NJ 23.IX.-FR-JOSPIN MELEM NA UN RANE

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 23. IX. 1999. Melem na UN-ove rane "'Svijet treba pravila, svijet treba UN.' Tom je rečenicom francuski premijer Lionel Jospin na 54. glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda pledirao za red u međunarodnim odnosima. Američki predsjednik Bill Clinton obznanio je tri nakane za iduće stoljeće: iskorjenjivanje siromaštva, kraj pokoljima i progonima kao i uklanjanje oružja za masovno uništenje. Težište govora njemačkoga ministra vanjskih poslova bila su prava pojedinca prema državnoj suverenosti. Takve su riječi melem na rane jer još nikad u svojoj povijesti svjetska organizacija nije bila izložena tolikim poniženjima kao u nedavnoj prošlosti. Gotovo za sve što je pošlo krivo, okrivljeni su UN i njegov sadašnji glavni tajnik Kofi Annan. Mnogi su komentatori pobrkali ovlasti i mogućnosti gremija sastavljenog od 188 država s odgovornošću njegovih mjerodavnih članova. UN nije nadnacionalna, nego tek mnogonacionalna organizacija. UN nema vojnike koje bi njegov glavni tajnik mogao poslati kako bi širom svijeta jamčio ljudska prava i temeljne slobode. Do sada nije stupio na snagu ni statut svjetskog kaznenog suda osnovanog u srpnju 1998. Od potrebnih 60 pristupa još je jako udaljen. Problem nije nov. Većina vlada orijentira svoju politiku na navodne nacionalne interese, koji su nerijetko interesi vladajuće klase. Jospin je na rubu glavne skupštine rekao: 'Diktaturu proletarijata nismo nadomjestili diktaturom dioničara'. Nisu samo težnja za dobitkom, nego i uskogrudni nacionalizam i težnja za hegemonijom neprijatelji multilateralnog koncepta koji utjelovljuje UN. Ponajprije je republikanska većina u kongresu SAD-a preuzela zadaću da UN-u iščupa i zadnje preostale zube. Od 75 tisuća plavih kaciga na početku desetljeća, preostalo je tek 11 tisuća. Genocid u Ruandi i masovna ubojstva UN je morao nedjelotvorno promatrati. Članovi Vijeća sigurnosti nisu se mogli odlučiti da se umiješaju. Nova je deviza glasila: uloga UN-a u ponovnoj uspostavi mira je prošla. Za to postoje regionalni vojni savezi poput NATO-a. UN se treba ograničiti na prevenciju i izgradnju suvremenih državnih oblika ('Institutions-Building'). Glavni tajnik UN-a samo je službenik kojega predlaže Vijeće sigurnosti a potvrđuje Glavna skupština. Svojim bi pokroviteljima morao biti zahvalan. Egipćanin Butros Ghali svoju je buntovnost morao platiti gubitkom položaja. U svojoj je 'Agendi za mir' poticao stvaranje međunarodne postrojbe za intervencije, koju bi se bez gubljenja vremena moglo poslati na krizno područje. Više od 80 zemalja bilo je spremno sudjelovati, ali među njima nije bilo onih zemalja koje odlučuju. Nisku razinu ovlasti i priznanja UN je postigao u jugoslavenskom sukobu. U Bosni i Hercegovini plave je kacige odmijenila NATO-ova postrojba SFOR. U zračnim napadima protiv preostale Jugoslavije i odmah zatim u oslobađanju Kosova, NATO je posve zanemario mandat Vijeća sigurnosti. UN-u su dodijeljene zadaće u kojima mora propasti. Tome pripada i izgradnja demokratskoga i etnički mješovitog društva na Kosovu. Iako se sa strategijskoga stajališta NATO operacije na Balkanu mogu držati uspjehom, ipak se čini da se ponovno vraća svijest o vrijednostima utvrđenima poveljom Ujedinjenih naroda. Doduše kasno, ali zatim iznenadno brzo Vijeće sigurnosti odobrilo je slanje oružane sile u Istočni Timor. Čak i Kinezi, koji su se najprije protivili svakoj intervenciji, sudjeluju u toj misiji. Poslije ponovne uspostave mira, za sigurnost i prijelaz Istočnog Timora u neovisnost, trebala bi se pobrinuti regularna postrojba UN-a. Sva UN-ova vlast je u Vijeću sigurnosti. Njegovih pet stalnih članova SAD, Rusija, Francuska, Velika Britanija i Kina svojim vetom mogu zapriječiti svaku odluku. Glavna skupština postala je debatni klub. Posljedica primanja sve više mini država jest da većine politički imaju malu težinu. Ako UN želi preuzeti ulogu koja mu je prvotno bila namijenjena, mora se prilagoditi današnjim realnostima. Zemlje poput Njemačke, Japana, Indije i Brazila ne smiju i dalje sjediti na rezervnoj klupi. Istodobno treba ograničiti pravo veta stalnih članova Vijeća sigurnosti. Jedan od prijedloga polazi od toga da svaki veto objasni onaj tko ga ulaže i da ga odobri Glavna skupština. No takve reforme za sada ostaju glazba budućnosti" - piše Pierre Simonitsch.