NJ.18.X.FR: SRBI-SANKCIJE-TOPLA SOBA

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 18. X. 1999. S onu stranu sankcija "Srbija je gotova. NATO ju je kaznio iz zraka, a Slobodan Milošević uništio na tlu. Srpsko je društvo u dubokoj agoniji. Tragove života pokazuju još samo njegovi kriminalni elementi. Sam je režim već okamenjen - u uspravnom položaju održava ga još samo Miloševićeva pretorijanska garda. Jugoslavenski Predsjednik povremeno se pojavljuje na manifestacijama koje to više nisu - primjer je obnova Potemkinova mosta na Dunavu ili bombardiranog kolodvora Bogu iza nogu. U kontekstu takvih službenih kulisa oporba očajnički poziva na očitovanje političke volje koju narod već dugo nema. Tako stvarnost zemlje nalikuje ludim scenama iz nagrađenih filmova (jugoslavenskog) režisera Emira Kusturice, u kojima se svi akteri divlje okreću oko vlastite osi u autističnim krugovima - bez ikakve međusobne komunikacije ili čak radnje. Negdje na rubu slike građani Srbije organiziraju svoj svakodnevni život. Zapadna je javnost u međuvremenu jako zabrinuta. Srbiji treba pomoći. Samo nema međunarodnog konsenzusa o obliku te pomoći. Prošloga ponedjeljka srpska oporba pozvana je na sastanak ministara vanjskih poslova u Luksemburg. No, europski diplomati ponovno su pokazali neznanje glede primjerene formulacije takvog poziva na srpskom jeziku. Nije im palo na pamet ništa bolje od zahtjeva gostima da se još prije dijaloga s EU pismeno obvežu da će odmah nakon preuzimanja vlasti izručiti svoga političkog protivnika i možebitnog ratnog zločinca Slobodana Miloševića sudu UN-a u Den Haagu. Taj je zahtjev poslan oporbenim političarima koji su u svojoj zemlji svakodnevno izloženi predbacivanjima režima koji ih proglašava 'izdajicama domovine', 'petokolonašima' i 'lizačima pljuvačke Zapada'. Prihvaćanjem tako sročenoga poziva u Europu gospoda Đinđić i Drašković potpisali bi vlastitu smrtnu presudu. Zato su radije ostali kod kuće. Zahtjev po kojem bi upravo slaba i podijeljena srpska oporba trebala predati Miloševićev skalp bio je ne samo politička glupost bez premca već i politička besramnost. Ne treba zaboraviti da 25 tisuća SFOR-ovih vojnika u Bosni već četiri godine jako spretno izbjegava uhititi vođu bosanskih Srba Radovana Karađića i Ratka Mladića, koje haaški sud također traži. Srbiji je uistinu teško pomoći. No, zadrto inzistiranje Zapada na moralnim načelima nije suprotstavljeno primjerenoj realpolitici samo u pitanju ratnih zločina već i u neugodnoj temi gospodarskog bojkota. Sankcije protiv Srbije možda su imale smisla u prošlosti, iako su uvijek mlako provođene, a često su ih potkopavali i sami njihovi zagovornici. Najsvrsishodnija zabrana putovanja u inozemstvo 300 oslonaca režima i njihovih obitelji uvedena je 1999. te je zakasnila nekoliko godina. Novi je cilj diferencijacija. Formula dobronamjernog pokušaja EU da pošiljkama mazuta pomogne gradovima kojima upravlja oporba glasi 'Energija za demokraciju'. Clintonov kabinet ne dopušta čak ni taj oblik humanitarne pomoći zato što bi režim dostavljenu enrgiju mogao lako preusmjeriti u vlastite kanale - i druge gradove. To bi se zaista moglo dogoditi. Samo - i što onda? Zar State Department ozbiljno vjeruje da bi zaštita građana od gladi i smrzavanja ove zime uistinu predstavljala potporu Miloševiću? No, čak ni ciljana pomoć nije dovoljna. Težnja djelovanju u Srbiji posredstvom sustava selektivnih poticaja na poželjno političko ponašanje nalikuje pokušaju da se pacijenta na intenzivnoj njezi neposredno uoči infarkta potakne na napornu bolesničku gimnastiku. Nakon rata na Kosovu stvarnost u Srbiji nalazi se s onu stranu jeftinog spora oko sankcija. Milošević više nije onaj agresor iz proteklih godina. Njegov je režim gotov - što god se dogodilo. Sada je aktualno još samo i te kako dramatično pitanje o modusu njegova odlaska. Srbija se nalazi na pragu bezglave revolucije za koju nitko ne može reći kada i kako će se dogoditi. Zemlja ima podijeljenu oporbu s kompromitiranim vođama koje nitko u inozemstvu ne voli a ne vole ih čak ni Srbi; ipak, to je jedina oporba koja postoji. U Beogradu vlada režim čija se vlast hrani samo apatijom i rezignacijom stanovništva - i strahom od budućnosti. Ispravni i realpolitički signal za razdoblje nakon Miloševića bila bi danas topla dnevna soba zahvaljujući Zapadu a ne sankcije, usmjerene na daljnje ponižavanje poraženog naroda. Tko ove zime bude na vlastitoj koži osjetio da može računati na dobronamjernost inozemstva, manje će strahovati od prevladavanja sadašnjih prilika", upozorava Rolf Paasch.