BL-YU-demokracija-Vlada-Ljudska prava-Organizacije/savezi-Masovni prosvjedi BE-LE SOIR 9.10.SRBIJA BELGIJALE SOIR9. X. 1999."Srbi nas trebaju""'Zašto bi puk ispaštao grijehe režima?' Kratkom rečenicom Jiri Dienstbier odmah je pronašao
uzrok zla. UN-ov izvjestitelj za ljudska prava u bivšoj Jugoslaviji, bivši češki ministar vanjskih poslova, ovoga je tjedna u radnom posjetu koji će ga dovesti u Beograd, na Sandžak, u Crnu Goru i na Kosovo. I tijekom kojega će, u razgovorima i susretima, utvrditi činjenično stanje, a ono ne ohrabruje.'NATO-ova su bombardiranja trajala jedanaest tjedana, infrastruktura je uništena, civilno je pučanstvo u velikom broju izbjeglo. Nakon priljeva izbjeglica koji je pratio rat u Hrvatskoj i Bosni, Srbija je europska zemlja s najvećim brojem izbjeglica. Njezino je gospodarstvo uništeno, a njezin položaj, kako politički, tako i psihološki, postupno postaje neizdrživ.'Glavna zadaća međunarodnoga izaslanika jest embargo kojemu je još izložen Beograd i koji, prema njegovu mišljenju, ima posljedice suprotne očekivanim. Zapad financijsku pomoć u obnovi uvjetuje odlaskom sadašnjega režima, a Srbija, koju predvodi predsjednik
BELGIJA
LE SOIR
9. X. 1999.
"Srbi nas trebaju"
"'Zašto bi puk ispaštao grijehe režima?' Kratkom rečenicom Jiri
Dienstbier odmah je pronašao uzrok zla. UN-ov izvjestitelj za
ljudska prava u bivšoj Jugoslaviji, bivši češki ministar vanjskih
poslova, ovoga je tjedna u radnom posjetu koji će ga dovesti u
Beograd, na Sandžak, u Crnu Goru i na Kosovo. I tijekom kojega će, u
razgovorima i susretima, utvrditi činjenično stanje, a ono ne
ohrabruje.
'NATO-ova su bombardiranja trajala jedanaest tjedana,
infrastruktura je uništena, civilno je pučanstvo u velikom broju
izbjeglo. Nakon priljeva izbjeglica koji je pratio rat u Hrvatskoj
i Bosni, Srbija je europska zemlja s najvećim brojem izbjeglica.
Njezino je gospodarstvo uništeno, a njezin položaj, kako
politički, tako i psihološki, postupno postaje neizdrživ.'
Glavna zadaća međunarodnoga izaslanika jest embargo kojemu je još
izložen Beograd i koji, prema njegovu mišljenju, ima posljedice
suprotne očekivanim. Zapad financijsku pomoć u obnovi uvjetuje
odlaskom sadašnjega režima, a Srbija, koju predvodi predsjednik
Slobodan Milošević, još je isključena iz regionalnih inicijativa
koje se pripremaju.
'Svakom dužnosniku s kojim se sretnem opetujem: to je politika
najgoreg i najgora politika. Svi primjeri, u prošlosti i najnoviji,
pokazuju da strategija izolacije neke zemlje nužno ojačava
postojeću vlast i slabi snagu oporbe koju se želi podupirati.
Postoji očita formalna pogrješka utvrđena još u doba pada
komunističkih režima u istočnoj Europi, a sastoji se u primjeni
demokratskih načina razmišljanja i refleksa na sustave koji to
nisu.' (...)
Druga važna zadaća u ovom času: jača i odlučnija potpora srpskoj
oporbi koja je započela osjetljiv pohod svakodnevnih prosvjeda
kako bi uzdrmala vlast. 'Zadovoljiti se nutarnjim podjelama i
osobnim svađama kako bismo se javno očitovali za status quo, nije
razlog kao takav. Oporbi treba dati konkretan znak, potaknuti je na
mobilizaciju i čitavom puku, koji je danas sumnjičav, pokazati da
su pozitivne promjene moguće.'
To više što se s druge strane šahovske ploče neki vrlo radno
zadovoljavaju ulogom parije koja potkrjepljuje njihovu teoriju o
planetarnoj uroti i Srbiji koja je sama 'protiv svih': krajnji
radikali Vojislava Šešelja i nostalgični komunisti Mire Marković,
supruge g. Miloševića, još su u vladinoj barki koju guraju sve dalje
u vode nepopustljivosti. Uz opasnost da, ako se događaji grubo
ubrzaju - često se govori o 'rumunjskom scenariju' - gurnu zemlju u
građanski rat.
'Demokratski intelektualci sažeto su prikazali prilike snažnom i
poticajnom rečenicom: 'Milošević nas je strpao u zatvor, a
međunarodna mu zajednica pomaže da nas u njemu drži.'
Mišljenje Jirija Dienstbiera lijepo oslikava neslogu zapadnih
vlada koje su podijeljenje između nastojanja da kazne režim koji
drže odgovornim za jugoslavenske tragedije i želje da Srbiju što
prije učine središtem stabilizacije Balkana. Na američku čvrstinu
koja priznaje samo odlazak g. Miloševića, a sve drugo smatra
'usputnim gubicima', odgovara europski smjer, prilagodljiviji i
pragmatičniji, svjestan teškoće zadatka.
'Zemlja koju se potiče da se otvori i ojača svoje veze i suradnju s
inozemstvom uvijek se na koncu demokratizira, zaključuje g.
Dienstbier, filozofski koliko i diplomatski; naprotiv, narod kojeg
odbacuju i optužuju, izoliran od svih, zatvara se u svoje strahove,
povijesne mitove i nacionalistička uvjerenja. A svi znamo kakve je
posljedice takvo skretanje već izazvalo. Ne samo na Balkanu...",
zaključuje Edouard van Velthem.