ŠV 7.7.NZZ: GALERIJA SRPSKIH ASPIRANATA

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 7. VII. 1999. "Marš, Slobo, marš!" "Uzvikom 'Marš, Slobo, marš!' - naime, pruski zapovjedni oblik uvriježio se i u srpskom jeziku - gomila demonstranata zahtijevala je u ponedjeljak navečer u Leskovcu, gradiću na jugu Srbije, ostavku jugoslavenskoga predsjednika Slobodana Miloševića. Prosvjed je u početku bio usmjeren protiv nepopularnih mjesnih političara, a uskoro i protiv režima u Beogradu. Gomila je povremeno prijetila i jurišem na mjesni televizijski studio. Po izvješćima beogradske novinske agencije Beta, u prosvjedima je sudjelovalo 20 tisuća osoba, ali takvi su brojčani podaci često jako preuveličani. U utorak je policija uhitila čovjeka, osumnjičenog vođu nereda. U gradiću na jugu Srbije, koji se nalazi u neposrednoj blizini Kosova, u etnički miješanoj regiji, znakovi pobune javili su se već neposredno uoči NATO-ova bombardiranja. Tada su se mnogi muškarci pobunili protiv poziva u policijsku pričuvu. U gradu očito već dugo postoji pokret nezadovoljnih građana koji se zalažu za političke promjene. Slični mjesni prosvjedni pokreti javili su se proteklih tjedana i u drugim gradićima - primjer je Čačak. Veći prosvjed održan je već i u Novom Sadu, glavnom gradu Vojvodine. U Beogradu su pak dosad zabilježene tek manje prosvjedne akcije. Po izvješćima agencije Beta, u leskovačkom prosvjedu, održanom ovog ponedjeljka, sudjelovali su - uz nezadovoljne građane - i nezadovoljni pričuvni vojnici. Oni su proteklih tjedana u više mjesta dali oduška svom nezadovoljstvu zbog neisplaćenih plaća, podižući cestovne blokade - primjerice u Kraljevu, gdje su na nekoliko dana - do utorka - zaposjeli jedan most. Većina rezervista otišla je u borbi na Kosovo u statusu dragovoljaca da bi se tamo obogatila pljačkom u maniri pravih najamnika te su Albanci od njih strahovali. Nakon povlačenja s Kosova mnogi su od njih utvrdili da se njihova računica izjalovila te da se njihov pohod na Kosovo nije financijski isplatio. Prosvjedi tih vojnika zapravo i ne počivaju na demokratskim motivima. U Srbiji očito danas ima puno nezadovoljnika. Oni će biti važan politički potencijal bude li njihovo nezadovoljstvo usmjereno u pravom smjeru. Potrebni su sposobni vođe. U središtu pozornosti sada je Zoran Đinđić. On se proteklih godina postojano i koherentno zalagao za demokratske reforme u Srbiji; 1996/1997. profilirao se kao vođa zimskih prosvjeda u Beogradu; 1997. bio je gradonačelnik glavnog grada, ali je nakon nekoliko mjeseci smijenjen političkom spletkom. Danas kreće u novi napad na Miloševićev režim, kao najpoznatiji eksponent oporbenog Saveza za promjene. Za vrijeme NATO-ova bombardiranja, početkom svibnja, otišao je iz Beograda jer je strahovao od napada batinaških postrojba. Našao je utočište u glavnom gradu Crne Gore Podgorici. U Beograd se vratio tek prije nekoliko dana. U utorak navečer namjeravao je nastupiti na manifestaciji u Užicama, gradu na jugu Srbije - budući da i sam smatra udaljenu provinciju prosvjednim potencijalom koji valja iskoristiti. Savez za promjene prilično je heterogena sastava. Obuhvaća i Milana Panića, srpsko-američko biznismena s dobrim vezama u Washingtonu, kojeg je Milošević angažirao na položaj premijera Jugoslavije da bi ga vrlo brzo i smijenio. Nadalje, valja spomenuti i bivšega generala JA Vuka Obradovića, koji je dao ostavku na svoj položaj u znak prosvjeda protiv načina ratovanja u Hrvatskoj. Osim toga, Savez za promjene ima i potporu crnogorskog predsjednika Đukanovića i njegova saveznika Novaka Kilibarde. Sve spomenute istaknute osobe imale su - poput Đinđića - čast da ih režimski list 'Politika' ožigoše kao izdajnike. Toj oporbenoj tvorevini blizak je i Aleksander Karađorđević, koji bi kao izdanak detronizirane kraljevske kuće želio obnoviti monarhiju. No, najpopularnija figura u oporbi koja se upravo formira sigurno je bivši šef središnje banke Avramović, krotitelj hiperinflacije. Zapadni mediji prikazuju katkad kao oporbenjake i Vuka Draškovića, pa i Vojislava Šešelja. Drašković je nekad bio oporbeni političar; g. 1991. Miloševićeva ga je policija uhitila i pretukla, a 1996. stao je na čelo zimskih prosvjeda u Beogradu. Potom se sljubio s Miloševićem i pomogao pri udaljavanju Đinđića iz ureda beogradskog gradonačelnika. Imenovan je potpredsjednikom jugoslavenske vlade, ali je ove godine pao u nemilost te je krajem ožujka smijenjen s dužnosti. Trenutačno balansira između režima i oporbe. Potaknuo je osnivanje neke vrste vlade nacionalnog jedinstva, koja bi obuhvatila i Đukanovićeve ljude. Očito se nada opetovanom angažmanu u Miloševićevoj službi, ali se istodobno želi dodvoriti i oporbenjacima. Šešelj je oduvijek riječju i djelom podupirao i snažio Miloševićevu nacionalističku hajku. Pri tome su mu pomagale njegove bande batinaša, koje su odigrale važnu ulogu u 'etničkim čišćenjima'. Njegove pristaše nazivaju ga 'Vojvodom', što bi se moglo prevesti kao 'Duce' ili 'Fuehrer'. Tome je primjeren i njegov politički idearij. Želio je protiv Miloševićeve volje postati srpskim predsjednikom, što mu je zamalo i uspjelo. Potom je postao najvažnijim Miloševićevim saveznikom. Još je uvijek potpredsjednik srpske vlade, iako je najavio ostavku u znak prosvjeda protiv NATO-ova stacioniranja na Kosovu. I on bi mogao pokušati u svoju korist mobilizirati nezadovoljnike u Srbiji", napominje na kraju analize Andreas Wysling.