US 30.8. IHT RUSKE REFORME

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 30. VIII. 1999. Samo će vrijeme pokazati je li veliki ruski eksperiment propao "Rasprava o tome tko je izgubio Rusiju opravdana je pa čak i potrebna, tako dugo dok je jasno da Rusija nije izgubljena, a Amerika ionako ne može izgubiti ono što nije imala. No rasprava može biti korisna samo ako je povijesno iskrena - o početnim ruskim zaprekama, o njezinim izgledima, o tome koliko gore stvari mogu biti", piše Fred Hiatt. "Predstojeći predsjednički izbori i u Sjedinjenim Državama i u Rusiji jedan su poticaj za nedavno rasplamsavanje te rasprave. Drugi je deset godina od pada Berlinskoga zida, logičan trenutak da se ispitaju dobici i nedostaci desetljeća poslije komunizma. No najžurniji razlog jednostavno je razočaranje - zbog nastavljenog siromaštva, pada očekivanoga životnog vijeka, štetne nestabilnosti, odvratne korupcije i bezobzirnih pljačkaša zakrabuljenih u reformiste. Sve je to daleko od prosperitetne kapitalističke demokracije koju je mlađi i zdraviji Boris Jeljcin obećao donijeti u roku od šest mjeseci pošto je početkom 1992. preuzeo vlast. Mnogi su se kritici složili o temeljnim razlozima njegova neuspjeha. Pogrješka Jeljcina i njegovih reformista, govori se, bila je u tome što su prebrzo privatizirali državnu imovinu i počeli promicati demokratske reforme, prije nego što su na noge postavili pravni i regulacijski ustroj potreban da bi demokracija i kapitalizam ispravno funkcionirali. Clintonova je vlada poduprla tu pogrješku, prema kriticima, odvraćanjem svog pogleda od ruskih problema i davanjem pomoći čak i kad je korupcija na službenoj razini postala očita. Mnogo je istine u tim kritikama. Zasigurno, stvari bi ispale bolje da je Rusija prije pokretanja velikog eksperimenta izgradila pošten sudski sustav, pouzdane odbore za vrijednosnice i tečaj, djelotvorne stečajne sudove i nepristrana izborna povjerenstva. No tko bi izgradio takve ustanove? Tko bi zaposlio osoblje? Kakva bi politička sila poduprla njihovo stvaranje? Za razliku od Poljske, ili Republike Češke ili Estonije, zemalja gdje su komunisti bili na vlasti kraće, u Rusiji nije bilo konsenzusa koji bi takvu promjenu podupirao. Jeljcinovi reformisti, ili barem neki od njih, shvaćali su potrebu za takvim ustanovama. Također su znali da one neće nastati iz sovjetskih ruševina. Tako su sračunato preuzeli rizik - svjestan, namjeran rizik. Naslijedivši propalu i bankrotiranu državu, oni su odlučili što više imovine staviti u privatne ruke čim brže, nadajući se da će nove vlasničke klase zatim postati politička sila koja će raditi na postizanju vladavine zakona. Čak i oni s nepošteno stečenim dobicima, nadali su se, na posljetku će uvidjeti vrijednosti sudskog sustava u zaštiti tih dobitaka. To je zajamčilo visok stupanj cinizma među onima koji su slabo prošli u početnoj jagmi za imovinom. Nije bilo ni jamaca da će se društvo oporaviti od korupcije koja se tolerirala, pa čak i ohrabrivala. Promatrajući te rezultate danas, rizik ne izgleda dobro. No odveć je rano da bi se znalo hoće li se na kraju isplatiti. Kritici mogu nagađati da neće, no oni bi također trebali objasniti koje su alternative bile otvorene reformistima na početku. U Sovjetskom Savezu, na posljetku, imamo i modele drukčije strategije. U Uzbekistanu i Turkmenistanu, postkomunistički vođe obećali su postupnu reformu, odgađajući punu demokratizaciju i privatizaciju dok se ne osnuju primjerene ustanove. Rezultat je nastavak tiranije, nedostatne reforme i jednako siromaštva i korupcije kao u Rusiji. Bez demokratskog pritiska, obećane postupne promjene jednostavno se nisu dogodile. Je li Clintonova vlada kriva za gradnju kula u zraku? Apsolutno. Svaki promatrač Rusije ima svoj omiljeni primjer; za mene je najgori trenutak bio kad se činilo da predsjednik Clinton prihvaća Jeljcinov okrutni rat u Čečeniji, kad je ruskog Predsjednika usporedio s Abrahamom Lincolnom koji se bori da sačuva Uniju. No američka vlada nije bila slijepa za Jeljcinovo hirovito ponašanje ili nedostatak reformi. U podupiranju MMF-ovih zajmova ona je preuzela sračunat rizik. S jedne strane, dobar dio novca može se protraćiti ili čak ukrasti. S druge, novac može kupiti vrijeme za ruski demokratski eksperiment. Ako kritici misle da bi bilo mudrije otpisati Jeljcina, ili dopustiti, ili čak ohrabriti komuniste da ponovno zauzmu Kremlj, pa, to nije neobično stajalište. No oni koji to vjeruju trebali bi objasniti zašto. Iako je za Ruse to mala utjeha, također se vrijedno prisjetiti da bi stvari mogle biti gore. Da, mnogi su Rusi danas siromašniji nego što su bili u sovjetsko vrijeme. No kao što zna svatko tko je zapeo u moskovskom prometu, mnogima je i bolje. Osim toga, većina onih koji su prosperirali nisu lopovi. To su mladi ljudi koji uživaju u desetljeću znatne slobode, u kojem se mogu obogatiti i oblikovati vlastite živote. Tek kad taj naraštaj stigne na vlast znat ćemo sa sigurnošću je li Rusija izgubljena."