IZ 1. XI. JP DEMOKRACIJE

IZRAEL THE JERUSALEM POST 1. XI. 1999. Mora li demokracija doći prije mira? "Kao znanost, međunarodni odnosi nisu baš dojmljiva disciplina. Iako se znanstvenici pretvaraju da pronalaze uobičajene šablone ponašanja među državama, rijetko su kadri iznijeti bilo što dovoljno pouzdano da bi se moglo zvati 'zakonom' ili 'pravilom'", piše Mark A. Heller. "Jedna od malobrojnih iznimaka je takozvani 'demokratski mir.' Teza da demokratske države međusobno ne ratuju najbliža je aksiomu u području teorije međunarodnih odnosa. Na nesreću, čak i jedan od krunskih dragulja toga područja ne pomaže previše kao vodič u politici, jer jednako smo nesigurni o pitanju na koji način promicati demokraciju kao i na koji način promicati mir. (...) Demokracija je daleko prezamršen fenomen da bi se države mogle jednostavno označivati kao demokratske ili nedemokratske. Većina država nisu primjeri ni savršene demokracije niti njezine suprotnosti. A u slučajevima onih koje su bliže demokratskom kraju spektra, ima dovoljno primjera sukoba (Francuska i Njemačka prije Prvoga svjetskog rata, Grčka i Turska, Indija i Pakistan od sredine osamdesetih do početka ovog mjeseca) da potakne neke sumnje u 'demokratski mir.' Svejedno, širenje demokracije općenito ohrabruje mirnije i kooperativnije odnose među državama. Od sedamdesetih godina, ta se šablona potvrdila nakon demokratizacije južnog ruba Europe, južne Amerike i dijelova jugoistočne Azije. Stoga, iako 'demokratski mir' ne zadovoljava potpuno standarde znanstvenog zakona, čini se da je on ipak uvjerljiva teza. Ako je tako, globalni razvoj posljednjih godina bio je u najboljem slučaju šaren. S jedne strane, slom autoritarnih komunističkih poredaka u istočnoj Europi dokrajčio je hladni rat. S druge, isti je proces vodio krvavom unutarnjem sukobu u bivšoj Jugoslaviji (na Kosovu) i u bivšem Sovjetskom Savezu (u Čečeniji) kao i pojavi novih država (Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Armenija i Azerbajdžan) čiji su međusobni odnosi neprijateljski, a demokracije krhke. Drugdje u svijetu, reakcija na azijsku financijsku krizu u većini izravno uključenih zemalja bila je uvesti ili pojačati postojeće trendove demokratizacije. (Indonezija je možda najvažniji primjer.) No autoritarne sklonosti ojačale su u Maleziji, kao i u Pakistanu dok se vojska još jednom nije umiješala i pohranila u hladnjaču čitav demokratski eksperiment, sa svim njegovim manama. Na Bliskom istoku, trendovi teško da obećavaju više. Alžir počinje izlaziti iz dugačke noćne more građanskoga rata izazvane vojnim prekidom demokratizirajućih trendova početkom devedesetih. No u mnogim drugim zemljama, vladari za čitav život 'ponovno se izabiru' s monotonom pravilnošću na plebiscitima čiji se ishodi mogu predvidjeti s potpunom pouzdanošću, ne samo u pravim diktaturama poput Iraka i Sirije, već i u razmjerno otvorenim društvima poput Egipta i Tunisa. Ukratko, ako je demokracija val budućnosti u ovom kraju svijeta, ta je budućnost još jako daleko. A čak i ako se taj ishod na kraju ostvari, tranzicija neće nužno pridonijeti miru, budući da ona može osloboditi snage koje su još manje zainteresirane za regionalni mir od postojećih poredaka. To za Izrael ima jasne implikacije. To znači da izraelski zagovornici 'demokratskog mira' koji pretpostavljaju (ili inzistiraju) da je demokracija uvjet za mir, zapravo govore da je bolje odgoditi mirotvorstvo na više godina nego što itko može predvidjeti. (...) Stoga teško da je preporučljiva politika koja se temelji na 'demokratskom miru.' Opreznije je prepoznati sve prigode koje možda postoje da se proces pogurne, i iskoristiti ih. Ne samo da će to služiti interesu koji Izrael ima u miru. Tako će Izrael također dati poticaj regionalnoj demokratizaciji. Jer barem je jednako uvjerljivo reći da mir ohrabruje demokraciju, umjesto da iz nje proizlazi. To naglavce obrće tezu o 'demokratskom miru', no čini se da ima određenu privlačnost za ljude poput Hafeza Assada, koji nikad zapravo nisu proučavali međunarodne odnose."