US 3. XI. WP UN

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 3. XI. 1999. Dobiti vrijednost za novac uložen u UN "U srpnju 1995. snage bosanskih Srba opkolile su bojnu mirovnih snaga UN-a u 'sigurnom području' Srebrenice. One su, pod vodstvom optuženika za ratne zločine Ratka Mladića, zaprijetile nasiljem plavim kacigama ako im ne predaju 300 Muslimana koji su našli sklonište u prostoru UN-a. Evo kako jedan mirotvorac opisuje reakciju UN-a: 'Svi su se prestravili. Moglo se lako poginuti u takvoj operaciji.' Stoga su mirotvorci UN-a predali Muslimane. Gledali su kako odvajaju muškarce od žena i djece - postupak koji je u Bosni već bio dobro poznat, kao znak da su muškarci u neposrednoj životnoj opasnosti. Nijedan od tih ljudi više se nije javio. Tri tjedna nakon masakra u Srebrenici, visoki UN-ov dužnosnik u Bosni ručao je sa srpskim diktatorom Slobodanom Miloševićem u lovačkom domu izvan Beograda. Kad je Milošević istaknuo da je u neposrednoj blizini lov zabranjen, UN-ov se dužnosnik našalio da je to 'sigurno područje za životinje'. Svi su se nasmijali. Američki Kongres, zgrožen skupom i nedjelotvornom UN-ovom operacijom u Bosni, odbio je za nju platiti dodatnih 504 milijuna dolara. Umjesto toga, platili smo još više za snage NATO-a, koje su obavile posao u kojemu je UN zakazao. Stoga je šokantno što Richard Holbrooke, naš novi izaslanik u UN-u, govori da je plaćanje UN-ova računa nužno kako bi 'priznali da zlo zaista postoji' i kako bi 'uskladili svoju retoriku sa sredstvima'. Holbrooke je pitanje dobra i zla shvatio upravo naopačke. UN-ove birokrate i zemlje članice Glavne skupštine, a ne njihove kritičare u Kongresu, treba teškom mukom tjerati da priznaju kako zlo postoji i kako se s njime treba suočiti. Ne samo u Bosni nego i u Ruandi, UN-ove snage pod vodstvom tadašnjeg čelnika UN-ova mirotvorstva Kofija Annana odlučile su ne učiniti ništa unatoč jasnim dokazima da će se dogoditi genocid. Annan je nagrađen promaknućem u glavnog tajnika. S tog je položaja hitro objavio da je Sadam Husein 'čovjek s kojim se mogu dogovoriti'. UN- ovi entiteti također su pružili zaklon za tajne pobačaje u Kini i Vijetnamu, predložili 'novi svjetski informacijski poredak', koji bi u biti ukinuo slobodu tiska, i proglasili da je cionizam rasizam. Naravno da UN katkad dobro a katkad loše obavi posao. UN-ov Fond za djecu i UN-ov visoki predstavnik za izbjeglice obavljaju prilično dobar posao, a Kongres to velikodušno financira izvan redovitoga UN-ova proračuna. Sve u svemu, Kongres je odobrio oko 2 milijarde dolara godišnje UN-u i srodnim agencijama. Ukupna američka ustanovljena i dragovoljna potpora UN-ovim operacijama penje se na barem 57 milijarda dolara. Daleko manja količina koja je sporna - takozvani 'zaostaci' zbog kojih UN-ove kritičare optužuju da su izolacionisti - proizlazi uglavnom iz specifičnih političkih razmirica poput bosanske mirovne operacije, UN-ovih subvencija Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji itd. (...) Postoje uvjerljivi argumenti za razrješavanje tih razmirica, no to ima veze s tumačenjem ugovora i diplomacijom velikih sila, ne s dobrom i zlom. Vlada tvrdi da je kadra učiniti UN boljom organizacijom, kad bi samo Kongres napisao ček na milijardu dolara. Mnogi od nas u Kongresu u to ozbiljno sumnjamo, no mogli bismo vladi povjerovati kad bi prestala s niskim udarcima i sjela za pregovarački stol. U svakim takvim pregovorima vlada će trebati razmotriti ne samo svoje vanjskopolitičke prioritete već i prioritete Kongresa. Žestoka vladina retorika o pitanju zaostataka prikladno zanemaruje činjenicu da je Kongres prihvatio zakon o vanjskoj politici kojim je dao ovlasti za plaćanje UN-ovih zaostataka. Nevjerojatno, predsjednik Clinton stavio je veto na prijedlog zakona jer je prigovorio odredbi koja ograničava američku potporu inozemnim organizacijama koje promiču pobačaj u svijetu. Vlada tvrdi da su pobačaj i lobiranje za pobačaj nevažni za donošenje vanjskopolitičkih zakona. U tom smislu, Holbrookeov izlet u moralnu filozofiju mogao bi biti koristan. Neka međunarodna pitanja zaista se svode na pitanje dobra i zla. Sljedeći je korak da vlada prepozna da nikad neće dobiti snažnu dvostranačku potporu koju traži za svoju vanjsku politiku, tako dugo dok važni aspekti politike duboko vrijeđaju moralni osjećaj znatnog dijela Kongresa i američkog naroda", piše Chris Smith, republikanski zastupnik iz New Jerseya.