US 10. X. NYT JUGOSLAVIJA

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 10. X. 1999. U novoj Jugoslaviji, tiranski utjecaji prošlosti "Komunizam je možda u istočnoj Europi nestao prije deset godina, no on nastavlja živjeti, donekle, u Jugoslaviji - kako u modelima moći tako i u navikama uma. Neuspjeh u postizanju političke i društvene promjene pomaže u objašnjavanju zašto pokušaji zbacivanja predsjednika Miloševića zapinju", piše iz Beograda Steven Erlanger. "Dok su 'reformirani komunisti' opet na vlasti u Poljskoj, primjerice, oni su mlađi naraštaj, koji je razdoblje u oporbi poučilo i učinilo smjernim. Za tog su razdoblja liberalniji reformisti šeprtljali na sebi svojstven način. No diljem republika bivše Jugoslavije, s iznimkom Crne Gore i Slovenije, isti vođe nastavljaju vladati kao što su i prije deset godina činili u ime komunističke stranke. Čak i u Crnoj Gori, posljednjoj sestrinskoj republici Jugoslavije, vođa koji ima potporu Zapada, Milo Đukanović, vlada svojom malom republikom (od 65.000 stanovnika) po svim starim običajima nepotizma i patronata. Slovenija je jedina republika bivše Jugoslavije koja bi se mogla držati demokratskom. Jedan je od očitih razloga te postojanosti starih vođa i njihova stila vladanja priroda titoizma - mekše vrste komunizma koji je odbacio staljinizam i viši autoritet Moskve. Stojeći ponosno, čak prezirno, izvan sovjetskoga bloka, s boljim životnim standardom, slobodnijim tiskom i lakim pristupom običnih građana zapadnom svijetu, stara je Jugoslavija postala model sovjetskim reformistima poput Mihaila S. Gorbačova. A Beograd je bio odvojen od krize komunizma koja je zahvatila sovjetski blok i vodila slomu te ideologije. Fleksibilnost jugoslavenskoga komunizma, s njegovom predanošću privatnoj poljoprivredi, nekim privatnim poslovima i zapošljavanju u industriji usluga, dopustila je sustavu da se prilagodi umjesto da pukne. Tamo je bilo manje represije protiv običnih građana i više slobode izražavanja, posebno nakon Titove smrti 1980. Viši životni standard značio je da si države i kompanije mogu priuštiti pristojne socijalne povlastice, poput dobrih mirovina i besplatnog obrazovanja, čijega se gubitka ljudi još boje, iako Beograd više nema novca da ih pravodobno plati, a one su postale više prividne nego stvarne. Sila države i njezinih instrumenata represije bila je temeljito iskorištavana da bi se očuvala multietnička Jugoslavija i da bi se potisnuli nacionalni iskazi - posebno ljutnja koju su Srbi osjećali zbog gospodarskih i političkih žrtava koje su se od njih tražile za zamisao savezne države. Potreba za promjenom zahvatila je Jugoslaviju nakon Titove smrti, no preuzela je oblik nacionalnog i etničkog 'oslobođenja' i sukoba, a ne političke i gospodarske transformacije, rekao je Ivo Visković, profesor političkih znanosti beogradskog sveučilišta. Nove slobode izražavanja iskoristile su se za nacionalističke ciljeve, što je vrijedilo čak i za srpsku intelektualnu elitu. Godine 1987. Srpska akademija objavila je zloglasnu predstavku u kojoj se žali na srpsko poniženje i loš tretman u Jugoslaviji. Bila je to preteča Miloševićeve manipulacije nacionalističkim strastima, na kojima je izgradio svoju moć. Jugoslavija je drukčija od ostatka istočne Europe, rekao je Visković. 'Ljudi nisu toliko trpjeli kao u drugim zemljama, a životni standard bio je prilično visok. Tako se nije osjećala takva potreba za dramatičnom promjenom sustava.' Srbi, Bosanci, Hrvati i Slovenci 'pokušali su se osloboditi drugih, a ne sustava gospodarstva i moći', rekao je on. 'Pod vodstvom njihovih političkih i intelektualnih elita, narodi su izabrali rat umjesto promjene sustava.' Iako je Milošević promijenio ime stranke, nikad se nije odrekao niti je opovrgao bilo koji dio ideologije. Pa ipak, on je autoritarni tvorac koalicija, ne diktator, a ovo je višestranačka država s mogućnošću promjene izborima. Naravno, s obzirom na osnovna načela komunizma koja su se nekad primjenjivala - društveno vlasništvo sredstava za proizvodnju i jednostranačka država - jugoslavenska inačica zapravo tu ne pripada, kaže Ljiljana Smajlović, neovisna novinarka podrijetlom iz Sarajeva. (...) Ipak, kaže ona, 'ljudi se još pouzdaju u vojsku i obrazovni sustav. Usprkos prihodima koji se ne isplaćuju, 40% ljudi boji se privatizacije. Drže se predodžbe o osiguranoj zdravstvenoj zaštiti i sigurnim poslovima, iako toga nema. Izgubili su socijalnu sigurnost, ali su uvjereni da ju ne puštaju iz ruku.' Mentalne navike ustrajavaju djelomično zbog izolacije koju je nametnuo Zapad, a djelomično zato što su mnogi među najboljim, najmlađim i najbistrijim Srbima (oko 350.000 ljudi) odselili u posljednjih deset godina. Na mnogo načina, zapadna izolacija Miloševića samo je ojačala zastor neznanja iza kojeg, poput nekog čudnog Čarobnjaka iz Oza, on nastavlja vladati. Sad su ovdje ljudi toliko siromašni i očajni da su izgubili osjećaj da je promjena moguća, kaže Visković. 'Sad je mnogo riskantnije zalagati se za promjenu nego što je bilo prije deset godina', rekao je. 'Sada je izgubiti posao ravno životnoj tragediji.' (...) Takvi strahovi, koji su jasni u podacima ispitivanja javnog mnijenja, smanjili su spremnost ljudi da demonstriraju. Poredak njeguje takve strahove, kamerama i snimanjem okupljanja, nenadanim istragama financijske policije i redovite policije, koja posjećuje domove radi provjere dokumenata. U velikom nedavno provedenom ispitivanju stajališta Srba, gotovo dvije trećine ispitanika izrazilo je nezadovoljstvo poretkom. No nekih 70% boji se sudjelovati u demonstracijama, u usporedbi sa samo 40% godine 1996., kad je Beograd doživio 88 dana prodemokratskih prosvjeda. Danas se 90% stanovništva boji pada životnog standarda, a gotovo isto toliko inflacije i gubitka posla. Njih 80% boji se građanskog rata, a 70% gladi. Najveći srpski problem autoritarnosti odražava se diljem bivše Jugoslavije, osim u Sloveniji, rekao je Visković. 'To nije samo naslijeđe komunizma ili titoizma već naše povijesti.' Osim nekih deset godina u Srbiji prije Prvoga svjetskog rata, primjećuje on, na Balkanu u moderno doba nije bilo iskustva demokracije. 'Sad ne trebamo novoga vođu', rekao je, već novi naraštaj i moderniju političku ideologiju, u sklopu koje političari rješavaju probleme pragmatično i suradnjom, a ne jednostavno oslanjajući se na odanost i silu."