SLOV 18.IX.-DELO-KADA REĆI NE?

SLOVENIJA DELO 18. IX. 1999. Kada moramo Amerikancima reći ne? "Rasprave da Sloveniju tjeraju na Balkan, s jeseni su opet aktualne. Razmišljanja su standardna, obrađena su na svim razinama, prežvakana do kraja. Već smo smiješni sa samoisipitivanjem kamo pripadamo, na što inozemstvo zasićeno okreće očima. No vjerojatno drukčije ne može biti. Strah od povezivanja s područjem od kojega se odcijepila prije osam godina, toj je državi u krvi. Graniči s opsjednutošću što u svakom projektu za stabilizaciju odnosa na jugoistoku Slovenija prepoznaje zamke s kojima će ponovno biti gurnuta na zloglasni Balkan. Da možda nismo u Skandinaviji? Pa ipak je oprez na mjestu. Identitet Slovenije neprimjetno se mijenja. Politički-zemljopisno skliže prema jugu. Ni na jedan sastanak, namijenjen jugoistočnoj Europi, ne zaboravljaju je pozvati. Niti jedan od tih sponzoriranih poziva, znakovito, ne može izbjeći. Dok je se srednja Europa sjeti samo povremeno, kad recimo Beč uvrsti Krško među takozvane istočne nuklearne tehnologije. Loše prikrivenom zlovoljom i maskom 'mi-si -balkansku-politiku-već-možemo-priuštiti' službena Ljubljana sudjeluje na jugoistočnim seansama. Nas, a još više sebe, uvjerava da joj položaj na rubu krizne regije tako reći koristi, da dobro prodaje svoje poznavanje Balkana. Malo više osjećaja za mjeru ipak bismo mogli očekivati. Kada je neki slovenski sugovornik zadnji put znao reći Zapadu nešto novo o toj temi? A ako se Ljubljani suradnja čini tako teškom ili čak opasnom, za sve druge je tek posve prirodna. Dok se dugo, predugo opirala i ne razumije da je Balkan za nju obvezan smjer, sad je nazočna više ili manje po zapovjedi. Pogrješno? Je li trebala reći odlučno ne? Nipošto, ali samo dok se ne sudara s europskim interesom. Stabilizacijski sporazum potiče hladnu analizu i ocjenu posljedica za Sloveniju. No prije treba vrjednovati vanjskopolitički položaj države. On govori da je trenutno bliže području od kojega se rastala prije osam godina, nego još nedavno. Koliko se njezin položaj doista promijenio? Na razini činjenica vrijedi da je dalje od jednog strategijskog cilja. Vlak za NATO je otišao i ostavio nas na postaji koja se zove jugoistočna Europa, kako je javno rekao jedan od slovenskih veleposlanika. A mogućnosti NATO-ova drugoga kruga tako su nesigurne da se ovoga časa s njima ne treba previše baviti. No što se tiče prvoga vanjskopolitičkog cilja, članstva u Europskoj uniji, Slovenija ne stoji loše. Ne poriču joj kvalificiranost a šest kandidata koji pregovaraju s Unijom, za sada su sigurni, kaže gospodin Verheugen, mjerodavan za širenje. Unatoč svemu, pitanje širenja je nesigurno. Cilj koji se pomiče, izmiče. Do najizrazitijeg raslojavanja će, po uvjerenju novoga europskog povjerenika, tek doći. Tko zakasni, neće imati drugu prigodu, rekao je ovih dana Guenther Verheugen. EU će se proširiti samo s državama koje su već u procesu širenja, te još s ponekom. Primjerice Švicarskom ili Norveškom. Za sve ostale izmislit će se strategija približavanja drugoga ranga: nekakva regionalno-politička i gospodarska integracija, koja će biti čisti pridruženi odnos, ništa više od toga. Novi povjerenik bi se vjerojatno teško jasnije izrazio. Slovenski identitet još je manje opipljivo i neugodnije poglavlje. Jedno je što se Slovenija sama ubraja u srednju Europu i poziva na tu prepoznatljivost, a drugo je gdje ju svrstavaju drugi. Za Amerikance Slovenija je neprijeporno jugoistočna Europa. U očima europskih političara kojima je Slovenija zemljopisno bliža i njihov je pogled stoga manje površan, možda ima malo više razumijevanja, no slika nije baš puno drukčija. Bitka za međunarodnu prepoznatljivost nije svršena, a iluzija nema puno. Uvrštanje na Balkan samo po sebi ne bi bilo problematično kad bismo bili primjerice član NATO-a ili u slučaju budućeg pristupa EU. Bilo bi kobno kad bismo ostali vani. Do sada je bio dojam da se Slovenija djelomično uspjela odlijepiti od područja bivše zajedničke države, da je bijeg uspio. U ovoj etapi oblikovanja Stabilizacijskog sporazuma pokazuje se drukčija slika. Dakako, 'iza' nisu postavljene nikakve zamke. Nitko ne stavlja Sloveniju na Balkan namjerno. To je najlogičnije i praktično. Zapad, osobito Sjedinjene Američke Države, sklone su pojednostavljivanju i paketnoj obradi. Pogotovo Washington dijeli sivu zonu, prostor oblikovanja nove granice s Rusijom, na tri čvora: Baltik, srednju Europu i Balkan. Nema dvojbe kamo spada Slovenija. Naše reagiranje, koje odbija uvrštenje u regiju s odašiljanjem predstavnika nižega ranga na sastanke ili pribjegava statusu države promatrača, beznačajno je. Vrijede gole činjenice. U stabilizacijskom sporazumu Slovenija sjedi za istim stolom s Albanijom, Bugarskom, Bosnom i Hercegovinom, Hrvatskom, Makedonijom i Rumunjskom. Mađarska, koja neposredno graniči s kriznim područjem i ima brojnu manjinu u SR Jugoslaviji, nije tamo. Minulih osam godina jedina strategija Slovenije prema jugoistoku bilo je odmicanje i uvjeravanje da s Balkanom nema ništa. Od nedužnih scenarija međunarodne zajednice, kakav je bila inicijativa SECI, koja je vjerojatno već bila zametak američke šire strategije prema Balkanu, strah je bio velik. I u vlasti i u oporbi. Bio je nepotreban. A Slovenija nije znala pravodobno vrjednovati svoj položaj stabilnog ruba kriznog područja i ulogu koju joj je pri tomu namijenio SAD. Ponašala se kao da je pupak svijeta. Zapravo je Balkan bio jedini okvir u kojemu ju je Zapad primijetio. Ako uz geopolitička razmišljanja zanemarimo pitanje nepristojnosti koje izvire iz prenemaganja da se Slovenija odrekla područja iz kojega je izišla. Uz Stabilizacijski sporazum odnosi su nesigurniji. Položaj Slovenije može se procijeniti ponajprije putem prekrivanja i razilaženja američkih pogleda na regiju i na ulogu sporazuma. Na početku je bila njemačka zamisao i projekt Europske unije za stabilizaciju problematične regije, uz tih pristanak Sjedinjenih Američkih Država. Zatim se plan počeo prilagođavati ukusu Washingtona. Sada je niz otvorenih pitanja i gomila nejasnih odgovora. Je li projekt više američki nego europski? Ili SAD uglavnom samo iskušava Europu ili se njihove predodžbe daleko razilaze? Koji je od koncepata za Sloveniju povoljniji? I najvažnije, što napraviti u koliziji interesa dvojice 'velikih'? Je li moguće reći ne? Zašto uopće razmišljanja o sporazumu? Zbog signala da se Stabilizacijski sporazum za jugoistočnu Europu odmiče od zamisli zacrtane na ljetnom sastanku na vrhu u Sarajevu i potiho se govori čak o stabilizacijskom sporazumu II. Zbog curkanja mrvica američke strategije koja preuređuje europski koncept. Zbog zametaka novih obilaženja sporazuma koji bi, kratko rečeno, regiju (ekonomski) zatvorio i bdio nad njezinom pacifikacijom, a izdatke za obranu uskladio s gospodarskim potencijalima regije. Jedan od modela nastaje u washingtonskom vijeću za nacionalnu sigurnost (VNS) koje je nakakav Clintonov vanjskopolitički kabinet, s najviše utjecaja na predsjednika. U zgradi najbližoj Bijeloj kući, fizički i inače, odjel za jugoistočnu Europu preuzeo je bivši američki veleposlanik u Makedoniji Christopher Hill. Tamo se oblikuju obrisi novoga plana, s početcima gospodarskog i vojnog svladavanja europskog jugoistoka. Radi se o paketnoj obradi sedam država regije, Slovenije također. Pogled s druge strane Atlantika smislen je i sređen. Najzapaljivijem predjelu Europe treba onemogućiti upletanje u još neki rat. Ista mjerila trebaju vrijediti za cijelo područje. Ključno je smanjenje naoružanja. Ekonomska strana obuhvaća oblikovanje zajedničkoga tržišta sa stvaranjem sporazuma o slobodnoj trgovini, ojačana je paketnom podjelom nekih pogodnosti. Radi se o tako zvanom preferencijalnom statusu (GSP), ukidanju carina za tuđu robu na američkom tržištu, što je do sada Slovenija imala. Potvrđuje se svake godine zasebno, u okviru proračuna. Fondovi su namijenjeni mladim demokratskim državama i povezani s visinom njihovog bruto društvenog proizvoda. Pri tomu nije beznačajno da je Slovenija proteklih godina zbog visine dohotka po stanovniku došla na granicu prava na te pogodnosti. Činjenica da bi prema tomu, u okviru regije, dakle paketno, i prema predviđanjima barem na pet godina dobila tu pogodnost, znači odstupanje od prijašnje formule. Postavljanje pravila koja su važnija od ekonomskih pokazatelja? Plan nije stvarnost, ali je mogućnost. U najvećoj je mjeri ovisan o strategijskoj igri između Europe i Amerike. Dojam je da će transatlantsko partnerstvo u buduće biti teže nego do sada i da se od trgovačkih sporova o bananama i kašmiru pomiče na geopolitičku šahovsku ploču. Balkan već pripada tu i nad kombinacijama velikih vise i sjena Rusije i interes ekonomske integracije. Ima li Slovenija plan kako se ponijeti ako crni scenarij slučajno postane aktualan? Je li se dosjetila svih posljedica koje donosi takav 'stabilizacijski sporazum'? U tom slučaju ne radi se više o durenju nad balkanskim društvom nego o praktičnim i dugoročnim posljedicama. Smanjenje vojnih izdataka znači udaljavanje od NATO- a. A to prvo je s obzirom na općenitu nesigurnost daljnjeg širenja vojnog saveza, za Sloveniju manje kobno. Sklapanje bilateralnih sporazuma o slobodnoj trgovini u regiji posve je suprotno logici Europske unije. I to je nedvojbeno kolizija interesa koje si Slovenija ne bi smjela dopustiti. Bez obzira na posljedice, bez obzira na ohlađenje odnosa sa SAD-om, u takvom bi slučaju 'ne' bio nuždan. Bog zna razmišlja li o tomu predsjednik vlade koji se upravo sprema u posjet Sjedinjenim Američkim Državama. U programu ima govor u glavnoj skupštini UN-a i nekoliko predavanja. Neuobičajen program s obzirom na vanjskopolitičku aktualnost, bez obzira na njegovo vrijeme oporavka. Stabilizacijski sporazum trenutno je u etapi korjenitih promjena. Još ništa nije jasno, koja će inačica biti prihvaćena, europska ili američka. Ne bi li bilo krajnje vrijeme da Slovenija činjenično posegne u lebdenje na Balkanu? Ako doista ne želi biti pacijent, mora svoj angažman u regiji potkrijepiti vrlo konkretno, dakle financijski, umjesto da čeka i možda postane predmet pomoći. Kad bi nedvojbeno pokazala da će u sporazumu napraviti uistinu sve što je u njezinoj moći, onda bi lakše rekla ne onomu što bi se moglo pokazati kao zapreka na europskom putu" - piše Saša Vidmajer.