FRANCUSKA-LE MONDE OD 17.8.99.RUSIJA

FRANCUSKA LE MONDE 17. VIII. 1999. Drska slabost ruske diplomacije "'Savok!' Izgovorena s prijezirom, ova riječ u suvremenom moskovskom žargonu označava sve što podsjeća na Sovjetski Savez, na proizvode, ljude, običaje, ideje i politike... Je li ruska diplomacija nakon kosovske krize u opasnosti da opet postane 'savok'? Čelnici, promatrači, istraživači koji u institutima analiziraju i pripremaju rusku vanjsku politiku, podijeljeni su. Lepeza sklonosti ide od pristaša nove vrste hladnog rata uvjerenih pristaša Zapada - kojima stajalište Zapada u prvoj fazi rata protiv Srbije nije olakšalo zadaću - preko svih prijelaznih slučajeva. Ne zna se hoće li novi premijer Putin, kojega Duma treba potvrditi, na sadašnjoj dužnosti zadržati ministra vanjskih poslova Ivanova koji se pokazao odlučnim, čak i oštrim prema Zapadu. No, čini se da je Jeljcin u biti unaprijed prekinuo raspravu izjavivši da se kosovska stranica mora okrenuti. Ponovna uspostava veza s NATO-om, skori početak pregovora o smanjenju strategijskog naoružanja, doček koji je Moskva priredila crnogorskom predsjedniku Milu Đukanoviću, protivniku Slobodana Miloševića, idu u istom pravcu. No, kosovski je rat djelovao na rusku diplomaciju poput potresa, opasnijeg od proširenja NATO-a, protiv kojega je Kremlj započeo verbalnu bitku prije više godina. On je, u stvari, potvrdio zabrinutost nekih ljudi u Moskvi koji nemaju povjerenja u zapadne nakane općenito, a napose u američke. On je pojačao osjećaj osamljenosti Rusije koja više ne može računati na svoj srednjoeuropski 'grudobran', kao u doba SSSR-a. Uskraćujući svoj zračni prostor ruskim pojačanjima namijenjenima za Kosovo, nove članice NATO-a i bivše istočne zemlje koje to žele postati, pokazale su da je ruski manevarski prostor sužen. Drugim riječima, Kosovo je pokazalo da su nakane Zapada, kad je odlučio proširiti NATO na istok, bile nečasne. Pristašama tvrde linije bio je to razlog za promjenu vojne doktrine, povećanje vojnih troškova, obnovu istraživanja na polju vrhunskih tehnologija, ponovnu procjenu uloge nuklearnog oružja u sučeljavanju s tradicionalnom prevlasti NATO-a i njihov razmještaj u Bjelorusiji i u Kalinjingradu, opovrgavanje sporazuma o razoružanju i traženje neprirodnih saveza, primjerice s Kinom. Te su kušnje postojale i prije Kosova, ali su crpile novu snagu iz načina na koji je Kremlj bio doveden pred gotov čin. Službeno je nezadovoljstvo bilo toliko da se Ivanov, u nazočnosti zapadnog kolege koji je bio u posjetu Moskvi, zapitao kako će primiti Javiera Solanu na novoj dužnosti 'g. Pesc-a' (zajednička vanjska politika i sigurnost) za Europu, nakon uloge koju je imao u NATO-u... Ruski su dužnosnici od travnja do lipnja potanko preispitali svoju vanjsku politiku i proučili sve mogućnosti za rješenje. Pravac 'savok' nije pobijedio jer su umjereni, skloni nastavku suradnje sa Zapadom, predočili valjane razloge. Tu je, svakako, i financijska ovisnost Rusije koju je opet potvrdio zadnji zajam MMF-a. No diplomati su također mogli pokazati da je kosovski rat bio 'neočekivana mogućnost' za Moskvu da ponovno bude u središtu pozornosti i da ima ulogu koja je na više načina pomogla u prekidu neprijateljstava prema Srbiji. Čak i analitičari koje je teško optužiti za nostalgiju 'savok' žale zbog toga što nestabilnost unutarnjih prilika ne dopušta političkoj vlasti da jasno utvrdi nove državne interese Rusije nakon sloma SSSR-a i smanjenja njezina životnog prostora. Rusima bi se tako mogla dati zadaća 'malih telegrafista' zaduženih da prenose uvjete Zapada i vrše pritisak na svoje saveznike kako bi ih ovi prihvatili, kao što je bilo s Miloševićevom Jugoslavijom. Druga je mogućnost politika peckanja, a primjer te politike bio je neočekivani dolazak ruskih vojnika u prištinsku zračnu luku prije Britanaca iz KFOR-a (međunarodne mirovne snage). Ona se nije uklapala u dugoročnu strategiju koju Rusi uostalom, čini se, nisu bili kadri braniti - njihova opskrba na Kosovu zavisi od NATO-a - ali im je dopuštala da se nametnu tamo gdje sigurno nisu bili dobrodošli. Prijevara iz Prištine, 'drskost slabosti', kako se izrazio visoki diplomat iz srednje Europe, omogućila je Moskvi da utječe na NATO- ove odluke, što je za sada, kako se čini, prva zadaća ruske diplomacije. Zajednička izjava o Kosovu, koja je koncem srpnja obilježila ponovnu uspostavu odnosa između Rusije i NATO-a, znakovita je. Nijednom ne spomenuvši KFOR, ona NATO izjednačuje s Rusijom, kao da je riječ o dvjema organizacijama koje imaju iste dužnosti na Kosovu i obvezuje zajedničko vijeće NATO-Rusija da istraži načine za jačanje sigurnosti u toj pokrajini, kao da Moskva ima pravo da nadzire, pače i suodlučuje o djelovanju NATO-a. Očito je riječ o formalnim izjavama koje nemaju izravnog utjecaja na terenu. Ali one pokazuju da Rusi nisu odustali od toga da dobiju naknadu za ono što im je bilo uskraćeno pri proširenju Sjeveroatlantskog saveza, tj. pravo veta na NATO-ove odluke. Ta je težnja bila pojačana njihovim tumačenjem pregovora iz Rambouilleta, njihovim neuspjehom i odlukom o bombardiranju Jugoslavije. Oni su imali dojam da su odbačeni, zanemareni, a zatim pozvani da pomognu kako bi se pronašlo političko rješenje dok udari ne ostvare željeni učinak. Rat na Kosovu povećao je zbunjenost svih sudionika ruske vanjske politike, njihovo nerazumijevanje stajališta koje oni ne mogu protumačiti. Istina je da ni na Zapadu nije manja zbunjenost zbog ruske politike. Nakon završetka hladnoga rata, Zapad još traži način kako da ostvari ujednačen odnos s Rusijom. Čas se čini da je prezire bez ikakve potrebe, čas joj nedolično laska", piše Daniel Vernet.