RDW 21.9.SAD-EUR-VOJNI PRORAČUN

RADIO DEUTSCHE WELLE -RDW 21. IX. 1999. Pouke iz rata na Kosovu "Bilanca 79-godišnjeg zračnog rata protiv Jugoslavije, koju je vrhovni zapovjednik NATO-a Wesley Clark objavio prošlog tjedna, skriva u sebi čitavu gomilu eksplozivnog materijala. Savez je u sukobu s Jugoslavijom pokrenuo više od 3000 akcija, gotovo 2000 puta bačene su bombe ili ispaljene rakete. No, general Clark bio je prisiljen priznati da je NATO uspio uništiti točno 93 tenka i 153 oklopna vozila jugoslavenske vojske kao i nekoliko stotina topničkih cijevi. Već se dugo navode riječi američkih generala iz Pentagona, koji otvoreno govore da je rat na Kosovu bio pravi vojni promašaj. Njihove tvrdnje gotovo i ne čude s obzirom na netom objavljene brojke - tome valja dodati i okolnost da je NATO ponovno osjetno smanjio svoju bilancu pogođenih ciljeva, objavljenu prije nekoliko tjedana. Osim toga, u sjećanje su se duboko urezale slike povlačenja jugoslavenskih postrojba s Kosova sredinom lipnja: pored kamera iz cijelog svijeta nije prolazila poražena vojska. Ne - bile su to dobro formirane, samosvjesne postrojbe s nedirnutom vojnom opremom. Što se dogodilo u ratu na Kosovu? Očito je sljedeće: NATO sigurno nije izvojštio vojnu pobjedu nad jugoslavenskom vojskom. Dobrohotni promatrači razvijaju sljedeću argumentacijsku nit: popuštanje Slobodana Miloševića ubrzavalo se razmjerno NATO-vom preorijentiranju na bombardiranje civilnih ciljeva - željeni učinak postigli su navodno u prvom redu stalni prekidi u opskrbi električnom energijom u brojnim dijelovima Jugoslavije u završnoj fazi zračnih napada. Ispravnijom se pak čini sasvim druga teza: rat na Kosovu nije odlučen vojnim već političkim sredstvima! Milošević je popustio kada se više nije mogao nadati poboljšanju vlastitog položaja te kada je NATO i nakon više od dva mjeseca ratovanja sačuvao jedinstvo a pristanak Rusije na katalog NATO-vih zahtjeva označio odlazak posljednjeg teoretskog saveznika. Iz spomenute analize proizlaze dvije dalekosežne konzekvencije za zapadni savez: prvo, NATO se preko svoga novog strateškog koncepta definira kao jamac stabilnosti Europe i susjednih regija. Vatreno krštenje u toj funkciji NATO je pak prošao samo zahvaljujući potpori Rusije. NATO ubuduće ne smije i ne može ni u kom slučaju polaziti od te pretpostavke u sličnim situacijama. Naime, svaki vojni angažman NATO-a stavlja odveć toga na kocku - ponajprije vjerodostojnost zapadnog saveza. Zastrašivanje je jedini zalog kojim NATO može manipulirati u odnosu prema moćnicima Miloševićeva tipa. Pritom valja napomenuti da zastrašivanje na kraju krajeva uvijek mora biti vjerodostojno. Stoga je odlučujuća pouka koju NATO mora izvući iz rata na Kosovu daljnja izgradnja vlastitih vojnih kapaciteta. Ta izgradnja ne znači toliko povećanje borbene snage koliko prijelaz na suvremenije oružane sustave. Naime, NATO je istodobno ratom na Kosovu postavio novo mjerilo: posrijedi je bio prvi oružani sukob u svjetskoj povijesti, koji je jedna od sukobljenih strana vodila bez vlastitih gubitaka. NATO će i ubuduće moći voditi ratove poput onog na Kosovu samo ako uspije što je više moguće zaštititi živote svojih vojnika - ali i civilnog stanovništva na ratom zahvaćenom području. Tako nešto moguće je samo uz primjenu suvremenih, takozvanih 'inteligentnih oružanih sustava': 'pametnih bomba', kakve su upotrijebljene u napadima na jugoslavenske elektrane, ili borbenih mlažnjaka koji mogu točno napasti ciljeve iz velike visine i kroz zatvorene plohe oblaka, ne dovodeći pritom sami sebe u opasnost u obliku neprijateljske protuzračne obrane. Oružje takvog tipa imaju danas samo Sjedinjene Države, a rat na Kosovu razotkrio je - općenito gledano - i nesposobnost Europljana da dadu značajan doprinos takvoj vrsti ratovanja. Stoga nije nimalo čudno što će točka 'Pouke iz rata na Kosovu', uvrštena u dnevni red sastanka ministara obrane članica NATO-a, koji će u utorak i srijedu biti održan u Torontu, obuhvaćati ponajprije kritiku Amerikanca Williama Cohena, upućenu na adresu sve manjih vojnih proračuna europskih saveznika", zaključuje Felix Steiner.