ESP/PAIS/19.8./ZATOČENICI RATNE LOGIKE

ŠPANJOLSKA EL PAIS 19. VIII. 1999. Zatočenici ratne logike "Svjetski politički čelnici nastavljaju planirati budućnost i sukobljavati se sa sadašnjošću s pomakom u fazi i neprikladnim sredstvima, kao da mogu samo tražiti i rabiti 'opet ovo isto', ne razmišljajući ni u jednom trenutku da možda postoji i neka druga logika ili drugo sredstvo. Tretman koji je dobilo Kosovo strategijom uzastopnih bombardiranja pokazao je važnost koju u glavama spomenutih čelnika još imaju logika razaranja i sirove sile kao jedini mogući odgovor. No, konačni rezultat te strategije ni za koga nije bio zadovoljavajući, jer su se počela pojavljivati mišljenja i prijedlozi da bi se iz svega što se dogodilo mogle izvući pouke. Bojim se, ipak, da je u spomenutim krugovima razmišljanje i dalje zatočenik logike hladnoga rata. Sredinom lipnja glavni tajnik NATO-a Javier Solana tvrdio je da mi Europljani moramo više dati za vojnu obranu ('El Pais' od 13. lipnja), ako želimo biti glavni, a ne samo sporedni glumci. Mjesec dana prije tvrdio je da europske zemlje moraju ojačati svoje vojne snage. Međutim, gotovo nitko ne postavlja pitanje čemu doista služi 2,8 milijuna vojnika, koliko ih danas u NATO-u imaju europske zemlje, i godišnji trošak od 174 milijarde dolara za vojne proračune tih zemalja (450 milijardi sa SAD-om i Kanadom). Morali bismo se pitati i to kakav je danas pogled na političko i miroljubivo rješenje kurdskoga problema te nije li jačanje turske vojske (plan modernizacije vrijedan 150 milijardi dolara) izravan put prema uništenju svakog budućeg miroljubivog dogovora. U prošlosti smo vidjeli da neprestano naoružavanje vojnih blokova nije stvorilo sigurnost niti riješilo međunarodne probleme, a kamo li sprječavalo ili smirivalo sukobe. Zašto bi danas moralo vrijediti načelo da samo sila pruža sigurnost? Odgovor na to pitanje je činjenica da politički čelnici obično ne mogu zamisliti, o ostvarivanju da i ne govorimo, drukčiji način rješavanja sukoba. Još dominira patrijarhalna logika, a ona se oslanja na snagu, dominaciju, moć, razmetanje i prijetnju. S tim se arsenalom može pobijediti, uništiti, razoriti i poniziti neprijatelja, to je sigurno, ali nikad se neće moći uskladiti nove planove, stvoriti nove odnose i surađivati u potrazi za svima prihvatljivim rješenjima. A ja ne govorim o tome, ako pomislimo na Kosovo, da se s Miloševićem mora čavrljati i dodvoravati mu se, nego da se mora izgraditi strategija suočavanja s tiranima koja će ići dalje od jednostavne demonizacije te osobe i bombardiranja naroda koji ga podupire, trpi ili podnosi. Ako odgovaramo jedino vojnom silom, tim odgovorom, osim što je nedovoljan i što civilima nanosi nenadoknadive štete, šaljemo primitivnu i prapovijesnu poruku da je svaki oružani odgovor opravdan ako možeš udariti protivnika, a pri tom zaboravljamo da načelo izvire, i izvirat će, iz drugih konteksta i iz glava drugih sudionika koji osjećaju da imaju isto pravo napasti i uništavati isključivo na temelju uvjerenja da to mogu učiniti: da mogu pobijediti i da ih nitko za to neće osuditi. Rat nikad nije bio, niti bi mogao biti, najbolji način obrane i jamstva ljudskih prava jer podrazumijeva uništenje ljudskoga života i glorifikaciju instrumenata smrti. Zato je najgori izbor, a uz to pretpostavlja poraz svih drugih izmišljenih i isprobanih mogućnosti, ako ih je doista netko već osmislio i isprobao. A to je možda najveće pitanje: možemo li razmišljati drukčije i s drugom logikom, koja će uključivati druga sredstva i alternativna gledišta? Kad govorimo o stvaranju mirnodopske politike, ne govorimo o tome da je dovoljno pucnuti prstima pa da netko odmah pokaže dobru volju. Govorimo o tome kako primijeniti i učvrstiti trajne strategije kako bi poštivanje ljudskih prava, razvoj, razoružanje i demokratizacija postali svjetska stvarnost, a njihov minimum zajamčen u svakome kutku svijeta. I govorimo o instrumentima ostvarivanja te zadaće (oružju iz neke druge logike): osjećajnosti, skladu, autonomiji, suosjećanju, komunikaciji, svijesti, suradnji, suodgovornosti, kreativnosti, dijalogu, školovanju, jednakosti, slušanju, ljudskosti, identitetu, mašti, razmjeni, pravdi, pokretljivosti, sudjelovanju, ravnopravnosti, priznanju, poštivanju, odgovornosti, jednostavnosti, jedinstvenosti, solidarnosti, potpori, nježnosti, univerzalnosti... Iza svake od tih vrijednosti i sposobnosti skriva se cijela povijest društvenih odnosa i razvoja čovječanstva, a ne samo gomila namjera. Uzmite nasumce nekoliko parova tih riječi i razmislite na trenutak što bi značili i postigli u politici, u skladu s pravnim normama, društvenim odnosima, diplomatskim strategijama, gospodarskim odnosima... Vidjet ćete da druga logika, logika mira, ne prevladava u današnjoj međunarodnoj politici, ali da nije niti čudovište, opsjena, jer u našoj okolini postoje bezbrojni sićušni primjeri takvog ponašanja, s tisućama protivnih ili pozitivnih, posredničkih i kreativnih postupaka, iako nevidljivih u velikim medijima. Stvoriti i učvrstiti logiku mira, danas podcijenjenu i oslabljenu pred onima koji se služe mehanizmima dominacije, vjerojatno je najveći izazov novog stoljeća. Da bismo to postigli, moramo društveno ponašanje prenijeti u politiku kako bi se u novom tisućljeću iz temelja promijenili svi postupci i kako bi se tako promijenili oni koji su s toliko arogancije prisvojili pravo oduzimanja života ili sprječavanja njegova razvoja", piše Vicenc Fisas, počasni profesor UNESCO-a o miru i ljudskim pravima.