ŠV 13. IX. NZZ:INST.ZA STRATEŠKE STUDIJE

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 13. IX. 1999. Vodeća uloga Amerike i globalna sigurnost "Otprilike jedno desetljeće stratezi žive u poslijeratnom razdoblju, pri čemu se misli u prvom redu na razdoblje od završetka hladnoga rata i raspada Sovjetskoga Saveza. I aktualno redovno godišnje zasjedanje londonskog Instituta za strateške studije (IISS), održano u San Diegu na američkoj Zapadnoj obali, bilo je obilježeno potragom za novim putokazima, koji bi političarima i zainteresiranim suvremenicima moglo pomoći da se orijentiraju. No, kraj tog poslijeratnog razdoblja još nije na pomolu, kao što je to rekao jedan od sudionika. I američki ministar obrane Cohen, koji je pozdravio okupljene političare, vojne dužnosnike, stručnjake i znanstvenike, ograničio se na nekoliko naznaka o aktualnom stanju i na opomene europskim saveznicima, izostavljajući iz svog nastupa stratešku dimenziju. Cohen je prilično očekivano predstavio zračne udare na Jugoslaviju i Kosovo kao neograničeni uspjeh NATO-a. Cilj misije - stvaranje pretpostavaka za angažman međunarodnih mirovnih postrojba na Kosovu, koje će omogućiti povratak izbjeglica - postignut je bez ikakvih gubitaka u vlastitim redovima i uz samo dva srušena zrakoplova, istaknuo je Cohen, priznavši tek neizravno da je među saveznicima bilo razlika u mišljenjima o vođenju rata. No, drugi je sudionik zasjedanja ocijenio da zapadni savez ne bi preživio još jedno Kosovo. Cohen je tada prešao na izražavanje zabrinutosti zbog sve većeg tehnološkog jaza u opremi europskih i američkih oružanih snaga. Američki ministar obrane sasvim je jasno pozvao Europljane da povećaju izdvajanja za nabavu novog oružja jer inače zajednički vojni nastup ubuduće možda više neće biti moguć. Amerikanac se nije očitovao o mogućim razmjerima slabljenja jugoslavenskih oružanih snaga iz zraka, vrlo suzdržano komentirajući pitanje podupire li Washington uistinu odluke Europske unije s nedavnoga koelnskog summita o snažnijoj obrambeno-političkoj ulozi EU. Općenito gledano, među američkim sudionicima zasjedanja bila je zamjetna velika skepsa u mogućnost da EU ili pojedine europske zemlje ubuduće skupe snage i pojačaju vlastite napore vezane uz naoružavanje i postanu samostalnim sigurnosnopolitičkim partnerom Amerike. Europljani pak neumorno upozoravaju da znatnim svotama i civilnim ulaganjima u cijeloj istočnoj Europi i na Balkanu puno pridonose jačanju dugoročne stabilnosti u Europi dok Washington samovoljno ustraje na smanjenju nevojne pomoći inozemstvu. Drugi je pak Amerikanac pokušao sažeti najvažnije strateške tendencije. Upozorio je na nestanak Sovjetskog Saveza, što u različitim dijelovima svijeta ima sasvim različite posljedice. Nadalje, spomenuo je da globalizacija tržišta i kultura, gotovo posvuda osjetan prioritetni status unutarnje politike, dijelom posljedica sve većeg stupnja demokratizacije mnogih država, i sve veća propusnost granica donose i dobre i loše strane - novac, vijesti, zločine, droge. Usprkos tome, nitko nije želio biti zloguki prorok i najaviti kraj nacionalne države. Što se tiče američke politike, gotovo je suglasno utvrđeno da je Kongres prigrabio inicijativu u vanjskoj politici te da ima glavnu riječ u vanjskotrgovinskoj politici i bilateralnim odnosima s mnogim zemljama. Špekulacije o posljedicama intervencije na Kosovu rezultirale su načelnim razmatranjima o nužnom povezivanju diplomacije i mehanizama za primjenu sile. Zanimljiva je bila konstatacija da se Kosovom bavila već Liga naroda prije Drugoga svjetskog rata te da ondašnja krizna poprišta i problemi, zabilježeni u diplomatskim dokumentima tog vremena, djeluju zastrašujuće aktualno. Čini se da poboljšanje takvog stanja nije ni na pomolu. Logična posljedica prioriteta unutarnje politike u najmanju ruku u većini zapadnih demokratskih država je stav po kojemu je vanjska politika tek funkcija u unutarnjopolitičkim špekulacijama. U takvim okolnostima utvrđeni strateški cilj gotovo nužno nedostaje u svakoj krizi - međunarodna zajednica zazire od njegova utvrđivanja te potom uopće ne zna što zapravo hoće. Angažman vojne sile postaje tako opasnom igrom va banque. Prijetnja upotrebom vojne sile ne može više djelovati zastrašujuće ako vlade primjenu vezuju uz uvjete, koji se pak ne poklapaju s činjenicama na kriznom području. Na kraju konferencije nije bilo moguće previdjeti skeptičan ton glede sposobnosti Amerike i njezinih saveznika da svladavaju buduće krize. Amerika, vodeća sila i sidro svjetskog poretka (custodial power), suočava se s problemom isprepletanja čisto nacionalnih i općih interesa, koje više gotovo i nije moguće razdvojiti. Svjetska je sila jako svjesna činjenice da je obrana njezine vjerodostojnosti već sama po sebi jedan takav cilj budući da je vjerodostojnost utemeljena na prestižu dok će tek prestiž učiniti djelotvornim angažman političke moći. Samo ako vodeća sila neće morati sama vojno intervenirati u svakoj krizi, moći će ispravno igrati svoju ulogu. Stoga je važan odnos prema političkoj retorici i osjećaj za osnovne strateške smjernice. Primjerice, kada Clintonova vlada priziva partnerstvo s Kinom, koje pak nije moguće utvrditi ni uz najbolju moguću volju, zbunjuje i prijatelje i neprijatelje, slabi vlastiti instrumentarij vodstva i sama sebi otežava zadaću", zaključuje Hansrudolf Kamer na kraju izvješća.