ES 22.9. EL PAIS NJEMAČKA U EUROPI

SPANJOLSKA EL PAIS 22. IX. 1999. Tri Europe "Kancelar Schroeder nedavno je izveo neke vrlo optimističke zaključke u vezi s ratom na Kosovu. Njegova je analiza baš ona prava njemačka analiza, kao što i sam stalno ponavlja kad kaže da u tome treba tražiti i državne interese. Ali je u pravu kad kaže da se ovaj rat vodio mnogo konkretnije i odlučnije nego onaj u Bosni te da je bio obilježen većim sudjelovanjem Njemačke, ali i u izgradnji Europe. A sve to u okruženju u kojemu baš i nije bila jasna budućnost njemačke politike. Deset godina poslije pada Berlinskoga zida, hoćemo li vidjeti kako se to Njemačka okreće na istok i ostvaruje svoj ?Drang nach Osten?, koji je oduvijek bio jedna od njezinih najjačih i najopasnijih sklonosti? Sada se Njemačka i vojno uključila u krizu na Kosovu, a jedan će njemački general zamijeniti svoga engleskog kolegu na čelu KFOR-ovih postrojba u Prištini. Istodobno, čini se da Njemačka odolijeva još jednome svom iskušenju ? da postane treća svjetska sila, umjesto da se zadrži u okvirima već ostvarenoga europskog jedinstva na području gospodarstva. Ova mudra odluka još je i vrjednija ako se uzme u obzir da u Njemačkoj ne nedostaje glasova koji zahtijevaju prihvaćanje američkoga gospodarskoga modela, čiji su rezultati vrlo veliki, dok su rezultati njemačkoga gospodarstva tako loši da je ta država gotovo dotaknula razinu gospodarskoga rasta jednaku ništici, kao i Velika Britanija i Italija. Prema tome, Njemačka se odlučila, a to se može smatrati i konačnom odlukom, za pripadnost Europi i odustala od zamisli samostalnog, nacionalnog djelovanja, neeuropskoga, te širenja prema istoku, gdje ima velik utjecaj, a dobro se njime služi na svjetskoj razini. Sve se to događa u trenutku kad, prvi put poslije De Gaulleova, Adenauerova i Shumannova vremena, Schroederova Njemačka olabavljuje francusko-njemačku osovinu na čiju se snagu oslanjala izgradnja Europe. Simbolično, odlazak njemačke vlade iz Bonna, dakle iz Rajnske oblasti, u Berlin, tradicionalni glavni grad Pruske i Njemačke, dokrajčuje francusko-njemačko savezništvo koje se stvaralo oko bojnih polja uz rijeku Rajnu. Njemačko zalaganje omogućuje stvaranje Europe koja će postupno biti sposobna za diplomatsko i vojno djelovanje, poslije više od deset godina čekanja, iako je istina da je i to desetljeće obilježeno djelovanjem kancelara Kohla, besprijekornoga Europljanina. Rat na Kosovu, koji je protiv te politike podigao dobar dio europske javnosti, osobito talijansku i njemačku, ali su je snažno poduprle sve europske vlade, bio je zapravo odlučno iskušenje. Dok se javnost u europskim državama podijelila u vezi s opiranjem Miloševiću, vlade su ostale složne protiveći se srpskoj agresiji na Kosovu, ali i negativnim posljedicama zračnih napada za albansko stanovništvo na Kosovu koje je sve to platilo ljudskim žrtvama i patnjama. Javnost se sada smirila pa čak možemo očekivati i da će se opet vratiti onome oduševljenju koje je pokazivala prije nekoliko godina kad je podupirala demokratske promjene u Srbiji i ubrzavala pad diktatora Miloševića. Za Srbe Europa više nije neprijatelj, nego čak jedina nada da će konačno prestati dugi embargo i opća izolacija, dok istodobno Mađarska, Česka Republika i Poljska gotovo sigurno ulaze u Europsku uniju. Sporazumi iz Amsterdama i Maastrichta dovršili su stvaranje gospodarske i monetarne Europe. Budući da je rat na Kosovu moralno i politički opravdan, jer se konačno priznaje da je Milošević odgovoran za nasilje koje je pratilo raspad Titove Jugoslavije, sada ti sporazumi označuju stvaranje Europe kao međunarodne sile. Sadašnja slabost Rusije ne znači nužno da se Europa mora odmah uzbuniti, ali ona mora miroljubivim sredstvima djelovati kako bi se na Balkanu uspostavio prihvatljiv mir. Tu je i treći glavni cilj izgradnje zajedničke Europe, a to je stvaranje socijalne Europe. Taj cilj nije postignut u Amsterdamu, a mogućnosti da sada bude dosegnut vrlo su male. Europa je na gospodarskom planu vrlo čvrsta, a Velika Britanija će na kraju prihvatiti zajedničku valutu koja je zapravo bolja za City nego za Frankfurt. Europa na međunarodnoj razini čini svoje prve korake pružajući Javieru Solani ulogu koju prije njega nije imao nitko. No, možemo li reći da je ?treći put? Tonya Blaira i njegovih savjetnika izgradnja europskoga socijalnoga modela, čije je nepostojanje vrlo očito nakon što je liberalni val uništio ili zaprijetio socijalnom tržišnom gospodarstvu njemačke tradicije i britanskome Welfare Stateu? Kad je o tome riječ, ne bismo smjeli biti preveliki optimisti. Uz gospodarsku i međunarodnu Europu, socijalna Europa nije samo besmisleno brbljanje, a tu besmislenost i ispraznost najbolje je iskusio baš kancelar Schroeder kad mu nije uspio plan u koji je mnogo toga uložio. (?) Blairov i Schroederov program bio je prihvatljiv u onoj mjeri u kojoj je pokazivao namjere - obnoviti lijevi centar ? ali nema nikakve čvrste uporišne točke za odupiranje američkome modelu koji bi se mogao proširiti po cijelome svijetu uz pomoć velikih financijskih i gospodarskih mreža Svjetske trgovinske organizacije. Možemo sumnjati i u budućnost francuske socijalne politike. Ali ona barem dokazuje određenu želju da se usklade gospodarski i socijalni ciljevi, budući da se i jednima i drugima daje jednaka politička važnost. Financijska važnost Londona ne dopušta Tonyju Blairu da predloži Velikoj Britaniji novu socijalnu politiku, a nepostojanje perspektiva, nesnalaženje kancelara Schroedera i njegova želja da se udalji od Francuske, ostavljaju plan stvaranja socijalne Europe u krhkome stanju, što je u suprotnosti s gospodarskom snagom Europe i njezinom pojavom na međunarodnoj pozornici", piše Alain Touraine, sociolog i ravnatelj pariškoga Institut des Etudes Superieures.