US 2. IX. IHT RUSIJA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 2. IX. 1999. Velika prijevara na ruskom putu u reformu "Ruski financijski skandal dovodi u pitanje tvrdnju da se Jeljcinova Rusija kreće prema reformi i integraciji u svjetsku zajednicu", piše William Pfaff. "Otkrivamo da je odnos između Zapada i onih koji danas vladaju Rusijom prijevara u kojoj odgovornost snose obje strane. Ruska vlada i ljudi povezani s njom prevarili su ruski narod. Međunarodni zajmodavci i zapadne vlade također su ih prevarili, a i zapadni porezni obveznici koji su osigurali procijenjenih 10 milijardi dolara međunarodne pomoći, što je završilo na privatnim računima u poreznim utočištima. Što je najgore, ništa od toga ne iznenađuje. Bivši zaposlenik jedne od međunarodnih agencija za posuđivanje pričao mi je kako je, prilikom prvog sastanka s dužnosnicima jedne od banaka navodno umiješanih u skandal, u njihovom moskovskom sjedištu, gotovo očekivao da izvade pištolje i stave ih na stol. Otišao je kući i svoju organizaciju savjetovao neka ne posluju s tom bankom. Druge su državne i privatne banke bile manje oprezne pri izboru. Poslije 1992., zapadni su dužnosnici i promatrači shvatili da novac iz Rusije crpe 'oligarsi', koji su izvukli koristi iz onoga što je opisivano kao privatizacija ruske industrije, a zapravo se radilo o prisvajanju ruske državne imovine koje su izveli ljudi na vlasti i njihovi suradnici. Gotovo svi su pretpostavljali da je u to upleteno i sadašnje rusko vodstvo, uključujući i ljude koji se smatraju reformistima, te članovi Jeljcinove klike. Bilo je jasno da je riječ o mnogo većem problemu od nepotizma u kapitalizmu. Svi su mislili da je to cijena koju treba platiti za gospodarsku reformu i demokratizaciju Rusije. I svi su bili u krivu. Razmjeri prijevare i identitet upletenih osoba objašnjavaju da se radilo o pljačkanju ruskog naroda zbog bogaćenja pojedinaca, a to se provodilo pred očima Zapada i na uštrb demokracije. Zapad je u tomu bio moralni suučesnik. Glavna je pogrješka bila ustrajno stapanje inozemnih odnosa Washingtona s osobnim vezama među pojedinačnim vođama, odnosno zanemarivanje okrilja tradicionalnih međusobnih odnosa među vladama. Tisak s tim ima velike veze, ali većinom se radilo o samouzdizanju zapadnih vođa koji su se željeli prikazati osobno odgovornim za provođenje svjetskih poslova. 'Billovo' prijateljstvo s 'Borisom' i 'Alovo' s Viktorom Černomirdinom (bivšim premijerom i oligarhom Gazproma, 'privatiziranog' državnog naftnog monopola) služili su da ih poistovjete, u njihovim vlastitim očima i (mislili su) očima birača, sa zaštitnicima nove Rusije. Oni su koristili američka sredstva i sredstva međunarodnih kreditnih agencija u kojima prevladavaju Sjedinjene Države, da održe prijatelja Borisa Jeljcina na vlasti - što je samo po sebi poticaj korupciji. Tu je bila umiješana i ambicija. Strobe Talbott, zadužen za ruska pitanja u američkom ministarstvu vanjskih poslova, želio je steći ugled važnoga čimbenika u vezi s problemom reforme u Rusiji, zemlji koja ga je oduvijek zanimala. Ekonomisti sa sveučilišta stvarali su ili kitili svoj ugled pružanjem pomoći u nevolji. Nitko neće priznati da je slom komunizma u Rusiji pokrenuo proces koji Sjedinjene Države, a do neke mjere i Zapad, ne samo da nisu bili sposobni riješiti, već ga čak nisu bili kadri ni u potpunosti shvatiti, s obzirom na različitost povijesnog i kulturnog iskustva između Zapada i Rusije. I puko neznanje odigralo je svoju ulogu. Francuski direktor MMF-a, Michel Camdessus, rekao je u utorak za pariški 'Liberation' da 'nismo vidjeli da će raspad komunizma izazvati raspad države'. Svaki dodiplomski student političkih znanosti mogao mu je reći da je država u Sovjetskom Savezu bila fasada komunističke stranke. To je razlog zbog kojega je Mihail Gorbačov pokušao reformirati Sovjetski Savez reformiranjem stranke, kako bi je naveo da bude odgovorna i da poštuje zakon. A Zapad se podsmjehivao. Zapadnom politikom prema Rusiji od 1990. prevladava određena vrsta amaterizma, karijerizma, neznanja i trgovački interesi američkih korporacija, koji u Clintonovoj vladi imaju utjecaj kakav još nisu imali u povijesti američkih vlada. Najgora stvar za Rusiju jest to što joj je to ponovno donijelo moralni nihilizam. Sami lopovi ponašali su se prezirno prema Zapadu, tvrdeći da ih je Zapad naučio da se ponašaju kao što su činili. Najbolja stvar koja se u Rusiji dogodila jest to što su se demokratske vrijednosti očito ukorijenile, iako možda još ovise o okolnostima. Tužitelji i sudski organi, kao i tisak, istražuju te zločine, a u tom se suočavaju sa snažnim otporom. Pitanje je hoće li zakonitost prevladati. Sami će Rusi sad odlučiti o tome."