US 29. VIII. CSM RATNI ZLOČINI

SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 29. VIII. 1999. Ovaj put se ratni zločini istražuju brzo "Za razliku od Bosne i Ruande, istraživanja ratnih zločina na Kosovu primjer su brzine i djelotvornosti. Na Kosovu se pokušava ispraviti grješke iz prošlosti, i postoji mnogo veća politička volja za brzim djelovanjem", piše Scott Peterson. "Trebali su mjeseci - čak godine - da forenzičari UN-ovih sudova za bivšu Jugoslaviju i Ruandu dobe priliku prekopati iščezavajuće dokaze. Na Kosovu su timovi ušli u područje već nekoliko dana nakon razmještanja vojnika NATO-a sredinom lipnja. (...) Napori suda najobimniji su još od gonjenja nacističkih Nijemaca u Nuernbergu. Njihova razmjerna djelotvornost i potpora mnoštva zemalja govore o sve većoj međunarodnoj usredotočenosti na gonjenje ratnih zločinaca. Analitičari kažu da je dokazivanje opsega zločina i od političke važnosti za NATO, kako bi se pokazalo zbog čega je 78 dana zračnih napada na srpske snage i infrastrukturu bilo nužno. Brzina je važna, kaže vođa istražiteljskog tima za Kosovo Dennis Milner, jer je Kosovo 'jedno golemo mjesto zločina' i 'mi smo znali da će odmah stići priljev izbjeglica. Morali smo osigurati da mjesta zločina ostanu netaknuta.' Stručnjaci iz FBI-a i Scotland Yarda prvi su pregledali mjesta koja sadrže dokaze u slučaju protiv jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića, protiv kojeg je haški sud u svibnju podigao optužnicu radi nadgledanja čišćenja Albanaca s Kosova. Više od deset drugih zemalja također je poslalo svoje timove, pokušavajući - uz besprimjernu potporu NATO-a - ustanoviti što se dogodilo u najgoroj kampanji te vrste u Europi od Drugoga svjetskog rata. Procjenjuje se da je ubijeno oko 10.000 Albanaca, a 750.000 njih napustilo je Kosovo. Pomoć NATO-a pomogla je utrti put. Vojnici su razminirali neka mjesta zločina, osigurali ceste, čuvali stražu da spriječe daljnje vršenje neovlaštenih promjena i pružili sigurnost. Čak i prije kraja bombardiranja NATO-a u lipnju, predsjednik Clinton je Pentagonu naredio da pruži svoju pomoć. Obavještajna pomoć, poput satelitskih slika svježe iskopanih grobnica i zapisa prisluškivanih komunikacija, prvi se put dijelila s Međunarodnim kaznenim sudom za ratne zločine. (...) To je sasvim drukčije od dva primjera iz ovog desetljeća. U Bosni snage NATO-a pod američkim vodstvom nisu bile sklone surađivati s istražiteljima za ratne zločine nakon svog razmještanja u području krajem 1995. te su odbile čuvati navodna mjesta zločina. Timovima nije pružena nikakva zaštita. Bilo je opasno, a neka područja pod srpskim nadzorom bila su doslovno izvan nadzora. U Ruandi, gdje je hutuanski poredak tri mjeseca provodio genocid 1994., u tijeku kojeg je oko 800.000 Tutsa izgubilo živote, međunarodne pokušaje provođenja pravde ometali su nedostatak gotovine i birokracija. Isti su problemi pogodili Ruandski sud, smješten u tanzanijskom gradu Arusha. Što se tiče političke volje u Ruandi, ona gotovo nije postojala. Dva mjeseca od početka pokolja, do kad je velika većina onih koji će umrijeti već bila ubijena, američki su dužnosnici još odbijali upotrebljavati riječ 'genocid' - jer bi ih to priznanje obvezalo da interveniraju prema Ženevskoj konvenciji iz 1949. No iako timovi forenzičara ovdje naporno rade - već je ekshumirano 1.000 leševa iz oko 400 mjesta zločina - neki tvrde da bi mogli biti i brži. Prije nego što je stigla oprema Suda, istražitelji su u nekim slučajevima morali rabiti vlastite kamere i prijenosne telefone. A prije nego što su stigla vozila, kaže Milner, 'sjeli bismo na bicikle da ih je bilo'. Na travnatom brežuljku u blizini sela Padaliste u zapadnom Kosovu, istražitelji su nedavno ekshumirali 97 odvojenih grobnica neidentificiranih žrtava koje su možda stigle iz obližnjeg zatvora Dubrava iz grada Istok, mete koju je NATO opetovano gađao jer ju je držao vojarnom. Novinarima su krajem svibnja srpski dužnosnici pokazali gomilu leševa za koje su tvrdili da su umrli od savezničkih bombi. Svjedoci navodno tvrde da je u zračnim napadima poginulo dvadesetak ljudi, no zatim su Srbi poredali i ustrijelili oko sto albanskih zatočenika, da bi ih kasnije zakopali zajedno sa žrtvama bombardiranja. Stručnjaci su ekshumirali tijela i u tijeku je postupak identifikacije žrtava. 'Posao se ovdje obavlja brzo, no mogli smo stići mnogo prije', kaže Emilio Perez Pujol, španjolski patolog koji je također radio i u Ruandi. Brzina nije važna zbog samih masovnih grobnica, koje će se malo promijeniti, objašnjava Carl Koenig, pravni savjetnik Suda. Važno je ispitati 'mjesta zločina' prije nego se tijela uklone, prije nego ih mještani ili povratnici zakopaju. No brzina rada važna je i na drugi način: 'Moguće ratne zločince odvraća spoznaja da na sudu neće završiti za pet godina nego sutra.'"