US 21. X. WP SANKCIJE YU

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 21. X. 1999. Nada, glad i Srbija "Bilo bi dobro kad bi Clintonova vlada ponovno razmislila o svom protivljenju slanju pomoći Srbiji i Crnoj Gori. Da, bjanko-ček bio bi Miloševićevu poretku nagrada za ustrajnost na nacionalističkom programu. No ciljana pomoć, poput plana Europske unije o donaciji loživog ulja gradovima koje nadziru oporbene stranke, unaprijedila bi glavne američke vanjskopolitičke ciljeve", piše Julie Mertus, profesorica međunarodnoga prava na Sveučilištu Ohio Northern. "Sjedinjene Države žele zbaciti Slobodana Miloševića. Njegovo se uklanjanje smatra preduvjetom za postizanje širega američkoga cilja - poticanja demokratizacije i dugoročnog mira na Balkanu. Jednom kad Milošević ode, nadaju se Sjedinjene Države, na njegovo će mjesto doći demokratski vođe koji poštuju zakon. Kako će Jugoslavija koja gladuje i smrzava se unaprijediti američke političke ciljeve? Milošević ove godine sigurno neće biti gladan. Zamisao je da će se bol i patnja najnižih dijelova društva popeti do viših ešelona. Prosvjedi nezadovoljnih građana vodit će promjeni politike, štoviše, možda i uklanjanju Miloševića. Problem je u tome što se ljudi tako ne ponašaju. Klonuli građani kojima je hladno, ne izlaze na ulice. Oni radije ostaju u kućama i pokušavaju preživjeti. Postane li preteško, pokušaju naći izlaz, često u napuštanju zemlje. Samo ih se nekoliko bori i dalje, a čak ni oni ne mogu dugo ustrajati ako su odvojeni od mreža potpore. Nedavna povijest Jugoslavije klasičan je primjer za ono što se događa kad se ljudi pobune. Sve otkad je rat započeo u Bosni, građani Srbije i Crne Gore preživljavali su zimu za zimom uz neprimjereno grijanje i hranu. Tihi se glas oporbe jedva mogao čuti. Većina onih koji su mogli otići, to su učinili. Zimi 1996./1997. građani Srbije i Crne Gore odlučili su se pobuniti. Uvjeti u tom trenutku nisu bili najlošiji, no u to su vrijeme ljudi vjerovali da je pozitivna promjena moguća. Čim su njihove težnje izgubile snagu, građani su se opet povukli u tišinu. Zar nismo shvatili da gospodarske sakcije protiv Jugoslavije ne donose rezultate? Miloševićev poredak služi se sankcijama da bi skupio potporu javnosti za ksenofobični program i da bi stvorio snažno neprijateljstvo prema Americi. Sankcije potiču antiliberalno, antidemokratsko ozračje u kojemu caruje crna burza, a vladavina zakona ne postoji. Ti uvjeti pogoduju koristoljubivim nacionalistima i guše alternativne glasove. Uskraćivanje gospodarske pomoći Srbiji oblik je sankcija koji nagrađuje vođe protiv kojih su se Sjedinjene Države borile i kažnjava narod koji Amerika želi poduprijeti. Kako bi unaprijedile, a ne omele, svoje ciljeve u vanjskoj politici, Sjedinjene bi Države trebale u svoju praksu uvesti sljedeće tri korekcije: Prvo, Sjedinjene bi Države trebale tiho poduprijeti oporbu. To bi značilo tajne financijske i tehničke doprinose, gospodarsku potporu demokratskim ustanovama i neovisnim medijima te neke donacije gradovima kojima upravljaju oporbeni političari (možda u robi koju plan Europske unije ne nudi). No Sjedinjene Države ne smiju mahati zastavom. Očita potpora oporbenim vođama samo bi donijela neželjene rezultate, jer bi Miloševićevu poretku dala izliku da članove oporbe obilježi kao izdajnike. Drugo, jednako kao što svaku pomoć treba usmjeriti u korist oporbi, preostale sankcije treba osmisliti tako da zadaju brige poretku a ne narodu. Dobri pristupi su zamrzavanje imovine određenih srpskih vođa i zabrana putovanja pojedinačnim Miloševićevim zagovornicima. Te taktike treba nastaviti i proširiti. Treće, Sjedinjene Države trebale bi učiniti što mogu kako bi ojačale težnje naroda Srbije i Crne Gore. Zagovornici gospodarskih sankcija ističu da sankcije šalju signale međunarodne osude pogrješnog i nezakonitog ponašanja. Mrkve se mogu slično iskoristiti da bi se poslali signali međunarodnoga odobravanja ili potpore ljudskim pravima. Primjerice, škole koje u svom programu obuhvaćaju prosvjećivanje o ljudskim pravima mogle bi dobiti gospodarsku pomoć za školske potrebe. Zajedno s malim mrkvama danas, trebalo bi ići i obećanje većih mrkava sutra. Sjedinjene Države trebale bi od međunarodnih i regionalnih tijela, poput Svjetske banke i OESS-a, zahtijevati da točno odrede korake koje Jugoslavija mora slijediti da bi postigla puno prihvaćanje i potporu. Takvi će potezi građanima Jugoslavije navijestiti da ih čeka bolja budućnost. Kako bi potaknule promjenu u Srbiji i Crnoj Gori, Sjedinjene Države trebaju poticati nadu, ne očaj."