošlo je vrijeme prcvata (kad je Muehlberger prije osam godina postao trgovačkim izaslanikom, opseg isporuka iznosio je oko 1,5 milijarda šilinga godišnje, 1997. osam milijarda) - 1998./99. udarila je recesija. No unatoč tomu, Muehlberger nije preveliki pesimist: 'Potencijal je još vrlo velik' -i nije iscrpljen, što zaključuje iz usporedbe s austrijskim izvozom u manju Sloveniju (upola manje stanovnika nego Hrvatska, ali dvostruko više isporuka austrijske robe). Drži da je optimizam posve na mjestu: 'Ako sve bude dobro, u idućih će se pet godina udvostručiti'" - piše mjesečnik. NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 18. XI. 1999. Udaljavanje Tuđmanova prijatelja "U stranci hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana Brut je izvukao bodež. Šef zagrebačkog ogranka Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Zlatko Canjuga naciljao je u samo središte stvari koja smrtno bolesnom hrvatskom Predsjedniku posebno leži na srcu: riječ je o Tuđmanovoj strasti za hrvatski nogomet. U očekivanju skupštinskih izbora, koji bi trebali biti održani najkasnije krajem siječnja, Canjuga se izravno založio za referendum. Članovi zagrebačke Croatie, čelnog hrvatskog nogometnog kluba, trebali bi odlučiti hoće li klubu biti vraćeno nekadašnje ime Dinamo. Sam Tuđman progurao je 1993. ime Croatia. Spomenutim potezom Canjuga se nastoji malo distancirati od Tuđmana - posebno zato što je ime Croatia kod mnogih nepopularno i u međuvremenu je postalo sinonimom pogrješaka hrvatskoga Predsjednika. U srijedu je HDZ-ov list 'Vjesnik' pod naslovom 'Brutov udar' očitovao 'šokiranost' zbog Canjugine 'oportunističke beskrupuloznosti'. Dok Predsjednik leži teško bolestan, leđa mu je okrenuo upravo onaj dužnosnik koji ga je nekoć i 'naveo' na preimenovanje kluba, napisao je glavni urednik u uvodniku. Canjuga je predsjednik nogometnog kluba. On brani svoju inicijativu i tvrdi - izazivajući opću nevjericu - da je predsjednik države i počasni predsjednik kluba podupire. Ogrnut debelim šalom i kaputom, Tuđman je deset dana prije odlaska u bolnicu u počasnoj loži zagrebačkoga stadiona u Maksimiru bio prisiljen svjedočiti oproštaju Croatie od lige prvaka. Nakon hitne operacije bolesnika oboljelog od raka, izvedene na Dan svih svetih, te nakon potonjih komplikacija sukobljene frakcije podržavljene stranke HDZ, suočene s lošim izbornim izgledima, tragaju za prijelazom u razdoblje bez Tuđmana. Canjuga, čelni kandidat HDZ-a u Zagrebu, gdje je oporba posebno jaka, otišao je pritom korak dalje od opreznijih političara. I prilikom Tuđmanova posljednjeg posjeta nogometnom stadionu otac nacije i Canjuga ponovno su u loži bili izloženi zvižducima i pogrdama s tribina - uputili su ih navijači kluba, 'Bad Blue Boys', koji žele povrat imena Dinamo. Mnogi dužnosnici HDZ-a već su odavno u razgovoru priznali da je preimenovanje bila pogrješka te da prosvjedi protiv tog poteza kristaliziraju političko protivništvo. Canjuga je opravdao svoju inicijativu anketom zagrebačkoga športskog lista, u kojoj su oporbeni čelnici i potpredsjedatelji HDZ-a navodno u jednakoj mjeri prepustili rješavanje spora javnosti. Tuđman je kao general u kadrovskoj upravi Titova ministarstva obrane bio predsjednik beogradskog vojnog nogometnog kluba Partizan. Kasnije je kao utemeljitelj neovisne hrvatske države i protivnik svakog oblika 'jugonostalgije' izborio preimenovanje zagrebačke momčadi u Croatiu. Pritom valja napomenuti da su Dinamovi navijači g. 1990. također trijumfirali zbog Tuđmanove izborne pobjede. Nemoćnom je Tuđmanu sada u pomoć priskočio prijatelj, izbornik nogometne reprezentacije i nekadašnji vlasnik kluba Croatia Miroslav Blažević. 'Ćiro' je ocijenio da je 'žalosno što netko u tako teškom trenutku želi na jeftin način prikupljati političke bodove'", prenosi Bernhard Kueppers na kraju izvješća. Summit samovolje "Bit će to posljednji veliki svjetskopolitički događaj ovoga stoljeća - u Istanbulu će se sastati više od 50 šefova država i vlada povodom summita Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Svi su doputovali - od moćnoga Billa Clintona do bolesnog Borisa Jeljcina. Što će tamo raditi? Kao što je već njihov običaj na sve učestalijim prigodama te vrste, očitovat će svoju odlučnost da svijet učine sigurnijim i boljim mjestom za život. Potom će tu odlučnost, poduprtu raspoloživom moći svojih položaja, utisnuti u zaključno priopćenje, Europsku povelju o sigurnosti i sporazum o razoružanju. Naravno, tom prigodom ne smije izostati ni ukazivanje počasti istaknutoj ulozi koju bi OESS trebao preuzeti u političkom krajoliku sljedećeg stoljeća. No, upravo će predstojeći summit ponovno pokazati da OESS jako zaostaje za njihovim zahtjevima i nadama koje su u njega položene. Ta organizacija nesumnjivo raspolaže dojmljivim potencijalom: 54 članice na potezu od dalekog europskog sjevera do središnje Azije; u okviru OESS-a Rusija i Sjedinjene Države nalaze se u često spominjanoj 'istoj kaši'; Istok i Zapad upregnuti su u kola zajedničkog djelovanja. Temelj OESS-a čini uspješna europska politika stišavanja napetosti i razoružanja iz sedamdesetih godina. Preoblikovanje legendarne 'Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi' (KESS) u čvrst organizacijski oblik OESS-a nakon završetka hladnoga rata trebalo je funkcionirati kao određeni signal. Europa je ubuduće trebala rješavati probleme interno, 'u zajedničkoj kući'. Toliko o golemu potencijalu - prijeđimo sada na praksu silovitih promašaja. Kad bi negdje u Europi planuo požar, u akciju gašenja redovito je kretao i OESS. Ovog su pak desetljeća požari bili česta pojava - ponajprije na Balkanu i na području propaloga Sovjetskog Saveza. OESS je pregovarao u Čečeniji, bio nazočan u Gruziji, raspisivao je izbore u Bosni i na kraju krenuo u akciju uspostave mira na Kosovu. Ni na jednom od tih područja nema tragova trajnih uspjeha. U prvom je redu misija na Kosovu, koja je trebala biti privremeni vrhunac i istodobno vatreno krštenje za buduće zadaće, prerasla u pravu katastrofu: OESS je u listopadu 1998. trebao u krizno područje poslati 2000 promatrača radi operacije zaštite mira. Na kraju OESS nije uspio prikupiti čak ni dovoljno ljudi, a oni koji su već bili angažirani na Kosovu činili su se preopterećenima bilježenjem srpskih strahota. OESS se vjerojatno neće tako brzo oporaviti od toga promašaja. Misija na Kosovu ogledni je primjer koji potvrđuje tezu da nitko istinski ne polaže nade u OESS pri izradi projekata europske sigurnosne arhitekture. Kada je situacija na Kosovu postala ozbiljna, OESS se povukao kroz stražnja vrata. Na scenu su stupili akteri koji danas stvarno kreiraju svjetsku politiku. Prvo je NATO poslao u rat svoje borbene zrakoplove, a potom je mirovno rješenje usmjeravalo tijelo čija je jedina legitimacija bila moć novca. Naime, tu zadaću, koja bi u političkoj teoriji zapravo bila namijenjena Ujedinjenim narodima ili njihovoj mlađoj europskoj sestri OESS-u, preuzela je skupina G-8, udruženje velikih industrijskih država plus Rusija. Na istanbulskom summitu činjenična nemoć i beznačajnost OESS-a očitovat će se u dominantnom pitanju Čečenije. Svojim državnim terorom na Kavkazu članica OESS-a Rusija jasno krši duh i slovo OESS-ovih pravila. Predsjedniku Jeljcinu bit će usmjereni odgovarajući prijekori, ali u nacrtu zaključnog priopćenja, koje mora biti doneseno konsenzusom, glavna tema bit će razmotrena tek u točki 23. Nitko ne smije očekivati praktične posljedice tog poteza. Ipak, diplomati su razmijenili mišljenja i ponovno su se vidjeli. Do sljedećeg summita - na drugom mjestu, u drugom stoljeću, ali sa sličnim problemima", ističe na kraju komentara Peter Muench. FRANCUSKA LE MONDE 18. XI. 1999. Česi u neveselim prilikama slave desetu obljetnicu 'baršunaste revolucije' "'Neuspjeh', 'uspjeh' ili 'napola puna čaša'? Češki su intelektualci, poput svojih sugrađana, nesložni kada je riječ o donošenju zaključaka o desetogodišnjem razdoblju nakon pada komunizma. Oduševljenje zadnjih tjedana 1989. doista je jako daleko, kao i opći optimizam prvih godina ovoga desetljeća. Zemlja već gotovo tri godine prolazi kroz gospodarsku i političku krizu nepoznata ishoda. Financijske i socijalne teškoće sve većeg broja Čeha i sumorno ozračje - 'pasje raspoloženje', kako ga je nazvao predsjednik Vaclav Havel - ne pridonose velikom veselju u prigodi ove obljetnice. Ipak, kako kažu ispitivanja, nije vrijeme za žaljenje za bivšim režimom, niti za 'nostalgijom' koju osjećaju bivši Istočni Nijemci. Ponovno stajati u redovima za banane, naranče i toaletni papir, staviti novac u omotnicu da bi kupio 'moderne' cipele i udisati zagušljive ispušne plinove Trabanta i Warburga 'made in DDR', ne odgovara Česima. Naravno, oni bi rado zadržali socijalne povlastice i gotovo bezbrižan život iz doba komunističkog režima. Iako su se socijalne razlike povećale, svi, ili gotovo svi stanovnici uspjeli su u velikoj mjeri utoliti potrošačku glad. 'Društvo se dobro prilagodilo kapitalizmu', priznaje ekonomist Vaclav Zak, glavni urednik političkog časopisa 'Listy' (lijevi). 'No gospodarska i institucionalna pretvorba nije uspjela', misli. 'Vratili smo se sto godina natrag, u divlji kapitalizam Charlesa Dickensa, po cijenu velike štete za narodno gospodarstvo', tvrdi. Naprotiv, sociolog Ivan Gabal je optimist: ne samo da se život pojedinca u potpunosti promijenio - osnovao je ugledan ured za savjetovanje i analizu javnog mišljenja - već su se 'Česi vratili u vrijeme i u povijest. Pad komunizma oslobodio je golemu snagu u puku koji je opet mogao utjecati na budućnost svoje zemlje', kaže, 'žaleći zbog cijene koju je za to trebalo platiti: raspada Čehoslovačke'. (...) Korupcija, financijske prijevare i gospodarski kriminal jesu važni čimbenici krize koja u ovom času pogađa zemlju, a koja uzrokuje nezadovoljstvo Čeha. Američki neoliberalni ekonomist Jeffrey Sachs, pokretač većine reforma poslijekomunističkih društava, jako je kritičan prema češkom 'učeniku'. 'Loš proces privatizacije, njezin izgled, nedostatak nadzora i uprave, korupcija i odnosi između države i industrije jedan su od oblika sadašnjih teškoća', rekao je nedavno za praški tjednik 'Tyden'. Stručnjaci drže da su brojni lupeži koji, osim nekih iznimaka, mirno provode dane, pronevjerili oko 400 milijarda kruna (80 milijarda franaka), ili 80 posto godišnjega bruto domaćeg proizvoda. Za pet godina, 17 banaka otišlo je u stečaj na isti način: dioničari su uzajmljivali novac, a nisu ga vraćali. Kakvo god bilo njihovo razočaranje i njihove osude, velika većina Čeha ne želi povratak staroga režima. Ipak, komunistička stranka, jedina u srednjoj Europi koja je zadržala ime, gotovo je prva stranka u zemlji, s više od 20 posto izgleda na izborima. Iz jednostavna razloga: to je jedina stranka 'neokaljana obraza', neumiješana u bilo kakvu aferu oko korupcije...", piše Martin Plichta. 17. XI. 1999. William Abitbol i Jose Bove, dvije predodžbe o suverenizmu Jean-Michel Bezat i Caroline Monnot razgovarali su s Williamom Abitbolom, najbližim suradnikom Charlesa Pasque (bivši ministar unutarnjih poslova, sada senator i jedan od glavnih protivnika globalizacije u Francuskoj, op. prev.) i vođom i suosnivačem Saveza seljaka Joseom Boveom: " - Jose Bove je 'suverenist koji toga nije svjestan', kako je nedavno izjavio Charles Pasqua za 'Journal du Dimanche'... = W.A: I ja sam to rekao i napisao! Kada je Jose Bove bio zatvoren, bio sam jedini europski zastupnik koji ga je javno podupro. Mislio sam da je sramota što je Bove u zatvoru, iako je sama Francuska, nakon europske odluke, odlučila zabraniti hormonsku govedinu iz SAD-a. Sučeljeni s globalizacijom, ljudi su, a ne samo države, izgubili vlast nad svojom sudbinom. Dakle, da bi se oduprli tom razvlaštenju, potrebno je stvoriti protutežu. Mi mislimo da samo narodi mogu biti djelotvorna i prikladna protuteža prilagođena potrebama ljudi. Samo država može jamčiti zdravlje i prehranu ljudi. - Prepoznaje li se suosnivač Saveza seljaka u tom mišljenju? J.B: (...) Na agrarnom je polju nezamisliv povratak na pojam područja, francuskih granica. Borba koju danas vodimo sa Svjetskom trgovinskom organizacijom (WTO) ne može se shvatiti u sklopu zaštite francuskog poljodjelstva od ostatka svijeta. To ne bi imalo smisla. Naprotiv, istina je da je Francuska prva agrarna sila Europske unije i da može Europi nametnuti političku strategiju. Francuska ne obavlja svoju zadaću. - Daleko smo od 'suverenističke' predožbe o agrarnoj politici... J.B: Mi smo govorili o suverenitetu kako bismo istaknuli da je temeljno načelo koje treba braniti pred WTO-om, načelo prehrambenog suvereniteta naroda. Zemlji ili skupini zemalja treba jamčiti pravo na izbor prehrambene samodostatnosti. To je važno. Treba znati da u svijetu kola tek pet posto agrarnih proizvoda. Ostalih 95 posto vezano je uz neko područje. Nije normalno da se 95- postotnoj proizvodnji, dakle, većini pučanstva, nametne zakon onih pet posto. - Izazov pregovora u WTO-u jest obrana francuskih i europskih interesa od SAD-a? W.A: Bill Clinton kaže da je zadaća 'kruga tisućljeća' ukidanje propisa u poljodjelstvu i uslugama, dvama područjima na kojima su danas Francuska i Europa izraziti izvoznici. Tako ulazimo u tijek pregovora u kojima ništa ne možemo dobiti. Možemo se tako zapitati zašto idemo onamo. Tada se ili protivimo, pa stižemo do puno ujednačenijeg pojma svjetske trgovine, ili popuštamo i ulazimo u WTO kao što ćemo ući u NATO. WTO je američki sustav, 90 posto odluka ide na ruku SAD-u. No nezgode s Boeingom i Microsoftom koje nazivam 'dvama sponzorima' susreta na vrhu u Seattleu, dobar su znak... J.B: Način razvitka jest izazov. Kada je riječ o poljodjelstvu, primjerice, Francuska je u škripcu. Ona teško napreduje jer je vodila istu politiku kao SAD. Francuska, Europa, SAD: ista je vrsta produktivnosti. (...) Također mislim da je pogubno oslanjati se na činjenicu da je Francuska prva izvozna sila u Europi na agrarnom polju. U stvari, 75 posto izvoza odlazi na europska tržišta. Ne treba uvjeravati ljude da smo jaki na tržištu, kada je to tržište subvencionirano, s potpuno izopačenom politikom davanja potpore poljodjelstvu. Francuska kao prvak na svjetskom tržištu jest varava nada koja postoji samo na temelju poreza koji se naplaćuje od svih građana. - Vi barem dijelite mišljenje da se politička rasprava zabašurivala... W.A: Da, to je prava sramota. Predsjednik Republike i premijer lažu Francuzima: Francuska ne pregovara, umjesto nje to čini Europska unija. - Opovrgavate li to? W.A: Dakako! Petnaest zemalja koje su prvi svjetski izvoznici imaju - preko EU-a - jedno mjesto u WTO-u, dok Hong Kong koji je dio Kine, Maledivi i Sri Lanka isto imaju jedno mjesto. To ipak nije moguće! (...) - Obojica mislite da treba stvoriti protutežu globalizaciji. Kakvu? J.B: Mislim da odgovor država-narod nije dovoljan. To je mitsko vjerovanje, trenutak povijesti koji više ne odgovara sadašnjem stupnju gospodarskoga razvitka. Danas je tržište globalno. Multinacionalne tvrtke čine cjelokupno tržište. Ono djeluje samo od sebe, potpuno neovisno o politici, izvan pojmova zemlje i države. Da bi se stvorila djelotvorna protuteža, treba dati odgovore na istoj razini. Mi želimo vratiti međunarodno pravo na tržište. Postoje povelje. Mislim na zajedničke povelje o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima naroda koje su 1966. izglasane u UN-u i koje Francuska, primjerice, nije nikada potvrdila. Za zemlju ljudskih prava, to je vrhunac! U sučeljavanju s tržištem potrebno je imati neovisnu ustanovu poput Međunarodnog kaznenog suda koja će ih primjenjivati. Uza sva ograničenja koja to donosi. W.A: Suprotstaviti međunarodnu pravdu međunarodnoj sili kao što je WTO samo će pojačati dojam da ljudi nemaju vlast nad svojom sudbinom. Istina je da se s uzmakom države protuteža javlja drugdje, u nevladinim udrugama, primjerice. One su upozorile na opasnosti od Multilateralnog sporazuma o ulaganju (AMI). Političari su to na koncu shvatili upravo zahvaljujući njima. Jose Bove se zauzima za oblik kažnjavanja trgovine, u svakom slučaju za međunarodni sud koji će WTO-u oduzeti sudbene ovlasti, zar ne? J.B: Tako je. W.A: To je bolje nego ništa, ali ipak nije rješenje. J.B: Ne možemo na području međunarodne trgovine imati zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast u istom tijelu, WTO-u! W.A: Da, nerazlikovanje tih triju ovlasti jest bit totalitarizma. Međunarodna ustanova, bilo da čini dobro ili zlo, nije legitimna. Danas nema demokracija koje se mogu zamisliti izvan države. Samo na toj razini ljudi mogu biti tvorci vlastite sudbine. (...) - Vraćamo se na pitanje može li Francuska prenijeti svoje ovlasti i treba li ići u Seattle... J.B: Savez seljaka ići će u Seattle u sklopu Via campesina koji okuplja seljake iz čitave zemlje, kako bi potvrdili neke bitne točke: prehrambeni suverenitet, načelo preventive, odbijanje patentiranja živih organizama. Nije normalno ponovno započeti krug pregovora, dok tone izvješća svjedoče o nejednakosti između sjevera i juga, kao i sve veće razlike unutar same zemlje. Jedna je od velikih zamka kada se kaže da WTO potiče rast. Osim što je rast najgori pokazatelj za utvrđivanje poboljšanja životnog standarda i odnosa između zemalja. Treba, dakle, najprije dati ocjenu sporazuma iz Marakeša. To ćemo tražiti u Seattleu sa svim međunarodnim organizacijama koje će tamo biti. (...) - Obraćajući se dijelu ljevice, Lionel Jospin je rekao da bi bez WTO-a vladao 'zakon džungle'. Jacques Chirac je upotrijebio isti izraz za g. Pasquu... W.A: To je samo priča! WTO ne uređuje, već unosi nered. To je zakon lava, a znamo da je lav tek probavljeno janje. J.B: Slažem se s mišljenjem, WTO želi biti jedino tijelo za uređivanje svijeta, i to ukidanjem propisa. Tako se usmjerava postojeća nadmoć. (...) Svaka zemlja mora moći odabrati stupanj trgovinskih odnosa koji želi. WTO obvezuje svaku zemlju da uvozi barem pet posto namirnica. (...) W.A: Na drugom planu, Federico Mayor se pitao, prije nego je otišao iz UNESCO-a, zašto europske zemlje, napose Francuska ne kažu: 'Kada je riječ o kulturi, treba pregovarati u sklopu UNESCO-a'. Zašto pregovarati o vremenskom rasporedu i agendi Billa Clintona? Pregovara se o riječima Billa Clintona, napose o 'transparentnosti'. Kada nema demokracije, govori se o transparentnosti. Ne shvaćam kako francuski političari mogu pristati na takvu igru. - Podudara li se vaše mišljenje o ulozi multinacionalnih tvrtka u globalizaciji... J.B: Jedna organizacija danas nameće hormonsku govedinu, OGM (genetski promijenjeni organizmi, op. prev.)... Agrokemijske multinacionalne tvrtke pokušavaju nametnuti svoja pravila, napose odbijanje proizvoda od nekuhanog mlijeka. Zašto? Da bi 2001. mogle Europi nametnuti mliječni hormon. Ubodeš kravu jednom u mjesec dana i proizvodnja se poveća 20 do 30 posto. Svi laboratoriji u Monsantou su spremni, kao i doze u Austriji. W.A: WTO je u načelu oruđe Amerikanaca i multinacionalnih tvrtka. To je carstvo tržišta, a tržište je u SAD-u. (...)" SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 18. XI. 1999. Česi obilježavaju 10 godina baršunaste revolucije Alison Smale piše: "(...) Jan Bubenik, jedan od vođa praških studenata, koji su se 17. studenoga 1989. sukobili s policijom i započeli pobunu, rekao je: 'Jednom u životu, doživio sam taj trenutak u kojem sam točno znao što je dobro a što zlo. On se više nikad neće vratiti, jer je sada sve nekako sivo. No tad sam se zaista osjećao poput viteza na bijelom konju.' Bubenik je u srijedu govorio na jednoj od mnogih komemoracija koje su organizirali studenti, vođe revolucije i njihovi inozemni prijatelji, kako bi obilježili obljetnicu kraja komunizma. Margaret Thatcher je otkrila spomenik Winstonu Churchillu. Predsjednik Bush, koji je proslavio prvu obljetnicu baršunaste revolucije u Pragu, primio je počasni doktorat i pohvalio ono što je nazvao promijenjenim svijetom koji je nastao nakon hladnog rata. U nevjerojatno veličanstvenom okružju golema praškoga dvorca, Havel se pridružio Bushu, Margaret Thatcher, Mihailu Gorbačovu, Helmutu Kohlu, bivšem poljskom predsjedniku Lechu Walesi, Danielle Mitterrand, udovici pokojnog francuskog predsjednika Francoisa Mitterranda, u prisjećanju na pobunu i okolnosti koje su do nje dovele. Zatim im je dodijelo najvišu državnu počast, Red bijelog lava. (...) Raspoloženje se u desetljeću koje je uslijedilo nakon baršunaste revolucije pokvarilo; zemlja se raspala, gospodarsko bujanje koje je stiglo s kapitalizmom rasplinulo se u stagnaciju. Nezaposlenost je niska, 6%, ali raste. Mnogo je nedovršeno i nesavršeno, a velike nade koje se nisu ostvarile prožele su čak i proslavu . 'Komunistički poredak ušao nam je u pore, i veoma se teško toga riješiti', zaključio je Pavel Zacek, još jedan vođa praških studenata 1989. (...) Ipak, ako stvari nisu baš kao što su se mnogi nadali da će biti, veoma malo Čeha kaže da bi vratilo prošlost, u dane kad su morali ispunjavati desetke obrazaca kako bi, recimo, dobili kukavnu količinu čvrste valute. (...) Revolucija je 'najbolja stvar koja nam se mogla dogoditi', rekla je Eva Hadkova, 29. 'Kad pogledam svoje roditelje, njihovi su životi zapravo gotovo potraćeni, mnogo drukčiji od onoga što su mogli imati. No ja nemam problema - iako znam da se dosta ljudi žali - mogu dobiti veoma dobar posao, mogu putovati.' Vladimir Valenta, 45, pazikuća, kaže da je živio bolje prije revolucije, ali ipak se ne bi vratio u to doba. 'Zaboravljamo da smo stvari koje sad svaki dan gledamo na ulici - dobri automobili, pristojna odjeća - nekad mogli vidjeti možda dvaput godišnje', rekao je. (...) Jedna od najopipljivijih promjena koje je revolucija donijela jest da su njezini graditelji razbacani u različitim područjima, širom svijeta. Jedan od njih koji u srijedu nije bio u Pragu je Jiri Dienstbier, koji je boravio u zatvoru s Havelom. Nakon revolucije bio je ministar vanjskih poslova. Sad je predavač u Sjedinjenim Državama i UN-ov posebni izvjestitelj o ljudskim pravima u bivšoj Jugoslaviji. Dienstbier je priznao da su se u proteklom desetljeću raspršila mnoga očekivanja, ali je istaknuo da je sretan što je njegov narod opet dio svijeta. (...)" THE WASHINGTON TIMES 18. XI. 1999. Paradoks sankcija "Sjedinjene Države su zemlja najsklonija sankcijama. Gospodarske su sankcije očito postale naše vanjskopolitičko oruđe du jour. One se gotovo refleksno primjenjuju kad se svijet ne podvrgava našim očekivanjima. Od 1993., mi smo unilateralno nametnuli sankcije u više od 60 zemalja, ili dvije trećine svjetskog stanovništva. Taj običaj nije samo donio nekoliko dragocjenih uspjeha (ako ih je uopće donio). On je oštetio američke kompanije i pogodio zaposlenost, stvorio napetosti s našim saveznicama i, često, pojačao upravo one uvjete i aktivnosti koje smo njihovom primjenom željeli ukloniti", piše Donald L. Losman, profesor na fakultetu za nacionalnu obranu. Da se shvati neprikladnost sankcija, potrebno je shvatiti da su one samo jedno oruđe u spektru gospodarskih pritisaka, i to ekstremno. (...) Gospodarske su sankcije javna pljuska u lice, vidljiv napad, u kojem se umjesto vojnih rabe gospodarski instrumenti. Pa ipak, postoje drugi, manje ekstremni i manje uočljivi načini nametanja gospodarskih troškova. (...) Formalne sankcije rijetko postižu svoj cilj jer ih spretno vodstvo pogođenih zemalja opisuje kao rat protiv čitave zemlje, oslanjajući se na huškačku retoriku kako bi potaknulo domoljubni otpor. Iranski ajatolasi i Fidel Castro dobro su to naučili. Zemlje kojima se sankcije nameću tom se činjenicom služe kao izlikom za sve neuspjehe. Tako brišu pritisak domaće javnosti na svoje vodstvo. Moć tih poredaka gotovo se uvijek poveća na uštrb drugih unutarnjih elemenata, koji se odupiru sablažnjivim običajima u društvu. Ukratko, sankcije su često kontraproduktivne. Povijest je dokazala da sankcije, posebno kad se primjenjuju unilateralno, gotovo nikad ne donesu toliko gospodarske štete da bi se pogođena država predala. A čak i kad je gospodarska šteta znatna, dogodi se to da volja za otporom ojača ili poredak postane bezobzirniji prema vlastitom narodu. Američki embargo na Kubu, koji će uskoro ući u svoje četvrto desetljeće, podvrgao je tu zemlju golemim troškovima, no Fidel Castro ipak opstaje. (...) Trgovina, pomoć i tehnološki transferi gotovo se uvijek mogu potiho mijenjati, i tako se bez pompe mogu nametnuti troškovi. Inozemno vodstvo ne stavlja se u položaj da mora javno popuštati. Manje uočljive akcije vođama otežavaju zazivanje javnog otpora ili okrivljavanje vanjskih sila za sve domaće neuspjehe. Mora se također shvatiti da su sankcije usmjerene protiv radnika i korporacija ne samo one zemlje kojoj se nameću nego i one zemlje koja ih nameće. Poticaj da se nametnu sankcije često ima manje veze s vanjskom politikom, a više s domaćom. Sankcije su oruđe koje Kongres ili predsjednik mogu primijeniti da pokažu solidarnost ili suosjećanje s podskupinama glasača. (....) Ulagivanje podskupinama glasača siguran je recept za vanjskopolitičke neuspjehe. Zar nam nije dosta? Dalje, dugačak popis zemalja koje uspješno prkose našem bojkotu samo srozava sliku američke moći. Sankcije treba izbaciti s popisa naših vanjskopolitičkih alata. Trebamo shvatiti da će gospodarski pritisak donijeti najviše uspjeha ako je tih i diskretan." THE WASHINGTON POST 18. XI. 1999. Nakon Srebrenice "Nije lako priznati istinu o Srebrenici, bosanskom gradu u kojemu je smaknuto na tisuće Muslimana, a stotine njih živo pokopano, u kojem su djeda prisilili da pojede jetru svog unuka. No u izvješću objavljenom u ponedjeljak, UN prihvaća svoj dio krivnje. On je Srebrenicu proglasio sigurnim područjem, ali to nije uspio poduprijeti dovoljnim brojem vojnika da bi ta sigurnost bila stvarna. Kad su bosanski Srbi započeli pokolj u srpnju 1995., UN- ove snage od 110 vojnika u Srebrenici nisu pružile nikakav otpor. Prema procjeni UN-a, čak je 20.000 Muslimana umrlo u tom i drugim 'sigurnim' utočištima koja je UN obećao štititi. Glavnoga tajnika UN-a Kofija Annana treba pohvaliti zbog ovoga odlučnog priznanja. Pitanje je, međutim, hoće li njegova iskrenost potaknuti srčanije mirotvorstvo u budućnosti. U zaključku svog dugog izvješća, Annan zemlje članice UN-a poziva da razmisle o 'ponoru između ovlaštenja i sredstava; neprikladnosti simboličnog odvraćanja uoči sustavne kampanje nasilja; nesloge unutar UN-a glede uloge sile u traganju za mirom; ideologije neutralnosti čak i u slučaju pokušaja genocida.' Tijekom bosanskog rata, Annanov je prethodnik zatražio 34.000 vojnika, no Vijeće sigurnosti odobrilo je samo 7.400. U nedavnom slučaju Istočnog Timora, Vijeće je poduprlo zamisao o UN-ovu referendumu o neovisnosti, ali je odbilo poslati vojnike da odvrati krvoproliće za koje se naširoko predviđalo da će se dogoditi. Katkad je UN-ov neuspjeh ugrađen u njegovu strukturu. Tamo gdje se trajni član Vijeća sigurnosti suprotstavlja intervenciji, ne može se odobriti nikakva akcija; stoga UN-ova sadašnja šutnja o ruskim ratnim zločinima u Čečeniji, i njezina prvotna nemoć na Kosovu. No u slučajevima gdje Vijeće odobri akciju, pošteno je inzistirati da ona bude ozbiljna. Zemlje članice UN-a trebaju prihvatiti silu da osiguraju mir; one trebaju odgurnuti neutralnost i osuditi zlo kako bi se mogle boriti protiv njega. Kao što Annan kaže, UN-ova misija da dokonča sukob ne sprječava donošenje moralnog suda. Upravo suprotno, ona to čini nužnim", zaključuje uvodničar lista. ITALIJA LA STAMPA 18. XI. 1999. Prioriteti D'Aleme i Dinija "Italija na sastanak Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) dolazi s dva cilja: izbjeći sukob između Zapada i Rusije glede izvanrednog humanitarnog stanja u Čečeniji i jednom zauvijek zaključiti bilateralnu krizu koja je započela prije godinu dana, dolaskom u Rim vođe PKK-a, Abdulaha Oecalana. Produljena ruska ofenziva u Čečeniji i više od 200.000 civilnih izbjeglica koje je već prouzročila, jučer navečer bili su u središtu večere u palači Venecija, sjedištu našega konzulata, ministra vanjskih poslova Lamberta Dinija, državne tajnice Medeline Albright i kolega iz Velike Britanije, Francuske i Njemačke. 'Skupina petorice' bavila se i pitanjem stanja na Kosovu, i programima obnove Balkana povjerenih 'stabilizacijskom sporazumu'. No nasilje na Kavkazu izazivalo je najveću zabrinutost kod pet zapadnih zemalja koje su učvrstile svoju suradnju u 'Kontaktnoj skupini' tijekom rata na Kosovu. A Dini po završetku večere nije skrivao bojazan da bi polarizacija stajališta između zapadnjaka i Rusa glede Čečenije mogla ugroziti potpisivanje sporazuma na summitu o sigurnosti u Europi. 'Treba izbjeći sukob s Rusijom' kazao je čelnik Farnesine, naglasivši ipak potrebu da Moskva 'ublaži' svoju vojnu intervenciju protiv kavkaskih pobunjenika. 'Čečenska kriza tiče se i Europske unije, ako ni zbog čega drugog, onda zbog zemljopisne blizine', dodao je Dini, dajući naslutiti da bi Europljani mogli preuzeti ulogu posrednika tijekom summita. (...) Italija ne želi suditi Rusiji, no od Moskve traži spremnost da raspravlja o izvanrednom humanitarnom stanju do kojega je došlo nakon velike vojne intervencije. 'Uzimamo u obzir razloge Moskve, potrebu da se bori protiv terorizma i očuva svoj teritorijalni integritet', objašnjava Umberto Ranieri (...), 'no Rusija pretjerano rabi vojnu silu u Čečeniji, uzrokujući žrtve i teške patnje civilnom stanovništvu koje je u bijegu'. (...) Tako se u maratonu bilateralnih susreta koji okružuju summit ocrtava jedan talijanski diplomatski napor kako bi se u Istanbulu deaktivirala čečenska mina, a Rusija prihvatila da otvori vrata Čečenije u plamenu OESS-u.(...)" Još jedna teška kriza za Europsku uniju "Javier Solana upravo je kazao Europskom parlamentu da za Rusiju 'ne može biti vojnog rješenja u Čečeniji', i priprema se otputovati na sastanak OESS-a u Istanbulu, gdje će svjetski vođe pokušati ugasiti čečenski požar. U svom prvom intervjuu nekom talijanskom listu otkako je prije mjesec dana postao 'Mr. Pesc', odgovorni za vanjsku politiku i zajedničku europsku sigurnost, objašnjava zašto petnaestorica primjenjuju s Moskvom meku liniju i zašto je nužno da Unija u brzom roku napravi vojnu strukturu, makar ona može značiti katkad i bolne odluke za nacionalne proračune. - Gospodine Solana, kakvog smisla ima potpisati sporazum o smanjenju konvencionalnih snaga s Rusima u ovom trenutku? = To je stanje koje se razvija, odlučit će se sljedećih sati, pa i u svjetlu ruskog ponašanja. Raspoređivanje postrojba u Čečeniji je privremeno i razmatrano je u okviru sporazuma. No istina je da bi bilo bizarno imati summit OESS-a, a da Organizacija ne može igrati nikakvu ulogu u sadašnjim sukobima, posebno onom čečenskom. Nadam se da postoji način da OESS nađe takvu ulogu, bilo s političke točke gledanja, bilo s one koja se odnosi na humanitarni dio. - Što očekujete od Jeljcina? - Ne znam što će učiniti Jeljcin, no u Istanbulu ruski će se Predsjednik susresti s Chiracom, kancelarom Schroederom, Clintonom, a postoje i osobni odnosi koji imaju važnost. - Kakva sredstva pritiska na Rusiju ima Europa? = Ona politička, koje je u ponedjeljak iskoristilo vijeće ministara vanjskh poslova EU-a zauzevši jako tvrdo stajalište. Moglo bi se djelovati i preko Međunarodnoga monetarnog fonda, no vjerujem da za to nema razloga, jer bi se time riskiralo destabilizirati stanje u Rusiji. - Sve u svemu, gospodarske sankcije nisu provedive? = Ne mislim da bi ih bilo jako mudro primijeniti. Rusko je stanje gospodarski osjetljivo, i ne znam bi li sa sankcijama stvorili više problema nego što ih želimo riješiti. A ne mislim ni da SAD ili Kanada imaju namjeru iskoristiti gospodarski instrument. Osim toga, ne smijemo zaboraviti da treba održavati pritisak na međunarodni terorizam, niti se može dovesti u pitanje teritorijalni integritet Rusije. - Glede toga, što odgovarate onima koji kažu da Europa koristi dvije mjere za Kosovo i Čečeniju? = Kažem da se ne mogu primijeniti isti kriteriji na različite krize: Srbija nije Rusija, Čečenija nije Kosovo. - Prijeđimo na europsku obranu. U ponedjeljak su ministri obrane petnaestorice dali prvi blagoslov europskoj sili koja bi mogla djelovati izvan ili unutar NATO-a. Što to znači? = Da bi se imalo težinu u međunarodnoj politici, težinu koju Europa zasad nema, nužno je imati usklađeniju vanjsku politiku, koja bi mogla biti poduprta i silom vojnog tipa. I prvi je put Europa spremna ići u tom pravcu. Postoji politička volja za djelovanjem, te da se to brzo učini. No potrebne su vojne strukture koje danas ne postoje, a koje su od temeljne važnosti za našu vjerodostojnost: na papiru imamo milijun ljudi, no bilo ih je teško naći 40.000 za slanje na Kosovo. - Strukture koje su skupe... = Ono što treba učiniti jest restrukturirati vojne izdatke. Problem je u tome što imaju oružane snage zamišljene za obranu državnih granica, dok se sada trebaju pripremiti na misije izvan granica za takozvane 'zadaće Petersberga', održavanja mira. - To u prijevodu znači da će petnastorica morati potrošiti više? = Za neke zemlje nije dovoljno restrukturirati troškove, bit će nužno potrošiti nešto više. (...)" AVVENIRE 18. XI. 1999. 'Pragu sam kazao: imate slobodu odlučivanja' "Prag. Bivši glavni tajnik KPSS i bivši predsjednik SSSR-a Mihail Gorbačov nalazi se u Pragu povodom desete obljetnice kraja komunističkog režima u Čehoslovačkoj. (...) - Mihail Gorbačov, dok se slavi deset godina baršunaste revolucije, dopustite mi ovo pitanje: zašto je sudbina Gorbačova, nakon pada komunizma, bila toliko različita od one Vaclava Havela? Vi ste morali izići iz političkoga života, dok je Havel, duša oporbe u Pragu, postao predsjednikom Češke Republike? = Vjerujem da moja sudbina nije bila baš tako loša. No mislim da je još rano za donošenje konačnih zaključaka iz onoga što je Gorbačov pokrenuo, iz procesa koje je započeo, od onih koje je podupro do učinaka koje su polučili. Gorbačov je napravio ono što je morao. Svakome svoja sudbina. - Za razliku od onoga što se događalo u Brežnjevljevim vremenima, SSSR nije poduzeo nikakvu inicijativu za zaustavljanje procesa demokratizacije u zemljama istočne Europe, posebno ne u Čehoslovačkoj. A ipak je 1989. SSSR još bio komunistička sila... = G. 1989. prvi put u tisućugodišnjoj povijesti Rusije održali su se slobodni izbori, i mi, prirodno, nismo mogli zauzeti drugačije stajalište i odreći to isto pravo slobodnog izbora našim prijateljskim narodima. - Mimo toga, je li bilo i ideoloških inovacija u doktrini KPSS-a? Bili smo naviknuti vjerovati da će SSSR uvijek intervenirati kako bi 'spasio socijalizam' gdje god bi se pojavile perspektive slobode. To je bila 'Brežnevljeva doktrina'. Što se novoga dogodilo? = Želio bih se malo pohvaliti, makar to nije baš skromno. Kazat ću vam da sam već na dan pogreba Černjenka, nekoliko sati nakon mog izbora na mjesto glavnoga tajnika Centralnoga komiteta KPSS-a, razgovarao s čelnicima zemalja Varšavskog sporazuma i kazao im: 'Prijatelji, ja potvrđujem da se nećemo upletati u vaše unutarnje poslove, da ste neovisne i suverene zemlje te da ste u potpunosti odgovorni za politiku koju vodite. - Kako su prihvatili te izjave čelnici komunističkih zemalja? = Vjerujem da oni nisu obratili potrebnu pozornost mojim riječima, a ipak su tu istu izjavu, možda drugim riječima, ali s istim sadržajem, dali i Andropov nakon Brežnjevljeve smrti, i Černjenko nakon smrti Andropova. One koju vi nazivate 'Brežnevljevom doktrinom' već se odrekao Andropov. No naši su saveznici mislili da su to bile prigodne riječi, da su tajnici komunističke partije željeli zadobiti poštovanje te da su stoga govorili takve stvari. Onda je prošlo neko vrijeme i vidjelo se. Sve u svemu, naši su saveznici reagirali sumnjičavo. No mi se doista više nikada nismo miješali u njihova pitanja (...)", piše Giovanni Bensi. RUSIJA KOMMERSANT DAILY 18. XI. 1999. OESS će Rusiji objaviti džihad "Paradoks je u događajima oko Čečenije u tome što se islamski svijet, osim možda talibana, suzdržava od oštrih izjava u svezi s djelovanjem Rusije na sjevernom Kavkazu. Solidarnost s ruskim stajalištem o vjerskim ekstremistima izrazio je u razgovoru s Vladimirom Putinom u Dušanbeu i ministar vanjskih poslova Irana Kemal Harrazi, rekavši da je sve što se događa u Čečeniji unutarnja stvar Rusije. Slično su stajalište izrazili i muslimanski vođe u Rusiji - predsjednik Glavne muslimanske duhovne uprave za Rusiju i europske zemlje ZND-a vrhovni muftija Talgat Tadžudin i čečenski muftija Ahmad Kadirov. Prema riječima Tadžudina, čečenski narod ne može biti talac tzv. 'islamskih' banda, vahabita i sličnih nazovivjernika, čime se god oni prikrivali u postizanju svojih zločinačkih ciljeva. Postupci vlasti odgovaraju međunarodnom i crkvenom pravu. Kadirov je rekao da se njegovo stajalište ne može razlikovati od stajališta ruskoga čelništva. Osim toga, na susretu na vrhu u Istanbulu, Rusija može računati samo na pomoć muslimanskih država ZND-a koje su na vlastitoj koži osjetile sve čari borbenog islamskog radikalizma, ako uopće može računati na neku pomoć izvana. Nije slučajno što se čelnici čečenske vlasti već nekoliko tjedana jako žale da ih je izdao muslimanski svijet. No sa Zapadom je drugačije. Zemlje Zapada odjednom su odlučile zaigrati na 'muslimansku kartu'. Postupak nije nov, rabio ga je već SAD u doba sovjetsko- afganistanskog rata nesebično pomažući afganistanskim mudžahedinima novcem i oružjem. Uostalom, rezultat je bio jako jadan: upravo je tu stvoreno borbeno jedinstvo međunarodnog terorizma. Tu je vatreno krštenje doživio i međunarodni terorist broj jedan Osama ben Laden, kojega SAD već drugu godinu neuspješno želi pozvati na odgovornost - nisu pomogla ni bombardiranja afganistanskih sela i predgrađa sudanske prijestolnice Kartuma. Čini se da je Zapad sada odlučio da će se zajednički boriti s radikalnim islamistima. U tom smislu ne začuđuje činjenica da brojne ekstremističke skupine koje se prikrivaju iza islama ne djeluju u povijesnoj domovini (Egipat, Jemen, Saudijska Arabija itd.), odakle su protjerani, već u SAD-u, Velikoj Britaniji i drugim zapadnim zemljama. Upravo su radikalne islamske skupine koje djeluju u Londonu, prošlog vikenda pretukle ruske televizijske izvjestitelje. Istina, ovih su se dana njihovi vođe pokušali distancirati od tog događaja. No opet su poduprli džihad koji su u toj prigodi objavili protiv Rusije", piše Vasilij Mihajlov.