NJ 24.VII.-DIE WELT-JEDNA EUROPA, JEDNA VOJSKA

NJEMAČKA DIE WELT 24. VII. 1999. Jedna Europa, jedna vojska "Svakim danom sve više rat na Kosovu postaje ocem pitanja svih pitanja Europljanima: koliko daleko žele ići? Kao do sada, korak po korak u sve užu suradnju, koja ne bi bila više od saveza nacionalnih država? Ili, velikim skokom preko zadnje i najveće od svih zapreka, u saveznu državu po uzoru na SAD? Započela u ovom listu, sve više zaoštrava rubove tog pitanja rasprava o europskoj vojsci. Jer Europa postaje stvarnost, sve brže i brže. Sada se napokon o tomu spori, jer vrijeme je odrediti smjer - i cilj. Zastava, novac, vojska. Taj trozvuk određuje bit onoga što je nacionalnu državu stoljećima činilo rasterom svih mirovnih i nemirovnih politika u Europi. Svoj nacionalni osjećaj između domoljublja i patriotizma ljudi u Europi definiraju svak za sebe, i dobro je da tako ostane. No isto tako su se s dobrim razlogom gotovo sve države Europske unije rastale od dijela svoje vlasti - vlastite valute. No umjesto da autonomno ali nemoćno dospiju u vrtlog gospodarske globalizacije, žele očuvati svoju snagu oblikovanja - i po cijenu da to u buduće čine zajedno. Tu je nacionalna država bila siromašnija za jedno opravdanje same sebe. Hoće li kosovski rat za europsku politiku biti gorivo, kao što su globalizacija i premoć dolara bili za gospodarsku i monetarnu uniju? Neprijeporno je prvi NATO-ov rat u Europi poslije 1945. podvukao crtu pod sve nacionalno 'i dalje tako'. Nije samo sve veća nadmoć Amerikanaca u tehnici i oružju izazvala taj ljekoviti šok. Ta se nadmoć osjećala i za Zaljevskoga rata početkom 90-ih godina. Ne, bilo je to mjesto, Kosovo. Nemoć u vlastitom stražnjem dvorištu poučila je, čini se, Europljane, da deset godina poslije Maastrichta opet moraju donijeti odluku. Tada monetarna unija, danas europska vojska? Zajedničko naoružanje jeftinije je od pojedinačnog. To potvrđuje 50 godina NATO-a. Vojna dioba rada među državama može funkcionirati. I to je dokazao NATO u kojemu su Nijemci predstavljali ponajprije oklopnu kopnenu vojsku protiv možebitne invazije s Istoka, a Amerikanci atomski zaštitni kišobran kao i većinu zračnih snaga. Sve to govori u prilog europskoj vojsci u kojoj je naoružanje uistinu zajednička stvar i u kojoj bi se pojedine države zbog toga morale odreći cijelih rodova vojske, poput mornarice ili zrakoplovstva. To bi teoretski moglo ostati problem vojnih i financijskih tehnokrata, kao što do sada nije upalo u oči da primjerice Nizozemska više ne raspolaže spomena vrijednim autonomnim oružanim snagama, jer je većina njezinih snaga u zajedničkom korpusu s Bundeswehrom. No s europskom vojskom nacionalne bi se države morale svečano-službeno rastati i od većeg dijela onoga što im je preostalo kao opravdanje vlastitog postojanja - od prava da u vlastitom parlamentu odlučuju o ratu i o miru. To zvuči kao epohalni preokret - a ipak to nije: jer u Europi de facto nikada više ni jedna država ili parlament neće sama odlučivati o ratu i miru. Ako napad dođe izvana, ionako će se umiješati jamstvo i obveza NATO-ova sporazuma o podupiranju. Ako se Europljani žele umiješati u neki sukob zbog vlastitih interesa, ni jedna zemlja ne bi bila za to sposobna sama, ni politički ni vojno. I obratno, nezamislivo je da pojedina država ne bi sudjelovala u oružanom sukobu Europljana - Nijemci su to zadnji naučili. Čak i tako nacionalno ponosnim Francuzima postalo je jasno stanje zbog kojega traže put natrag U NATO. U europsku vojsku, dakako, neće odmah dati svoje snage svih 15 država EU-a. To će učiniti jezgra država, kao što se i monetarna unija iskristalizirala kao jezgra kvalificiranih i za to spremnih država koje su bile složne u bitnim pitanjima. Za njih je europska vojska već zakasnila. Nema više ničega što bi govorilo protiv nje" - zaključuje Nikolaus Blome u uvodniku lista.