IT-17.XI.-AVVENIRE-SREBRENICA

ITALIJA AVVENIRE 17. XI. 1999. Ako plave kacige izdaju Abela "'Što se događa u Srebrenici?'. Sjećam se toga 11. srpnja 1995. Pasja vrućina. Mi novinari, blokirani u Splitu zbog hrvatske ofenzive za ponovno zauzimanje krajine, koja je bila upravo na brdima iza nas, trošili smo prisilni odmor oko hotelskoga bazena. Tiskovna konferencija koju je sazvala jedna skupina francuskih zastupnika ponovno nas je oživila: dobit ćemo vijesti, nešto za pisanje. No ti zastupnici nisu nas pozvali da bi nam dali vijesti, nego da bi postavili jedno pitanje i oglasili uzbunu: 'Što se događa u Srebrenici?'. Govorili su o stotinama, možda tisućama bosansko- muslimanskih civila koje Srbi ubijaju upravo u tim trenucima. I oni sami imali su neprovjerene vijesti. Srebrenica je bila izričito nedostupna, pa i uz rizik pogibije. Jedno bosansko mjestašce, 'zaštićena zona' UN-a. Bilo je 150 plavih kaciga, nizozemskih vojnika, za zaštitu civila. Rijetka su tako zastrašujuća pitanja. Gdje je tvoj brat Abel? Danima i tjednima nakon toga vidjeli smo prve fotografije srebreničkih leševa. Vidjeli smo čak i jednu video snimku. Srpska soldateska 'generala' Ratka Mladića zauzela je 'zaštićenu' enklavu, prestrašeni civili okupili su se oko malobrojnih oklopnih vozila nizozemskih plavih kaciga. Srbi su počeli pokolj. Odvojili su muškarce od žena. Ubili su muškarce klasičnim komunističkim pucnjem u potiljak, doslovno pred nemoćnim očima Nizozemaca. Kako bi privukli one koji su se skrivali u okolnim šumama, uzeli su plave kacige s glava nizozemskih vojnika, stavili ih i izišli na otvoreno vičući iz megafona: Vratite se, nema opasnosti. Hladnokrvno je ubijeno osam tisuća ljudi, sve muškarci od 14 do 65 godina. Prvi europski genocid nakon Hitlera. Jednoga od nizozemskih časnika ponovno sam vidio na suđenju u Haagu protiv Mladića, iznosio je svoje svjedočanstvo. Vidjelo se da nije junak, sa svojim žutim, spuštenim brkovima, umrtvljenim sramotom. No objasnio je da je UN dao precizne zapovijedi: na Balkanu UN nema neprijatelja, jednako prema i Srbima i Muslimanima, za UN nema ni napadnutoga, ni napadača. U dugim satima pokolja, iz Staklene palače (tajnik Boutros Ghali) nisu došle drugačije zapovijedi. Nizozemci u odorama, prepušteni sami sebi, i sami su postali taocima. Na kraju su završili surađujući u malom genocidu, pomažući Srbima odijeliti žene od muškaraca. Bilo je pokušaja prikrivanja, umanjivanja, to je sigurno. Možda bi i uspjeli da nije bilo onog pitanja francuskih zastupnika: 'Što se događa u Srebrenici?'. Neka su pitanja zastrašujuća, ali nužna. Sada, pet godina kasnije, tajnik UN-a Kofi Annan iznosi istragu o srebreničkom pokolju i priznaje krivnje osoblja UN-a u New Yorku, svoje krivnje, krivnje jadnih strašljivih nizozemskih vojnika, zemalja kontaktne skupine (od SAD-a do Italije) koje nisu htjele uporabiti silu kako bi spriječile pokolj. Razlozi ove tako svečane i zakašnjele 'mea culpa', nisu sasvim jasni, i mogli bi biti ne baš čisti. No želimo, moramo se nadati, da se rađaju iz onog pitanja koje se ne uspijeva ušutkati: Gdje je tvoj brat Abel? Nada je opravdana u posljednjim riječima Kofija Annana: 'Nismo bili sposobni napraviti naš dio u spašavanju ljudi iz Srebrenice zbog nesposobnosti da procijenimo razmjere zla koje je bilo pred nama'. To je možda glavni problem našega vremena. To je 'dobrodušnost' ovog doba, zbog koje oklijevano prepoznati Zlo i izbjegavamo ga nazvati njegovim imenom kad se pojavi, radi diplomatskog računa, birokratske sporosti ili političke korektnosti, radi legitimne želje za mirom. Sve dok nas se ne pita: gdje je tvoj brat? Onda shvatimo da smo mi Kain: makar smo u tom trenutku bili u bazenu, makar smo imali plavu kacigu", piše Maurizio Blondet.