FR 13. VII. LIBERATION VOJSKA

FRANCUSKA LIBERATION 13. VII. 1999. Vojska izložena opasnosti uvjeravanja "Kakvoća odnosa koju vojska održava s građanima i državom tema je vječnih pitanja. Nestanak sovjetske prijetnje, ukidanje obveznog služenja vojnog roka i stalno smanjivanje proračunskih sredstava namijenjenih obrani (danas je to stabilizirano) brojne časnike navodi da se zapitaju koje je njihovo mjesto u društvu. A pripadnici vojske izuzetno su osjetljivi na to što o njima misle civili, dok su, naprotiv, civili relativno nezainteresirani kad je riječ o tome kako diše vojska. Suočena s takvom situacijom i bojaznima koje zbog toga mogu nastati, vojska uglavnom ima dvije mogućnosti. Prva je mogućnost nametanje svojega stajališta. Država i narod nemaju pravo okretati glavu od svoje vojske i njezinih pripadnika. Ako danas živimo u miru, to je zato što je vojska uspješno obavila svoj zadatak, a to je smanjivanje mogućnosti pojave novoga rata na francuskome teritoriju. Prema tome, uspješno obavljanje toga zadatka ne smije izazvati napuštanje onih koji su ga ostvarili, nego bismo im trebali biti zahvalni. Ako nacija toga nije svjesna, treba je na to podsjetiti. Neki časnici drže da samo vojska utjelovljuje vrijednosti koje su civili već odavno napustili. Civil je počeo svašta dopuštati, postao je beskrupulozan, profiter i sebičan. Ukratko, društvo i ne zaslužuje takvu dobru vojsku kakvu ima. Takva vrsta osjećaja djeluje kao kiselina na vezu između vojske i nacije. I pridonijeli su još većem izoliranju vojske od civila, i to snažnije od antimilitarističke promidžbe. U onih koji su najčešće zazivali obrambeni duh, postojala je snažna tendencija da ga jednoznačno shvaćaju. Rado su se pitali što bi to sve trebala učiniti nacija da se približi vojničkome duhu, a mnogo manje što bi se sve trebalo učiniti u obrnutome smjeru. Na sreću, novi naraštaj časnika koji je stupio u vojsku shvatio je da vojska nije iznad nacije, nego u toj naciji, ali i da one nisu jednake. Vojska je sredstvo, a nacija je svrha i smisao. Takvo stajalište, prikladnije i djelotvornije, sve je češće među časnicima, a sada i većina njih tako razmišlja. Sastoji se u tome da se na društvo ne gleda tako da se razmišlja kakvo bi ono trebalo biti, nego kakvo ono jest, a to opet ne znači da treba odustajati od toga da se promijeni na bolje. Časnici moraju odustati od ideje savršene Francuske, kakva nikada nije postojala, i bolje shvatiti suvremenu Francusku. Realizam vodi do shvaćanja da se danas više ne mogu postavljati zahtjevi, nego da najprije treba uvjeravati. Zato se obično kaže da će mudar i pedagoški diskurs o obrani većina sugrađana dobro prihvatiti i razumjeti. Političko i sociološko okruženje te situacija u državi i na međunarodnoj razini vojsku vode prema napuštanju kulture nametanja i prema kulturi uvjeravanja. A ukidanje obveznog služenja vojnog roka olakšalo joj je taj zadatak. Argument autoriteta više ne djeluje automatski, sada se igra na privlačnost. Nekada se, kad je u pitanju bilo preživljavanje države, o obrani nije raspravljalo. Danas je sve postalo tema za raspravu, pa i vojska svakodnevno mora opravdavati način trošenja sredstava koja joj daje država. Zato vojska mora dovršiti psihološku revoluciju u kojoj se već dugo nalazi. Ukidanje obveznoga služenja vojnog roka dokrajčilo je i posljednji izvor antimilitarizma. Jer to služenje doživljavalo se kao nepotrebna i zastarjela prisila. Umjesto da bude veza između vojske i države, obvezni vojni rok postao je kočnicom za normalizirano stanje između mladih i vojske. Većina časnika protivila se ukidanju obveznoga vojnog roka. Tu je odluku donijela politička vlast. Političari su je proveli, jednako kao i golemu unutarnju reorganizaciju vojske, a da pri tome nisu izazvani vanjski potresi. Časnici su svjesni da je najveća opasnost u sve većoj ravnodušnosti prema vojsci, više nego u novoj pojavi antimilitarizma koji danas kao da više i ne postoji. Jer dobro se vidi kakav bi se tu začarani krug mogao stvoriti: vojska koja sve manje predstavlja društvo trebala bi novačiti među sve manjim brojem mladih i postala bi još manje reprezenatativni uzorak društva. Nova granica nastaje unutar same države, a ta je granica civilno društvo. Pravi će cilj biti postignut onoga dana kad se ne bude govorilo više o vezi između vojske i nacije nego što se govori o vezi između obrazovanja i nacije, policije i nacije i pravosuđa i nacije. (...) Jasno, može se reći da nema francuskih Arapa među generalima. Ali nema ih ni među direktorima najvećih tvrtki, među rektorima sveučilišta, ni među financijskim inspektorima. Stanje je žaljenja vrijedno, ali se ne javlja samo u vojsci. A velika većina mladih odbija svijet i društvo koji se temelje na divljoj konkurenciji, zakonu džungle, nepostojanju pravila, bratstva i ljudske topline. To odbijanje svijeta bez ljudske topline vojsku čini izuzetno privlačnom. Jer, zaista nema mnogo zanimanja koja tako dobro mogu pomiriti izvršavanje svojih dužnosti i poštovanje ostalih, gdje želja za postizanjem uspjeha ne znači nužno i gaženje svojega susjeda. Kopnena vojska, koja je uspješno temeljila svoje novačenje odličnom tehničkom opremljenošću ima i, što se tiče njegovanja tijela i međuljudskih odnosa, odličan element za promidžbu. U interesu vojske jest da se osloni na svoje vrijednosti, a ne na svoje mitove, da časnike ne predstavlja kao ljude koji se smatraju junacima, nego kao ljude koji obavljaju svoje dužnosti i koji žive u otvorenoj profesionalnoj sredini, u kojoj je najvažnije poštovanje drugih ljudi. U sredini koja zna kako da ostane humana u svijetu koji je sve manje takav. (...) Većina časnika spremna je za ulazak u XXI. stoljeće. Ne namećimo im više pravila iz XIX. stojeća", piše Pascal Boniface, direktor Instituta za međunarodne i strateške odnose.