NJ 28.VII.-FR-RAT-POSLJEDICE

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 28. VII. 1999. Rat - posljedice "Čini se da je cijeli svijet u pogonu kojemu su potrebne strukturne reforme. Kad neki političar negdje istupa, kad menadžeri kao i uvijek ponavljaju rečenice političara, možemo se kladiti da će u tekstovima izroniti pledoaje za nužno potrebne strukturne reforme, često s preklinjućim podglasom. Dakle još jedna ključna riječ suvremenosti, komunikativni jelen kapitalac, velik i važan poput globalizacije ili deregulacije - sve same šifre kojima je zajedničko jedno: oni koji ih rabe često se oduševljavaju takvim riječima. Strukturna reforma u odnosu na određeni objekt znači da u vlasti treba nešto ispraviti, dovršiti ili ukloniti, što je bilo dosadašnja praksa a sada - bez obzira iz kojeg razloga - tijek stvari počinje smetati. Tako se među ostalim može objasniti i usredotočenost kojim se savezna vlada baca na poreze i mirovine, na opseg državnoga duga i milijarde za Bundeswehr, da bi dovela u red nešto što je ljudima oko Helmuta Kohla navodno ili stvarno pobjeglo iz ruku. Najnovija, sve šira rasprava o nužnosti strukturne reforme usmjerena je na stanje u vojsci, čija akcija u kosovskom ratu po kancelarovu mišljenju doduše ne baca u zaborav 'povijesne zločine Wehrmachta', ali napokon pridonosi širenju predodžbe o mirnoj Njemačkoj. Država hoće i mora štedjeti, a ministar financija drži revolver na prsima ministra obrane. Posljedica toga je kumulacija problema i nitko ne zna točno kako razmrsiti klupko bez veće štete. Rudolf Scharping drži da s njim postupaju nabusito, generali su zaprepašteni, Hans Eichel ustraje u njemu neprikladnoj ulozi neumoljivog, Gerhard Schroeder sada ne želi i ne može si dopustiti trećega ministra financija. Svršeni rat protiv Jugoslavije otvara cijelu paletu političkih i vojnih nesigurnosti. Same od sebe upadaju u strukturnu raspravu: Bundeswehra i NATO-a. To donosi promjene. Neprepoznatljivi su nedostatci u Njemačkoj već temeljito učvršćene kulture raspravljanja: ponajprije osjetno odricanje od intelektualne pratnje i odricanje mnogih intelektualaca od pratnje. Prvenstveno se govori o tehničkoj djelotvornosti saveza i o cijeni vojne akcije koju je trebalo platiti za NATO-ova bombardiranja mostova, tvornica i tenkova. Smrt i pogon, uništavanje materijalnih dobara, izbijanje mržnje i okrutnosti, traumatiziranje djece ili golemi troškovi za vremenski neograničeni angažman KFOR-a, razumljivi su sami po sebi. No nitko ne umanjuje humanitarni aspekt intervencije Zapada, ako drži nedopustivim da se pitanja o nacionalnoj suverenosti i međunarodnom pravu otvoreno proglašavaju nevažnima s pokazivanjem moralne obveze kršenja pravila kod teških kršenja ljudskih prava. I trebalo bi provjeriti da li i (ako da) po kojim normama vojni savezi smiju u buduće djelovati protivno pravilima UN-a kao izvšitelji vrlo prijepornih presuda. Oni koji temu posljedica rata protiv Srbije skraćuju na strukturna pitanja Bundeswehra i NATO-a, vjerojatno žele prijeći u neku drugu dimenziju obrambene spremnosti. (...) Ministar vanjskih poslova Joschka Fischer izjavio je da se sada ne radi o 'militarizaciji društva' nego o daljnjem razvitku u djelotvornu i sposobnu mirovnu snagu. Upozoravajući na Kosovo, pledira za sposobnost angažmana i s druge strane vlastitih obrambenih crta u korist vladavine prava i povlačenja sile. Što to znači? Treba li Bundeswehr postati instrumentom intervencije zajednice vrijednosti? Daleko izvan svojih granica? NATO širom svijeta kao najviši čuvar ljudskih prava? Nitko ne zna kako će na kraju izgledati bataljuni. No bez obzira što će donijeti strukturna reforma: u prvom planu trebaju biti svi civilni instrumenti mirovne politike. Bilo bi nalik zakletvi o istinitosti navoda kad bi se ispravci iscrpili izgradnjom tehnologijskog potencijala prijetnje" - zaključuje Roderich Reifenrath.