RDW 19. X. NENAPLAĆENA POTRAŽIVANJA

NJEMAČKI RADIO - RDW 19. X. 1999. I vječna tema iz Hrvatske: nenaplaćena potraživanja. Dolaskom svježega novca u državnu blagajnu prodajom Hrvatskih telekomunikacija sasvim je jasno pokazao najvećeg krivca i uzrok ove trakavice u novčarskom sustavu - vladajući režim. Izvještava Željko Ivanković: "Nenaplaćena potraživanja su zaustavila svoj rast na trideset milijarda kuna, zabilježio je Zavod za platni promet. Već pet godina u Hrvatskoj traje polemika o takozvanim nenaplaćenim potraživanjima, koja nisu ništa drugo nego dospjeli a neplaćeni dugovi, ekonomska kategorija relativno nepoznata u većini zemalja s uređenim financijskim poslovanjem. Još dok su bili deset puta manji, počelo se govoriti o kolapsu. Do jučer tvrdilo se da nitko nikom ne plaća, a stvari i s tolikim bremenom svejedno idu dalje. Rasprava o dospjelim dugovima prolazila je u posljednjih pet godina kroz različite faze. Analitičari monetarnih kretanja tvrdili su da je naprosto premalo novca u optjecaju, središnja je banka tvrdila da ona nema ništa s time što jedno poduzeće nije platilo svoj dug drugom poduzeću, a država je tvrdila da ona nije krivac jer više potražuje nego što duguje. I tako se svota penjala uvis dok su svi prebacivali krivnju na suprotnu stranu. Čak se ni analitičari nisu mogli ni uspjeli složiti koliki su zapravo dospjeli dugovi - je li riječ o tek petnaestak milijarda ili čak punih šezdeset milijarda kuna. Predlagala su se i različita rješenja problema nenaplaćenih potraživanja - od tiskanja više novca, makar to izazvalo inflaciju, do ignoriranja problema, jer to ipak moraju između sebe rješavati poduzeća koja si međusobno duguju, do uvođenja takozvane obvezne multilateralne kompenzacije, to jest da dužnik umjesto plaćanja svog duga mora prihvatiti nečiji tuđi dug, čime se, naravno, ništa ne bi riješilo. U međuvremenu, država je - da odbije prigovore kako je gluha na teškoće gospodarstva - poduzela jalovu akciju zamjene akceptnog naloga mjenicom, čime se također ništa nije promijenilo. No, u posljednje vrijeme kao da se ušlo na trag kojim bi problem barem mogao biti dijagnosticiran i kvalitetno opisan, a onda bi se moglo krenuti i prema rješenju. Naime, iz nekoliko vrlo kvalitetnih izvora pojavila se tvrdnja da su obveze države po osnovi dospjelih dugova otprilike četiri i pol milijarde kuna. Kad se zna da se te četiri i pol milijarde u sustavu multipliciraju, jer poduzeća ne plaćaju svojim vjerovnicima dok država ne plati njima, očito je da bi prodajom državne imovine u visini od još milijardu maraka, prodajom, na primjer još jednog Telekoma, problem mogao biti riješen. Pitanje je, naravno, bi li država - koristeći se pravom jačega - s vremenom ponovo umnožila svoje dugove, koji bi negdje 2004. zahtijevali nove mudre diskusije, uvjeravanja i neplodne prepirke." (RDW)