IT-23.IX.-LA STAMPA-EUROPSKI USTAV

ITALIJA LA STAMPA 23. IX. 1999. Europa, polovično državljanstvo "Krivotvori li europsko državljanstvo, koje stoji na našim putovnicama, teze koje je prije dvadeset i pet godina iznio francuski politolog Raymond Aron, glede nemogućnosti ostvarivanja multinacionalnoga državljanstva? Dakle, o nemogućnosti istinskog europskog državljanstva? (...) Koncept državljanstva zapravo je povijesni koncept, naslijeđen od nacionalne države koja ga je i uobličila. Neizbježno je stoga da danas u Europi on osjeća posljedice krivudavog prijelaza koje je u tijeku, od nacionalne države prema još nejasno ustavno i institucionalno određenom entitetu, koji je Europska unija. Europsko državljanstvo, u već postojećem obliku, uopće ne poništava važnost nacionalnih državljanstava, jer ono što određuje bit političkoga državljanstva (sudjelovanje u procesu odlučivanja) pretežno je još određeno nacionalnom pripadnošću, umjesto pripadnošću Europskoj uniji. Europska unija još nema svojstva države u smislu tradicionalne ustavne doktrine, ni svojstva nacije ili naroda, u smislu temeljnog političkog subjekta, kakav se uznosi u našim nacionalnim ustavima. 'Europska zajednica', pisao je Aron 1974., 'ide prema tome da svim državljanima država članica dade ista gospodarska i društvena prava na cijelom prostoru zajednice. No europski državljani ne postoje, postoje samo Francuzi, Nijemci, Talijani'. Aron je dakle davao priznanje Zajednici za to što je uspjela uskladiti socijalne i gospoadsrke politike (takozvana socijalna i gospodarska prava državljanstva). No nijekao je mogućnost razvijanja političkog državljanstva, upravo stoga što je to mogla izražavati samo prava i istinska savezna država. To je bila pretpostavka koja mu se tada činila nestvarnom. I zapravo se ni nakon četvrt stoljeća nije ostvarila europska savezna država, premda smo europski državljani... Što je, dakle, Europa, s gledišta institucionalne tvorevine? Ona je 'savez država' prema nikada osporenoj definiciji njemačkog saveznog suda, jedinoga mjerodavnog institucionalnog tijela koje je pokušalo činjenično, a ne retorički, utvrditi što je europska stvarnost. Desetljećima se govori o 'deficitu' demokracije u Europi, miješajući dva različita aspekta problema. Jedna su stvar očita ograničenja i neprilike u institucionalnom krugu Parlament- Povjerenstvo-Vijeće (...), a druga je stvar to što te neprilike štete demokratskim pravima europskih državljana. To nije tako. Izostalo brzo postizanje europske države nema ništa s pretpostavljenom demokratskom nezrelošću Europljana, nego ima sasvim druge razloge. Europsko državljanstvo, kao takvo, ne popunjava ni jednu prazninu nacionalnih demokratskih državljanstava, nego prije otvara nove zahtjevnije prespektive. Optimizam nedavnoga dolaska 'europske vlade' Romana Prodija ne briše teškoće i anomalije u kojima se nalazi Europa u ostvarivanju svoje institucionalizacije koja bi joj jamčila punu demokratsku legitimizaciju i provedbu suvereniteta. Prodijevo povjerenstvo, koje se nalazi između Parlamenta, koji želi biti sve utjecajniji, i Vijeća vlada, koje nema nikakvu namjeru odreći se svojih prerogativa, ustvrdilo je da želi obnoviti mehanizme vladanja kako bi se dalo na vrijednosti europskog državljanstva. Dobro. No nisu jasni instrumenti, sredstva i zakonske odredbe te operacije. Što se tiče općih prava državljanstva, ništa ne priječi da se ova, kad su već prisutna u različitim sustavima europskih zakona, urede i ponovno napišu na neku Europsku povelju koju bi potpisale sve države članice. No ta je inicijativa po prirodi različita od izrade pravog europskog ustava koji bi slijedio model klasičnih nacionalnih ustava. Kakvog ustava? Nije zanemariva pojedinost činjenica da su sve europske države demokratske, ali istovremeno i sve međusobno različite po svom institucionalnom funkcioniranju. Apsurdno je misliti da bi Francuzi prihvatili političko- institucionalni sustav različit od njihova. Isto vrijedi i za Nijemce, a da Engleze i ne spominjemo. Možda bi samo Talijani putem europskog ustava našli izlaz iz svoje nesposobnosti da naprave sustav koji funkcionira. U tu nepodudarnost upada onaj tko zacrtava, kako bi ispravio 'deficti' demokracije o kojemu se govori, institucionalne arhitekture jedinstvene ili savezne europske države, zanemarujući nacionalne razlike kao da su to međusobno zamjenjive nadstrukture ili nacionalistički relikti. U pozadini tih problema postavlja se pitanje europskog ustava koji se mnogima predstavlja kao glavni put za uklanjanje korijena anomalija europske demokracije i obnavljanje punog državljanstva", piše Gian Enrico Rusconi.