IT-27.X.REPUB-REGIONALIZAM-DESNICA-FAŠIZAM

ITALIJA LA REPUBBLICA 27. X. 1999. U srcu Europe strah gura naprijed desnicu "'Ponovno se pojavljuje fašizam, i kao i obično, Europa to ne primjećuje. Dok se ova vaša Unija koju čine banke i tehnokrati napuhava pozitivnom retorikom, narodi se boje i vraćaju se čoporu'. Vidoslav Stefanović, Srbin u egzilu u Parizu, autor posljednje biografije Slobodana Miloševića, ne želi se nametati kao glas savjesti. Samo trese glavom pred našim teškoćama da shvatimo, upozorava na ruševine iz kojih dolazi, potom te gleda kao da si predstavnik jednoga slijepog i gluhog svijeta, onesposobljen beskorisnim intelektualnim komplikacijama. (...) 'Mržnja uvijek tako počinje, na uljuđen način. No ja već osjećam zadah bratoubilačkih ratova koji su razorili moje djetinjstvo. Nemojte da naša pouka bude nekorisna: Europa mora stati, naći protuotrov'. I dodaje. 'Možda ćete sada shvatiti da virus koji nas je zarazio nije bio balkanski nego jedna bolest koja ne pozna granice'. Vraća li se uistinu fašizam ili nešto novo i neodredivo? Je li zaraza transnacionalna ili je to jedna lavina koja se stvara u njemačkom svijetu? Jesu li Austrija i Švicarska samo 'alpski' signal ili najava da u Europi ponovno ključa jedna moguća balkanizacija, magma populizama, etničkih nacionalizama, kantonalnih bjesova, frustracija malih i velikih domovina u mogućem sukobu? (...) Je li to samo alpski simptom? 'Uopće nije', objašnjava Martignoni, psihopatolog s freiburškog sveučilišta, 'Švicarska je samo fantastičan laboratorij šireg sindroma. Kako je mala zemlja, i uz to izvan EU-a, uvećava i ponovno vraća signale koji ju okružuju'. Alpe, dakle kao repetitor jednog šireg straha. (...) 'To je pobuna bogatih', komentira južnotirolac Guenter Palawer, sociolog na sveučilištu u Innsbrucku, koji vrlo pozorno prati sličnosti između Bossija i Haidera. 'Fatalno je to da jedan svijet, još jučer siromašan i poljoprivredan svijet, ponovno aktivira, pred prvom nesigurnošću, staru vezu s tlom, radi novi Srednji vijek, stvara teoriju postmodernog koncepta 'Gemeinschafta', skupine u kojoj ne postoje sukobi, a tko drugačije misli biva isključen. To je rasizam čopora, antiteza 'Gesellschaftu', suvremenom i pluralističkom građanskom društvu'. 'Fašizam se rađa kad narodi izgube svoje uporišne točke', Bernard Poche, sa sveučilišta u Grenobleu, stručnjak za sociologiju teritorijalnih identiteta, odmah citira Hannaha Arendta i odbija ideju o populizmu koji bi bio samo alpski. 'Uporišne točke gube se i u Francuskoj i Italiji, činjenica da politički signali imaju veću snagu kada dolaze iz njemačkog područja rađa se iz činjenice da je tamo teritorijalna pripadnost mnogo jača, a identiteti manje sputani centralističkim jakobinizmom. Tamo 'Freiheit' znači sloboda biti što jesi, dok je 'liberte' samo sloboda biti Francuzima'. Le Pen je, sve u svemu, nešto drugo, rodio se među povratnicma iz Alžira, iz kulta centralizma i nacije hegemona. Ovdje se radi o suprotnom, sindromu Liliputa, strahu malih zemlja, poput Austrije, Švicarske ili Slovenije, najzabrinutijih radi 'globalnog' i europskoga zagrljaja. Dakle, problem zastrašenih 'Heimata'. Iz Beča politolog Fritz Plasser, autor jedne duboke analize glasovanja za Haidera, primjećuje kako malenost, međutim, može postati detonirajući čimbenik, u Austriji kao i u Švicarskoj 'strahovi se pojavljuju na utoliko agresivniji način, koliko se do sada tim malim nacijama upravljalo uspavljujući sukobe'. 'Bolje je imati na umu te upozoravajuće signale ili ćemo se naći u katastrofi'. U Rimu se sluša nemilosrdni protueuropeizam antroploginje Ide Magli. 'Europa koja se rađa nema duhovnosti i zanemaruje razlike. Kako se može pomisliti da će se nacije iznenada odreći svojih granica, svojih institucija, svoje povijesti, prošlosti koju ne čine samo sukobi nego i velika kultura?'. Sve u svemu, demone Etnosa mogu ponovno probuditi upravo ova Europa koja umišlja da ih je uspavala, i 'hladna fuzija' kojom su upravljali bankari i ekonomisti nesposobni spasiti duboku baštinu naših vrijednosti. 'Zašto se čudimo što su Blocher i Haider protueuropski nastrojeni?', udara Maglijeva. 'Bruxelleska birokracija je korumpirana i nesposobna, uništila je poljoprivredu, a može napraviti i gore stvari. I u Italiji postoji prikrivena odbojnost koja je raširenija no što se vjeruje. A kada bi ovoj dvojici Berlusconi ponudio svoj mikrofon došli bi do 60 posto glasova'. Je li to, dakle, fašizam? Ili nešto neuhvatljivije, što se ne može nadzirati, mračno predpolitički? 'Fašizam se rađao iz jedne kulture, bio je predvidljiv, mogao si mu suprotstaviti protukulturu, ovdje je drugačija stvar', objašnjava iz Pavije profesor Claudio Bonvecchio, stručnjak za političke simbole. 'To nije ni konzervativizam, jer nema elitu koja izražava neki pogled na svijet'. Dakle? 'To je reakcionaran pokret, nagonska, iskonska reakcija na tjeskobu radi nečeg što se ne može nadzirati. A to ga čini još opasnijim, jer se ne zna što mu treba suprotstaviti'. To je strah, a Italija ga nije pošteđena. Tim tjeskobama desnica, sa svojim 'Security dayom', ne daje odgovore, nego ih uvećava. A ljevica govoreći o fašizmu, riskira da govoreći o fašizmu progoni sablasti koje više ne postoje. U međuvremenu, klasična politika, ispražnjena od ideologije, nesposobna je izraditi modele tumačenja svijeta. 'Tako se kolebaš', zaključuje Bonvecchio, 'preuzimaš modele ovdje i ondje, kao na polici u samoposluživanju, s rezultatom da se simboli izvan svog pakovanja počinju kretati za svoj račun. Onda dolazi do kaosa. Bijega u Etnos'.", piše Paolo Rumiz.