US WT 6. X. NOBEL GRASSU-KRITERIJ?

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 6. X. 1999. Bol u travi (Zagonetni naslov zapravo je neprevediva igra riječi s prezimenom novoga književnog nobelovca.) "Odbor Nobelove nagrade za književnost učinio je to opet. S nepokolebljivom sigurnošću, odbor je svoju godišnju nagradu vrijednu milijun dolara, dodijelio autoru ljevičaru, posve protuzapadnih uvjerenja. Njemački autor Guenter Grass je, kao i prethodni njemački autor koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost, Heinrich Boell, osoba koja ne može nabrojiti sve loše strane koje se tiču njegove vlastite zemlje ili SAD-a. U godini u kojoj se slavi 10. obljetnica pada Berlinskoga zida, savršeno je razumljivo da se odabere netko čija su stajališta prema tom povijesnom događaju išla od gorčine do sumnje i natrag. Nije li tako? Od švedskih sudaca ništa bolje nismo ni očekivali. Nije da Nijemci nemaju mnogo razloga da se osjećaju podvojeno kada je u pitanju njihova prošlost. Svatko tko je odrastao u Hitlerovoj Njemačkoj, kao što je to slučaj s Grassom, zasigurno nosi težak teret. Rođen 1927., Grass je odrastao u luci Danzig, sada poljskom gradu Gdanjsku, poznatom po brodogradilištu. Bio je član pokreta Hitler Jugend, a pod kraj rata služio je u Luftwafeu. Nakon što se bavio mnogim fizičkim poslovima, Grass je 1959. stvorio svoj literarni tour de force, 'Limeni bubanj' koji mu je priskrbio reputaciju od koje je živio do danas. Kao što to svi koji su pročitali knjigu znaju, riječ je o zaista izazovnom istraživanju nacističke Njemačke, ali i o mučnoj, grotesknoj, odbojnoj i čudnoj knjizi. Narator je patuljak Oscar Mazerath, koji svojom voljom usporava vlastiti rast dok su nacisti na vlasti i koji govori istinu pomoću instrumenta koji je odabrao, limenog bubnja. Radi se o knjizi koja zahtijeva dobar želudac, manje zbog strahota nacista, koji ostaju na periferiji priče, više zbog odabranog autorova stila. Nikada nisam zaboravila njegov opis kako izletnici na plaži hvataju jegulje za večeru: uzmite glavu mrtvog konja, bacite ju u vodu za toplog ljetnog dana. Čekati dok jegulje napadnu lubanju, a zatim čitavu stvar izvući. Zgodno, zar ne? U ovoj knjizi, Grass je uspio oživiti njemački književni ekspresionizam - koji su nacisti 30-ih godina zabranili zbog dekadencije i odvratnosti. Problem s Grassom jest u tome što nije želio - ne želi - prihvatiti činjenicu da su se Njemačka i Nijemci promijenili. Ili, ako se jesu promijenili, čini se da smatra kako se nisu promijenili nabolje. Činjenica jest da su nakon rata savezničke snage koje su okupirale Njemačku utrošile golemu energiju i novac kako bi ponovno izgradile demokratsko njemačko društvo, okupljajući političke čelnike koji su za vladavine nacista izbjegli, ljude s eminentnom demokratskom vjerodostojnosti, kao što su kancelar Konrad Adenauer i berlinski gradonačelnik Ernst Reuter. Istina je da su Nijemci, koji su pretrpjeli potpuni poraz, u to vrijeme jako željeli zaboraviti svoju prošlost. Kako bilo, gledati na Njemačku Saveznu Republiku, Zapadnu Njemačku, koja je postojala od 1949. do ujedinjenja 1989., kao na nastavak, a ne kao na raskid s prošlosti, golema je pogrješka. Grass ju je smatrao 'diktaturom s novcem'- stajalište s kojim se, izgleda, slaže i 'New York Times', u kojem je u petak objavljen članak u kojem stoji da je 'u ovom kontekstu poslijeratnog autokratskog sistema vladanja, rekonstrukcije Njemačke koju je pomagala Amerika a koja je bila toliko uspješna da je poslužila za prekrivanje sjećanja zločina iz prošlosti, dakle u tom kontekstu 'Limeni bubanj' je eksplodirao djelujući na nacionalnu svijest kao grom iz vedra neba.' Poslijeratni autokratski sistem vladanja? U knjizi za knjigom, Grass je izlagao svoje negodovanje zbog moderne Njemačke, što je kulminiralo fascinantno uznemirujućom knjigom "Široko polje", iz 1995. godine, nostalgičnom proslavom dobrih starih dana u Istočnoj Njemačkoj. Po Grassovu mišljenju, Istočnu su Njemačku zaposjeli, a zatim iskoristili kapitalisti sa Zapada. 'U ovom svijetu oskudica', govori jedan od likova, 'živjeli smo u udobnoj diktaturi.' Odnosi li se to na stotine istočnih Nijemaca koji su izgubili živote pokušavajući se popeti na Berlinski zid? Ili na stotine tisuća koji su bježali u slobodu kada su vlasti Istočnog Berlina u trenutku zbrke povukle ograničenja za putovanja u studenom 1989.? Koji su udarali čekićima po betonskim pločama zida? Prema najnovijoj Grassovoj knjizi, 'Moje stoljeće' (...), reakcija autora na vijest da je Zid srušen bila je 'Bezumlje! Potpuno bezumlje!' To je u skladu s njegovim stajalištem da je opet ujedinjena Njemačka osuđena na ponavljanje svoje zlosretne prošlosti. Većina ljudi koji danas gledaju Njemačku vide dobro uhranjene građane koji broje dane svoga godišnjeg odmora i studente koji stalno njeguju osjećaj opravdanosti traženja većih prava od države. Da bi ju vidjeli kao zemlju fašista, vjerojatno trebate biti dobitnik Nobelove nagrade za književnost", piše Helle Bering, urednica uvodnika 'Washington Timesa'.