NJ 4.XI. SZ: UBLAŽITI SANKCIJE PROTIV SRJ

/financije-Politika NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 4. XI. 1999. Tupo oružje sankcija "Svi se slažu oko cilja: Slobodan Milošević mora otići. No, svi također znaju da se nikada neće dragovoljno odreći vladavine nad Jugoslavijom - treba ga svrgnuti. Budući da Zapad nema dovoljno hrabrosti ili samopouzdanja za takav potez - iako je haaški sud za ratne zločince izdao međunarodnu zapovijed o uhićenju tog čovjeka a SAD su uz to za vrijeme rata raspisale nagradu za njegovo hvatanje, Srbima je poslana jasna i ugodna poruka: sami se riješite svog despota. No, narod se relativno slabo priprema za taj poduhvat. Stoga se na Zapadu danas svađaju oko toga kako bi mu se moglo pomoći. Treba li Srbe pustiti da se preko zime smrzavaju, gladuju i ostaviti ih same u njihovoj bijedi kako bi se pobunili protiv režima koji im je donio svu tu nesreću. Ili im treba pomoći, dostaviti im naftu i prehrambene namirnice i tako im zahvaljujući zapadnoj velikodušnosti otvoriti perspektivu za budućnost? Pet mjeseci nakon završetka rata rasplamsala se hitno potrebna rasprava o strategiji. U središtu pozornosti nalazi se pitanje kakve pozitivne odnosno negativne učinke sankcije protiv Srbije mogu postići. Europljani slijede mekanu politiku. Žele pomoći stanovništvu i ulažu velike napore kako bi uvjerili Amerikance u valjanost tog koncepta. To nije jednostavno budući da je poznato da u Washingtonu sjede jastrebovi politike sankcija. Mnogi - od Kubanaca do Iračana - mogu posvjedočiti da američka vlada obično žilavo ustraje na uvedenim kaznenim mjerama. Prve inicijative Europljana vezane za Srbiju naišle su stoga na oštro odbijanje. Sada i Amerikanci počinju jako polako i neodlučno govoriti o uvjetima za eventualno ublažavanje sankcija. Tko zagovara sankcije, mora dati uvjerljiv odgovor na pitanje o njihovu smislu. Načelno gledano, takve su kaznene mjere sasvim legitimno sredstvo politike moći. One bi trebale proizvesti pritisak, koji će možda potaknuti protivnika da ispravi svoj stav ili će rezultirati njegovim popuštanjem. Po drugom scenariju, sankcije bi trebale tako oslabiti ciljanu zemlju da ona više ne može funkcionirati kao prijetnja za druge. Dakle, poluče li uspjeh, sankcije mogu čak pridonijeti izbjegavanju oružanog sukoba. No, podvrgnemo li ga inverziji, to će pravilo glasiti ovako: dođe li do rata, politika sankcija definitivno je zakazala. Srbi žive u uvjetima čas strožeg čas blažeg embarga od početka devedesetih godina. U tom su razdoblju u Hrvatskoj, Bosni i na kraju na Kosovu vođeni ratovi. Sankcije to nisu uspjele spriječiti. Zaključak je jednostavan: tim sredstvom nije postignut nijedan od željenih ciljeva. Ni novodefinirani cilj nakon završetka rata na Kosovu - svrgavanje Miloševićeva režima uz pomoć sankcija - nije ni za milimetar primaknut realizaciji. Naprotiv, nevolja ne tjera Srbe na barikade već ih čini podložnima apatiji. Svakodnevne demonstracije oporbe prilično su bijedne jer ni Miloševićevi protivnici ne mogu Srbima obećati nikakvo poboljšanje. Kada bi to mogli, bili bi u daleko boljem položaju. No, da bi postali atraktivni Srbima, treba im ciljana potpora Zapada. Pošiljke pomoći gradovima pod upravom oporbe označavaju ispravan početak. Srbima na kraju mora postati jasno da s Miloševićem ništa neće poći nabolje dok će se s oporbom poboljšati puno toga. Tko želi svrgnuti Miloševića, trebao bi uložiti sve svoje napore u jačanje njegovih protivnika. Doduše, ni takva promjena strategije ni u kom slučaju ne jamči uspjeh. Nitko ne može predvidjeti koliku će dozu odgovornosti oporbeni političari - koji je često i sami nisu svjesni - pokazati u odnosu prema toj pomoći. Zacijelo će se i sam Milošević pokušati njome okoristiti. No, u konačnoj bilanci, danas više argumenata govori pro nego contra ublažavanja sankcija, koje narod teško podnosi. Osim toga, u prvom redu valja naglasiti sljedeće: alternativno je rješenje već odavno zakazalo", zaključuje Peter Muench.