NJ 19.7.WELT:ODMJERAVANJE SNAGA-PACIFIK

NJEMAČKA DIE WELT 19. VII. 1999. Sukob oko moći na Pacifiku "Kada ubuduće budu okretali telefonski broj Washingtona, šefovi europskih vlada sve će češće čuti signal 'zauzeto': Amerika je angažirana negdje drugdje. Kina, Tajvan, dvije Koreje, Japan, Filipini, Vijetnam, ogromno morsko područje otočja Spratley i njegove sporne hridi, izbočine i brodske linije adrese su koje sve više zaokupljaju pozornost Amerike. Nešto se događa na Dalekom istoku. Na kraju krajeva, riječ je ponajprije o velikom odlučujućem pitanju koje bitno utječe na sva zbivanja u regiji: čiji je Pacifik? Prošle godine Washington je očitovao zaprepaštenost pa i ljutnju kada su neke od najbolje čuvanih tajni - posebno one vezane uz minijaturizirano nuklearno oružje - pronašle svoj put - vjerojatno putem interneta - do Kine. Coxovo izvješće Kongresu objavilo je ono što je bilo primjereno za javnost. Amerikanci su se jako čudili što Kina čini ono što su velesile oduvijek činile, a čine to i sada - naime, prisluškuje preko tisuću ušiju i očiju. Kineski državni posjet Sjedinjenim Državama prošao je glatko. No, vojni dužnosnici u Pekingu upravo su objavili svoj odgovor na 40 tiskanih strana, uključujući i tri kratke rečenice o posjedovanju neutronskog oružja (...) i dopunjujuće napomene o ručnom atomskom oružju. Inače valja napomenuti da je u tom dokumentu opovrgnut svaki oblik špijunske djelatnosti - pa tko je spreman povjerovati, nek' izvoli. Spomenute su rečenice izazvale pad vrijednosti dionica na burzi glavnog grada Tajvana Taipeha, a takav je razvoj događaja vjerojatno i bio jedan od ciljeva istupa u javnosti - naime, tajvanskim Kinezima treba zagorčiti želju za vlastitom državom. Nedavno je demokratski izabrano vodstvo Tajvana javno odalo staru zamisao o postojanju samo jedne Kine, koja je prvobitno obuhvaća zahtjev tajvanskih Kineza za zastupanjem cjeline. No, prije 20 godina komunisti su usvojili teoriju - a Zapad ju je šutke prihvatio - po kojoj je Tajvan pokrajina Crvenog zmaja pod samoupravom. Takvo tumačenje nije sukladno istini. Kinesko državno vodstvo, političari i vojni dužnosnici proteklih su godina opetovano naznačivali da pitanje Tajvana smatraju casusom belli i zaista misle ono što kažu. U zimi 1996. ispalili su iznad glava neposlušnih Tajvanaca u more rakete srednjeg dometa kako bi im dali lekciju. Crveni admirali prekinuli su tu akciju tek kada je američka mornarica izdala zapovijed dvama nosačima zrakoplova da se približe Tajvanskom tjesnacu. Kinezi su pak reagirali kupovinom razarača u Moskvi, koji su elektronski donekle dorasli američkim sustavima upravljanja bitkom. Kinesko vodstvo želi pobijediti bez rata, strategijom manevriranja na rubu pravog sukoba. Pri tome mu se ispriječila uloga Amerike kao pacifičke sile reda. Usprkos borbenim nastupima prema Tajvanu, u vidnom polju kineskog vodstva uvijek se nalaze Sjedinjene Države. Naime, ono zna što znaju i manje azijske sile: Kina je tu oduvijek dok Amerika sudjeluje u velikoj igri tek stotinu godina. Zemlja koja se smatra carstvom sredine i nije zaboravila nijednu uvredu iz proteklih 200 godina, ima problema s razmišljanjem u pojmovima ravnoteže. Na Dalekom istoku ne postoji sustav kolektivne obrane - osim onog koji su izgradile Japan i Južna Koreja te osim Amerike kao sile-zaštitnice - niti mjere usmjerene na izgradnju povjerenja ni kontrola naoružanja. Sila - uključujući i onu nuklearnu - potpuno je zahrđala. Prihvaćanje teze da će Kina zajedno s mehanizmima kapitalizma usvojiti i šarm strateškog partnerstva sa SAD zahtijeva veliku vjeru. Harvardski profesori, dugogodišnji domaćini kineskih generala - uvijek odlično prepariranih i punih volje za učenjem - zaprepašteni su slikom neprijatelja koji uvijek nosi ime Amerike, kao i otvorenom strategijom rata i težnjom za pobjedom slabijeg nad jačim. Vrijeme je da Europljani shvate otvorene angažmane svoje sile- zaštitnice i da iz njih izvuku strateške zaključke za europsku sigurnost", smatra Michael Stuermer.