IT-26.X.REPUBBLICA-HUMAN.INTERVENCIJE

ITALIJA LA REPUBBLICA 26. X. 1999. U zamci humanitarizma "Tržnica u Groznom ne vrijedi koliko i tržnica u Sarajevu. (...) 21. listopada nekoliko je ruskih projektila izazvalo pokolj u 'suku' čečenske prijestolnice, no nitko nije iznio pretpostavku vojne osvete protiv Rusije. Dva utega dvije mjere? Da, hvala. Svaka odgovorna osoba uviđa kakve bi posljedice mogla imati samo prijetnja bombardiranjem zemlje koja ostaje nuklearna supersila. Pa ipak, danas jedna tako očita stvar, politička ocjena odnosa snaga i odnosa između sredstava i ciljeva, riskira da bude shvaćena kao neprihvatljiva uvreda ljudskim pravima. U čije se ime mora intervenirati pod svaku cijenu. Čini se da je Zapad, na riječima, prigrlio jednu humanitarnu ideologiju koja graniči s fantazijom o svemoći. Apsolutnu i apstraktnu univerzalističku retoriku, koja ne poznaje geopolitičke prioritete, niti nacionalne interese, i potpuno je ravnodušna prema praktičnim posljedicama svojih postulata. Vrijedi samo to da je svatko odgovoran za sve. (...) Nama zapadnjacima se univerzalističko licemjerje može pokazati bumerangom. Ono proizvodi vrlo konkretan strateški problem: ratu pretvorenom u humanitarni križarski pohod nedostaje nacrt. Ta odsutnost strateške vizije može nas nagnati da oružjem interveniramo svuda po svijetu, a da ne znamo jasno kakav mir želimo izgraditi. Rat više nije nastavak politike drugim sredstvima već postaje cilj za sebe. (...) Uzmimo slučaj Kosova; kako bismo opravdali bombardiranje Beograda punim smo rukama zagrabili u humanitarnu ideologiju. Napad na Jugoslaviju morao je zaustaviti jedan 'genocid'. Prirodno, Kosovo, na sreću, nije bilo Armenija 1894., ni Ruanda 1994., da holokaust i ne spominjemo (usporedba draga nekim njemačkim političarima). No u tom ratu, zna se, promidžba nije bila nježna. Nevolja je što su ju mnogi shvatili ozbiljno. Pacifista Rugovu privremeno je porazio OVK, upravo na temelju uvjerenja kako samo mnogo krvi može nagnati NATO na intervenciju. Gerilci su imali pravo. Rezultat: nakon još žalosti, etničkih čišćenja i protučišćenja, četvrti balkanski rat u jednom desetljeću završio je s Miloševićem na svojem položaju i s više ili manje monoetničkim Kosovom pod protektoratom NATO-a, a da se nije stabilizirala regija u kojoj je jedini djelotvorni multietnički čimbenik mafija. U očekivanju sljedećega nastavka (Crna Gora, Makedonija?). Pouka koju treba izvući jest da u doba građanskih ratova, više nego klasičnih sukoba između država, mi nismo kadri odgovoriti na očekivanja koje naš humanitarizam, shvaćen ozbiljno, posvuda izaziva, ponajprije u raznim pokretima za neovisnost (nekakva državica u vremenu globalizacije nikome se ne uskraćuje). A koji opravdano očekuju zaštitu NATO-a, od Balkana do Kavkaza, od Afrike do Dalekoga istoka. I nemaju nikakav interes za mir upravo stoga što se nadaju da mogu računati, prije ili kasnije, barem na naše zrakoplovstvo.(...) Naš humanitarizam, paradoksalno, osuđuje nas da se njišemo između huškanja na rat i nepokretnosti. Alternativa tome je ponovno uspostavljanje primata političke odgovornosti. Budući da ne možemo podići naša zrakoplovstva na visine naše ideologije, bilo bi možda prikladno da snizimo ton humanitarne retorike. I ponovno lački uspostavimo načelo izbora: ovdje možemo i moramo intervenirati oružjem, drugdje ne, bez dogma, štoviše podvrgavajući svaku opciju stalnom preispitivanju. Točno određena ljestvica prioriteta obvezala bi nas procijeniti posljedice naših pothvata. Time bi poglavito dobili na vjerodostojnosti (...)", piše Lucio Caracciolo.