ŠV 23. VIII. NZZ: RUSKI POLITIČKO-MEDIJSKI BRAK

e/financije ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 23. VIII. 1999. Sloboda ruskih medija - žrtva predizborne kampanje? "Prije dva tjedna ruski poslovni čovjek Berezovski pojavio se u uredništvu list 'Kommersant', priopćio okupljenim novinarima da je novi vlasnik izdavačke kuće i pojasnio da ubuduće svoje političke stavove želi čitati u stupcima 'Kommersanta'. Dan ranije otpušten je glavni urednik Raf Šakirov, a ljudi iz medija već su shvatili da je zapuhao novi vjetar. Tom epizodom dokončana je višetjedna zagonetka, vezana za vjerojatno najugledniji ruski dnevni list. Početkom srpnja opskurni inozemni ulagač, po imenu American Capital, otkupio je 85 posto dionica 'Kommersanta'. Već tada više gotovo nitko nije sumnjao da je ravnatelj te tvrtke, 27-godišnji Britanac iranskog podrijetla, puka marioneta. Nedostajao mu je uvjerljiv motiv za kupnju - suprotno konkurentskim ruskim ponuđačima, koji su uoči predizborne kampanje za skupštinske i predsjedničke izbore redom bili zainteresirani za prisvajanje toga dnevnog lista. Pridruživanjem 'Kommersanta' Berezovskovljevu poslovnom carstvu nastavljen je trend, koji je kriza rublja privremeno prekinula: naime, već pola desetljeća šefovi velikih financijskih i industrijskih skupina - takozvani oligarhi - grade vlastite medijske oslonce - ne radi ostvarivanja velike dobiti u toj struci, već primarno iz političkih razloga. Bogatstvo su stekli zahvaljujući dobrim odnosima s državom, a njihov poslovni uspjeh još i sada mjerodavno ovisi o državnim povlasticama. U tom kontekstu medijima pripada uloga publicističke pobočne postrojbe. Sam Berezovski nedavno je izjavio da za njega trenutno nema boljih ulaganja od onih vezanih za politiku. Preuzimanje 'Kommersanta' očito je dio te strategije. I drugi medijski bojari pripremaju se za predizbornu kampanju, uključujući u te pripreme i svoje proizvode. Kremlj je pak stvaranjem ministarstva za medije naznačio da ubuduće namjerava oštrije nadzirati medije. Treba li te trendove tumačiti kao ugrožavanje slobode ruskih medija, jedne od najvažnijih stečevina od doba Sovjetskog Saveza? Gledano iz perspektive ruskih novinara, pitanje ne može biti postavljeno tako jednostavno. Oni drže da su izloženi daleko konkretnijim prijetnjama. Prošlogodišnja gospodarska previranja gurnula su mnoge listove u borbu za opstanak. Po studiji Investmentbank MFK Renaissance prihodi od reklama na televiziji i u moskovskom tisku smanjeni su neposredno nakon pada vrijednosti rublja za polovinu, a rezultat takvog razvoja događaja bilo je smanjenje broja zaposlenih i gubitak sadržajne kvalitete. Dnevni list 'Ruski telegraf', velikim dugovima opterećeni miljenik industrijalca Potanina koji se našao u financijskim nevoljama, ugasio se tiho i bez ikakvih prigovora. I navodno nezavisni listovi poput 'Kommersanta' učestalo tiskaju članke koji mirišu na naručeno novinarstvo. Tako neprekidna predizborna kampanja, koja će trajati do sljedećeg ljeta, a pokrenuta je već sada, prije službenog početka, ima dva lica za medijsku branšu. S jedne strane počinje dotok hitno potrebnog novca namijenjenog reklamiranju, a s druge su strane mediji uvučeni u političke sukobe, a njihovi ih vlasnici usmjeravaju na 'pravi put'. Za razliku od doba SSSR-a, medijski sektor više nije pod nadzorom središnjice već je snažno razgranat. Takvo stanje omogućava određeni pluralizam. Među brojnim manjim igračima trenutno se izdvajaju četiri glavna aktera koji raspolažu medijskom moći, oslonjenoj na široku bazu: riječ je o ruskoj držvi, gradu Moskvi i skupinama magnata Berezovskog i Gusinskog. Država još raspolaže bogatim instrumentarijem utjecaja - i na saveznoj i na regionalnoj razini. Stoga iz nje i dalje izvire latentna opasnost za slobodu medija. U državnim su rukama i neki od najvažnijih medija: prvi i najveći jest televizijski kanal ORT (većinski udio države iznosi 51 posto), drugi kanal RTR, najveća radio-postaja i novinska agencija Itar-Tass. Po spomenutoj studiji, državi pripada 90 do 95 posto tiska, a ona je sklona privilegiranju vlastitih medija - bilo preko povoljnijih prava na emitiranje, bilo uz pomoć dodjele kredita. Takvo stanje potiče privatne ponuđače da očituju poslušnost prema državi kako bi i sami stekli slične povlastice. Rusko vodstvo pritom ne smatra svoje medijsko vlasništvo tek upravnim privjeskom već ga jasno tretira kao sredstvo moći. Za vrijeme svog mandata premijer Primakov reagirao je jako sitničavo na javnu kritiku, postavivši na mjesta šefova spomenutih državnih medija nekoliko svojih pouzdanika - u prvom redu suradnika iz doba rada u obavještajnoj službi. Kad Kremlj nije dobio potporu skupštine za smjenu glavnog tužitelja Skuratova, Kanal RTR iste je večeri dobio video zapis koji je, navodno, teretio tužitelja. Doduše, politizirane nisu samo državne ustanove - praktički sve privatne ruske informativne medije vlasnici uprežu u ostvarivanje političkih ciljeva. Čini se pak istodobno da ljudi iz medija spremno prihvaćaju namijenjenu im ulogu. Šef ORT-a nedavno je izjavio da je njegova postaja kanal ruskog predsjednika - to je tako i tu činjenicu ne treba tajiti, kazao je. U srpnju ove godine predsjednik Jeljcin izdao je nalog o osnivanju novog ministarstva za medije. Vlada nije uvjerljivo objasnila zašto je nužno uspostaviti takvo ministarstvo. No, neke službene izjave izazvale su uznemirenost. Primjerice, tadašnji premijer Stepašin kazao je da je riječ o 'ideološkom radu', ispričavši se zbog uporabe te staromodne riječi. Novi ministar Mihail Lesin založio se pak za državnu zaštitu mas-medija. No, oba političara nastupala su povremeno i nešto liberalnije, a ministarstvo se do danas više bavi samo sobom nego medijima. Očito, jedini slučaj otvorenog upletanja dogodio se prije nekoliko dana, kad je Lesin hitno pozvao televizijske postaje u državi da ne emitiraju razgovore s pobunjeničkim vođama u Dagestanu. Medijska skupina moskovskih gradskih vlasti proteklih se godina jako povećala i igra ulogu predizbornog promidžbenog instrumenta gradonačelnika Lužkova. Jezgru te skupine čini postaja TV-Centr, osnovana 1997., koja bez pretjerivanja može biti nazvana Lužkovljevom televizijom jer gradskom poglavaru na provincijalni način odobrava neograničenu minutažu za emitiranje interviewa i javnih nastupa. Zadaća TV-Centr, očito je, jest širenje Lužkovljevih stajališta i u ostatku zemlje te u njegovoj promociji u nacionalnog čelnika. No, program postaje nije moguće pratiti u svim dijelovima Rusije pa je stoga u sjeni velikih kanala, ORT-a i RTR-a. Osim toga, poduzeće se nalazi u financijskim poteškoćama, a prije nekoliko tjedana promijenjeno je vodstvo. Na njegovu je čelu danas Lužkovljev zamjenik Jastrembževski, bivši glasnogovornik predsjednika Jeljcina. Nadalje, gradske vlasti nadziru niz tiskanih medija i značajnu tiskaru novina. Prije prošlih izbora Lužkov je bio Jeljcinov saveznik, a danas je jedan od najoštrijih kritičara Kremlja. Suparništvo dvaju klanova, sastavljena od pripadnika vladajućeg sloja, očituje se u njihovim medijima, a prenosi se i na njima bliske oligarhe. Berezovski, koji održava bliske odnose s okružjem šefa države, vlasnik je - uz 'Kommersant' - i dnevnog lista 'Nezavisimaja Gazeta' i 'Novie Izvestija'. Na području elektronskih medija taj je magnat po vlastitim riječima nedavno kupio i većinski paket dionica kanala TV-6, koji emitira u prvom redu na području Moskve. Doduše, biser njegova carstva jest televizijska postaja ORT, gdje Berezovski ima daleko veći utjecaj no što sugerira njegov manjinski udio u vlasničkoj strukturi od 11 posto. Zahvaljujući odnosima s Kremljom, uspio je dovesti svoje sljedbenike na čelo tog televizijskog poduzeća. Danas se odužuje publicističkom potporom kremaljske kampanje, usmjerene protiv Lužkova. Na suprotnoj strani tog sukoba nalazi se još jedan tajkun - Gusinski. On preko svoje skupine Media-Most nadzire jedinu rusku privatnu televizijsku postaju NTV i radio postaju Eho Moskve, dnevni list 'Segodnja' i politički tjednik 'Itogi'. NTV je stekao ugled najodmjerenije televizijske postaje u Rusiji, ali je u posljednje vrijeme posvetio upadljivo velik prostor Lužkovu kako bi se obranio od napada kremaljske klike. Predsjednikov blok shvatio je taj potez kao neoprostivu pristranost te se pod pritiskom našao ne samo Gusinski već i vodstvo energetskog koncerna Gasprom koji je polovinom u vlasništvu države, a sudjeluje u vlasničkoj strukturi NTV-a s 30 posto. Opisani sukob jasno je pokazao da je čak i jaka privatna postaja NTV i dalje tijesno povezana s državom te da time ovisi o njezinoj milosti. Gusinskijeva skupina ne dobiva izravne subvencije, ali NTV od 1998. dobiva na uporabu istu povoljnu tarifu za korištenje državnih odašiljača kao i postaje ORT i RTR. Zahvaljujući tome NTV uštedi u usporedbi s drugim privatnim postajama i TV-Centrom godišnje nekoliko milijuna dolara. Partnerstvo s Gaspromom također je urodilo ovisnošću, a postoje i nagovještaji da država preko tog koncerna želi utjecati na Media-Most. Slično vrijedi i za kredite u visini 60 milijuna dolara, koji je Gusinskijeva skupina dobila prije godinu dana od jedne državne banke. Ta pak banka više ne želi produljiti rok otplate kredita i zahtijeva povrat novca. Media- Most njuši iza te odluke politički manevar Kremlja. Još jedna 'kazna' za Gusinskijevu medijsku pomoć Luškovu sastoji se, očito, u otpuštanju zamjenika šefa predsjedničke uprave Sverjeva, koji je ranije radio za Gasprom i Media-Most. Njegovo je mjesto pripalo - kome drugome - jednom predstavniku ORT-a. Ta činjenica pokazuje da su država i mediji i dalje tijesno povezani. Polarizacija državnih i moskovskih gradskih vlasti odnosno njihovih medijskih pomoćnika obilježit će i politički obojiti rad novinara za vrijeme predizborne kampanje. U najmanju ruku time su stvoreni uvjeti za kritički i živahno izvješćivanje, što je bolje od monolitne smjese iz 1996., kad su sve velike medijske kuće jednostrano promicale Jeljcinovo drugo biranje na mjesto predsjednika", zaključuje novinar na kraju članka.