ŠV-LE TEMPS 18.10.MEĐ. KAZNENI SUD

ŠVICARSKA LE TEMPS 18. X. 1999. Sud u Den Haagu želi da njegova poruka stigne na Balkan "Treba li međunarodno pravosuđe pomoći u pomirbi između bivših neprijatelja? U teoriji, odgovor se čini jasnim. Čemu bi služio sud ako ne da - utvrđivanjem istine i kažnjavanjem krivaca - pomogne da se zaliječe rane iz prošlosti? Kada je riječ o bivšoj Jugoslaviji, slučaj se čini puno zamršenijim. Žestoko osuđivan iz Beograda i, nešto manje, iz Zagreba, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) ima vrlo loš ugled na Balkanu. Općenito smatran oruđem u službi američke vlade i kanalom za stalno izvješćivanje CNN-a, koji je prvi doznao za podizanje optužnice protiv srpskoga predsjednika Slobodana Miloševića, poruka ICTY-a ne dolazi do naroda kojih se ona najviše tiče. Kako bi riješio taj problem, ICTY je započeo obavješćivanje s programom Outreach. 'Već godinama smo žrtve pohoda krivog prikazivanja iz Srbije i Hrvatske. Nikada se nećemo moći oduprijeti njihovoj promidžbi koju šire svojim glasilima', rekao je član ICTY-a. Žalosna tvrdnja i pitanje: kako Međunarodni sud može donositi presude na udaljenosti ako političke vlasti na licu mjesta nastoje potkopati njegovu poruku? Pitanje se nije postavljalo ni za suđenja u Nuerenbergu, ni za ona u Tokiju. Pravosuđe je bilo ukorijenjeno u zemljama čiji su državljani bili proglašeni krivima za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. To očito nije tako s ICTY-em. No, može li, treba li sud čija je zadaća dijeliti pravdu, uspostaviti odnose s javnosti? U ICTY-u su dugo mislili da to nije njihov posao. Šest godina ICTY nije imao stalnog službenog predstavnika na Balkanu. Suci, naravno, nisu bili skloni činiti 'predstavu od pravosuđa', za što ih je, međutim, optužio francuski ministar obrane Alain Richard. 'K tome, kako bismo se mogli natjecati s promidžbom nekih država?' dodaju. No, osoblje ICTY-a istodobno se uvjerilo kako sav njihov rad na 'suđenju zločinima' neke države uništavaju svojom politikom. 'Ako ratni zločinac odsluži kaznu u Den Haagu, a nakon dolaska u Hrvatsku ministri ga dočekuju kao junaka, kako biste htjeli da naš posao ima smisla?' kažu u Sudu. Pritiješnjen između nemogućnosti da se suprotstavi vladama na polju promidžbe i potrebe da se prenese poruka ICTY-a, Liam McDowell pokušao je pronaći odgovor s programom Outreach: 'Putem seminara, izdanja na tamošnjim jezicima, možda i CD-Roma i elektronskog obavješćivanja, onima koji nas žele čuti na Balkanu reći ćemo da Sud nije ni apstraktno oruđe, ni tijelo koje treba organizirati osvetu, već organizacija koja je uključena u uspostavu vladavine prava i omogućava pomirbu, a time i mir i stabilnost'. Zadaće koje treba ostvariti jesu: udruživanje žrtava, odvjetnika, glasila i 'radoznalih'. 'Zadaća je, nastavlja Liam McDowell, postupati tako da ljudi na koncu priznaju Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju kao svoj, iako je zemljopisno smješten u Den Haagu.' Proračun Outreacha za sada je tajna. Troje ljudi zaduženih za tisak trebaju uskoro - uz pristanak zemalja - stići u Hrvatsku, Srbiju i Bosnu i Hercegovinu. Kako će Outreach moći utjecati na predodžbu o međunarodnom pravosuđu? Mnogi se u Den Haagu plaše kako će se vrlo brzo naći u slijepoj ulici. Ne samo zbog uistinu stvarnih političkih zapreka, već i zbog očekivanja žrtava koje je nemoguće zadovoljiti: 'Ljudi koji su izgubili svoje najbliže, najčešće misle kako je samo smrtna kazna primjerena za ratne zločince. Tu imamo marketinški problem. Znamo da će ih naša najteža kazna, doživotni zatvor, svakako razočarati. Oni žele da se provodi njihova zamisao o pravdi, a mi im možemo samo ponuditi naše tumačenje prava.' Taj jaz između međunarodne i područne zamisli pravosuđa doživio je svoju krajnost u Ruandi. Naime, glavni huškači genocida kojima je sudio Međunarodni kazneni sud za Ruandu, u Arushi, imaju sve izglede da ostatak života provedu u uzornom zatvoru u Skandinaviji dok su mnogi sporedni izvršitelji zločina kojima se sudilo u Ruandi, osuđeni na smrt i pogubljeni", iz Den Haaga izvješćuje posebni dopisnik lista Pierre Hazan.