AU 5.VII.SN:POKRET PROTIV MILOŠEVIĆA

AUSTRIJA SALZBURGER NACHRICHTEN 5. VII. 1999. Okrutni despoti žive dulje "Stotine bijesnih umirovljenika imaju sada i političku poruku: 'Slobo, odlazi' i 'Crveni banditi' skandiraju oni na malom prosvjednom skupu u središtu Beograda. 'Slobo' se odnosi na jugoslavenskoga predsjednika Slobodana Miloševića, a 'crveni banditi' na režimske miljenike u otmjenom beogradskom predgrađu Dedinje. Umirovljenici su i prije prosvjedovali. Problem je poznat: država nema novca, a blagajne su prazne. Srpski umirovljenici uvijek to prvi osjete. Ionako se godišnje isplaćuje samo devet do deset od ukupno dvanaest mirovina; osim toga, svaka mjesečna mirovina podijeljena je na dvije rate. Dakle, stanje u financijama jako je teško. Sada umirovljenici mogu u poštanskim uredima podići drugi dio mirovine za veljaču. Valja dugo čekati u redu za mršavih 560 šilinga. Premalo za život, ali i za smrt. Unatoč tome, umirovljenici su dosad bili jedna od najvjernijih skupina birača Slobodana Miloševića i njegove socijalističke stranke. Hoće li se njihovo biračko ponašanje promijeniti nakon gubitka Kosova? Na ulicu još izlazi tek nekoliko stotina ljudi. Velika većina građana još grči pesnice u džepu i dijeli frustracije u uskom krugu prijatelja. Dakle, još ne postoji masovni pokret protiv Miloševićeva režima. Riječ je o jasnom slučaju iznevjerene ljubavi: 'Želim da mi Milošević i njegovi kolaborateri vrate moju Srbiju', istaknuto je u peticiji, izloženoj za potpis na rubu umirovljeničkog prosvjeda. Od vlasti se danas distanciraju još neki njezini dosadašnji oslonci. Ljudi više ne žele snositi dio odgovornosti za krivnju koju je režim natovario na svoja leđa u razmaku od Hrvatske preko Bosne do Kosova. Velika Srbija - da, ali ne ako mora biti izgrađena na zločinima, govori logično patrijarh Pavle, poglavar srpske pravoslavne crkve. Valja podsjetiti da su duhovnici spremno pljeskali Miloševićevu programu 'srpske obnove', isporučivši 'ideološki temelj' za prevlast nad albanskom većinom na Kosovu. Oporba dijeli sudbinu s Pravoslavnom crkvom. Godinama je pokušavala potući Miloševića na polju nacionalizma. Sada je Kosovo izgubljeno i vojska razočaranih ljudi pokazuje prstom u usamljenog čovjeka u Belom dvoru. Despot bi trebao preuzeti odgovornost za katastrofu desetogodišnjeg agresivnog nacionalizma. Sve dok je Milošević na vlasti, pomoći pri obnovi neće biti - valja samo svrgnuti despota i bolna će izolacija biti završena, glasi jednostavna poruka međunarodne zajednice. Pritom je zaboravljeno da korijen zla ne čini predsjednik sam po sebi već 'sustav Milošević'. Zapad želi prepustiti svrgavanje Slobodana Miloševića Srbima. Pothvat koji je dosad u pravilu završavao neuspjehom sada bi trebao biti okrunjen uspjehom. Posljednju, možda povijesnu priliku oporba je bijedno proigrala u zimi 1996./1997. g. Nakon neprekidnih demonstracija Milošević je popustio i priznao oporbi pobjedu u desetak većih gradova. Sloga pobjedničke oporbe nije bila duga vijeka. Oporbeni savez 'Zajedno' ubrzo se raspao - i vratio starim svađama. Nakon ukidanja ratnog stanja srpska oporba njuši novu priliku. U čitavoj zemlji trebale bi biti organizirane prosvjedne manifestacije. Nade su položene u 'učinak snježne grude'. Zahtjevi zvuče jednostavno: Milošević treba dati ostavku, a potom bi trebali uslijediti 'slobodni i pošteni izbori' pod međunarodnim nadzorom. No, Miloševića baš i nije tako lako izbaciti iz sedla. Prvo, oporba i dalje pobolijeva od istih starih problema - stalne podijeljenosti. Vuk Drašković ne želi sudjelovati u proturežimskim manifestacijama već želi pružiti Miloševiću 'još jednu priliku'. Nadalje, tko jamči da će na slobodnim izborima pobijediti 'prave' političke snage? Pobjednik prijevremenih izbora mogao bi biti i Vojislav Šešelj. Vođa ultranacionalista već je zabilježio uspjehe u republici srpskoj unatoč snažnoj potpori međunarodne zajednice u prilog 'umjerenim' nacionalistima. Nakon kapitulacije na Kosovu i zbog bijede u zemlji beogradski je despot slabiji nego ikad dosad, ali oporba je još slabija od njega. Osim toga, Milošević može u svakom trenutku izazvati eskalaciju tinjajućeg sukoba u manjoj, prozapadno orijentiranoj sestrinskoj republici Crnoj Gori. Najkasnije bi tada jugoslavenski Predsjednik ponovno mogao odigrati kartu 'nacionalnog jedinstva'", zaključuje na kraju analize Stephan Israel.