AU 17. VII. PR: SRPSKA PREVIRANJA

AUSTRIJA DIE PRESSE 17. VII. 1999. Dvojba srpske oporbe: podijeljena, bez jasnoga smjera "Demonstranti u Valjevu više nemaju dobre riječi za oporbu. Stranke 'Saveza za promjene' povukle su svoju potporu 'samo zbog nekoliko razbijenih prozorskih stakala', požalila se studentica Kristina Perić novinarima beogradskog dnevnog lista 'Blic'. Ta dvadesetjednogodišnja djevojka postala je glasnogovornicom građanskog prosvjeda u gradu na jugu Srbije, gdje su prosvjedi protiv Slobodana Miloševića od samog početka bili oštriji nego u ostalim mjestima. Lokalna organizacija 'Građanski otpor', nije registrirana u policiji; njezin glasnogovornik, slikar Bogoljub 'Maki' Arsenijević, nalazi se u zatvoru. Slučaj Valjevo pokazuje ponaprije dvije stvari: nezadovoljstvo je veliko, ali oporba raspolaže tek oskudnom snagom za primjerenu organizaciju tog nezadovoljstva. Predsjednik Demokratske stranke Zoran Đinđić, koji se početkom srpnja vratio iz svoga crnogorskog pribježišta u Beograd, ne očituje jasnu stratešku orijentaciju. Krajem prošloga tjedna Đinđić je najavio opći štrajk, a danas kruži druga parola: 'Iz svakog od 20 najvećih srpskih gradova po tisuću ljudi krenut će u Beograd odakle se neće vratiti sve dok Milošević ne dade ostavku', poručio je Đinđić na nedavnom prosvjedu, održanom u Jagodini u srednjoj Srbiji. Doduše, nije otkrio kada bi marš na Beograd trebao početi. Ne treba zaboraviti da je taj 46-godišnji profesor filozofije ipak neosporna najistaknutija figura prosvjeda. Njegova 'Demokratska stranka' jedina je djelatna organizacija otpora u Srbiji. No, DS je malen. Čitav 'Savez za promjene', u čijem je sastavu Đinđićeva stranka, obuhvaća navodno 50 tisuća članova, a i tu brojku treba primiti s oprezom. Bojkot izbora, koji je DS objavio 1997., rezultirao je nestankom te stranke iz javne svijesti; DS više nije zastupljen u srpskoj skupštini. Većina ostalih stranaka postoji samo na papiru: posrijedi su zapravo pojedine osobe s malim brojem pristaša, koje nazivom 'stranka' žele stvoriti nimbus političke snage. DS je i u Beogradu organizirao akciju prikupljanja potpisa za ostavku Predsjednika. Peticiju je navodno već potpisalo 25 tisuća stanovnika glavnoga grada. Štandovi organizatora izloženi su neprekidnim napadima batinaša iz redova desnih radikala. Demonstrantima nadu ulijeva samo vijest da se uličnim prosvjedima namjerava vratiti i Vuk Drašković. Njegov 'Srpski pokret obnove' sa stotinama tisuća pristaša emocionalno još pripada oporbenom bloku. Ulazak SPO u vladu pod Miloševićevim vodstvom u siječnju ove godine nije baš bio pretjerano popularan među pristašama. Mjesni dužnosnici, koji od općinskih izbora 1997. obavljaju dužnosti u gradovima i općinama, bili su uvijek bliži mjesnim Đinđićevim pristašama nego Miloševićevim 'komunistima'. Ovi ih, usprkos Draškovićevu sudjelovanju u vladi, nikada nisu ni prihvatili u statusu partnera. Stoga je povratak na ulicu za njih djelovao poput oslobođenja. No, organizacijska je snaga SPO skromna. Nakon nekoliko zaokreta njihova karizmatičnog predsjednika, članovi SPO duboko su nesigurni. Drašković, koji daleko više od Đinđića odgovara tipu u Srbiji popularnog tribuna, više gotovo i ne zrači posebnom aurom među svojim bližim pristašama. Previše je često taj 52-godišnji pisac mijenjao svoju strategiju. No, Beograd ipak smatra njegovu odluku o ponovnom sudjelovanju u prosvjedu simptomom da prosvjed treba shvatiti ozbiljno. Draškovićev povratak na ulicu označit će istodobno i povratak suparništva vođa u prosvjedni pokret. Osvrćući se na Đinđića i njegovu emigraciju u Crnu Goru, Drašković je kazao da je Đinđić 'za vrijeme agresije pobjegao - i od nacije i od vlastite stranke'. 'Ljudi' to 'ne mogu zaboraviti', ustvrdio je Drašković. Kršćanski demokrat Vladan Batić iz redova Đinđiću bliskog 'Saveza za promjene' predbacio je pak Draškoviću da još vjeruje u mogući 'popravak ili oživljavanje' režima. Regionalni pokreti odvajanja u Crnoj Gori i Vojvodini gotovo su neupotrebljivi za pokret. Postoje daleko veći izgledi da će pregovori o budućnosti manje jugoslavenske republike, započeti sredinom prošlog tjedna, donijeti željene rezultate Crnogorcima nego nada u promjenu vlasti u Beogradu. Crnogorski predsjednik Milo Đukanović, neko vrijeme tretiran kao Miloševićev nasljednik, usredotočuje se u potpunosti na veća prava za Crnu Goru. Suzdržani su i vojvođanski autonomisti pod vodstvom Nenada Čanka i Dragana Veselinova. Na prosvjedima, priređenim na ulicama Vojvodine, pojavljuje se manje prosvjednika nego u južnoj ili srednjoj Srbiji. Državna tijela očito žele da se prosvjedi istutnje sami od sebe. Policija je suzdržana - u Jagodini navodno uopće nije bila vidljivo zastupljena. No, malo je vjerojatno da je 'na našoj strani', kao što je Đinđić uzviknuo na prosvjedu. Državni i državi bliski mediji prešućuju prosvjede; oni najvažnijom viješću postojano smatraju Kosovo i albansko maltretiranje tamošnjih Srba. No, učestale su naznake da će Srbija ubuduće imati još autoritarniju vlast nego prije rata. Naime, neke odredbe, koje su stupile na snagu za vrijeme tromjesečnog ratnog stanja, nisu ukinute zajedno s njim", napominje na kraju analize Norbert Mappes-Niediek.