FR-LE MONDE 30.9.EU OBRANA I SAD

FRANCUSKA LE MONDE 30. IX. 1999. Europska obrana: sumnjičavost Washingtona "S obje strane Atlantika pravila lijepoga ponašanja traže da se čestita na 'sjajnom uspjehu' NATO-a na Kosovu. No, saveznici ne izvlače iste pouke iz rata. Pothvat je otkrio neslaganje između Amerikanaca i Europljana, iako ga nije povećao. U Washingtonu, a napose u Pentagonu, čuju se prigovori da su europski saveznici često kočili akcije koje su se smatrale grubima, a kojima se SAD htio obračunati s Miloševićem. Žali se također što je tijekom sukoba došao do izražaja 'tehnološki jaz' između saveznika koji je gdjekad ometao zajedničko djelovanje, prebacujući najveći teret na Amerikance. Kada je riječ o Europi, taj prvi rat koji je NATO poveo nakon osnutka 1949., također je bio znakovit. No, u drugačijem smislu. Neki saveznici SAD-a otkrili su, čini se, da NATO nije jedinstvena organizacija kakvom su je zamišljali njegovi najveći pristaše, već stroj kojim upravljaju i vode ga Amerikanci. Takvo osvješćivanje nije neobično za napredak koji je posljednjih mjeseci doživjela zamisao o europskoj obrani. Nije riječ o tomu da petnaestorica mimoiđu Sjevernoatlantski savez, niti da, a fortiori, osnuju suparničku organizaciju, već da mogu svladavati krize u bližoj okolini, ako treba i bez pomoći SAD-a. Treba dodati da taj pothvat u Washingtonu prate sa sumnjom. Clintonova je uprava a priori sklona naporima koje čine Europljani da bi povećali svoje mogućnosti obrane. Ona je često davala na znanje da se ne protivi stvaranju europske obrane, iako joj se činilo da je naglašavanje 'identiteta' u IESD-u (europski identitet sigurnosti i obrane), prema riječima suradnika Bijele kuće, 'više psihijatrija nego diplomacija'. (...) Jesu li Amerikanci, dajući zeleno svjetlo, mislili da će europski prohtjevi biti dugog vijeka? Možda, ali nazočnost Britanaca koji su imali važnu ulogu u pokretanju pothvata, potiče ih zapravo na zaključak da je došlo vrijeme za opomene. Na američkoj se strani mogu razlikovati tri različita stajališta, uz opasnost od pojednostavnjenja koje donosi svaka klasifikacija. Prvo je, posebno u Bijeloj kući i State Departmentu, nepovjerenje. U načelu nema otpora tome da Europljani mogu sami odlučivati, pače i samostalno voditi operacije očuvanja i uspostave mira. No, sve se mora činiti u stalnom dogovoru s NATO-om, budući da bi Europljani mogli potaknuti izolacionističke sklonosti Kongresa, ili, jednostavno, pružiti dokaze onima koji, poput Henryja Kissingera, tvrde da bi provedba odluka Europskog vijeća iz Koelna značila kraj Sjevernoatlantskog saveza. Drugo je stajalište otvoreno neprijateljstvo. Ono se očitovalo na godišnjoj konferenciji Međunarodnog instituta za strategijska istraživanja, u nastupu američkog tajnika za obranu Williama Cohena ('Le Monde' od 11. IX.). Reforma saveza nije u tome da se Europi dade posebno mjesto, već da se dovrši preustroj NATO-a radi rješavanja kriza, preustroj koji nije gotov, kao što je, prema mišljenju zagovaratelja te postavke, pokazao rat na Kosovu. Europljani moraju reorganizirati svoje oružane snage, povećati vojni proračun, više trošiti na ulaganja, nego na održavanje osoblja, preurediti svoju vojnu industriju, a sve to 'pod NATO-ovim kišobranom'. Treće bi se stajalište moglo nazvati bezočnim. Prema njemu, bezuvjetno odbacivanje pokušaja za osamostaljivanjem europske obrane uzaludno je, pače ima učinak suprotan očekivanom. Ono bi samo moglo razbjesniti saveznike, iako bi trebalo učvrstiti prekoatlantske veze. Treba pustiti Europljane da se okušaju, znajući da sigurno srljaju u propast. Da bi sretno dovršili svoj plan, oni točno moraju znati što žele, donijeti programe za preustroj obrane (politički osjetljive i skupe) i, napokon, izdvojiti proračunske iznose koji će odgovarati njihovim težnjama. (...) Što u takvim prilikama mogu učiniti Europljani? Ponajprije, mogu protumačiti Amerikancima da pokušaji na stvaranju europske obrane nisu upereni protiv njih, ni protiv NATO-a, već da oni ako se provode složno, na koncu mogu samo ojačati prekoatlantske veze između dvaju jednakih partnera. Zatim, oni se moraju osigurati od pritisaka koje će SAD činiti na njih kako ne bi napustili NATO, pritisaka koji će biti to jači što bude očitiji konkretan napredak na putu europske obrane", piše Daniel Vernet.