DE-YU-KOMENTARI-KRIZA-Vlada-Ratovi-Političke stranke RDW-KOMENTAR-MILOŠEVIĆ-10-7 NJEMAČKI RADIO - RDW10. VII. 1999. Koliko će se Milošević još držati na vlasti "Iako sve veći broj ljudi želi suprotno, u svijetu, ali i u Srbiji,
Slobodan Milošević, moćni predsjednik ostatka Jugoslavije koju je sam uništio, još je donekle demokratski legitimiran i potpuno vlada svojim političkim instinktima. Tu malo pomaže kad se predsjedatelj OESS-a Knut Vollebaek ljuti zbog zabrane ulaska u Crnu Goru. On mora uzeti na znanje da beogradski režim još raspolaže sredstvima i voljom da sramoti međunarodnu diplomaciju. Za to je potrebno dvoje. Je li dobro da predstavnici demokratskog svijeta traže vizu kod optuženog ratnog zločinca, u to se mora posumnjati. U Crnu Goru se u svakom slučaju može stići i bez službenog dopuštenja iz Beograda. Ugroženi predsjednik Republike Milo Đukanović sigurno bi sve učinio da omogući takav posjet. A što bi Milošević poduzeo protiv toga? Dao nalog da vojska uhiti norveškog ministra vanjskih poslova i njegovu delegaciju? Sigurno ne. Ali ovdje se još jednom pokazuje da odlučno djelovanje nije stvar Zapada, a pogotovo OESS-a, jer u njemu Rusija igra važnu ulogu. Međutim, na Balkanu se ne može puno postići uglađenošću. Tamo se uvažava odlučnost, a ne pristojnost. I tamo još uvijek, bez obzira na četiri izgubljena rata, činjenice
NJEMAČKI RADIO - RDW
10. VII. 1999.
Koliko će se Milošević još držati na vlasti
"Iako sve veći broj ljudi želi suprotno, u svijetu, ali i u Srbiji,
Slobodan Milošević, moćni predsjednik ostatka Jugoslavije koju je
sam uništio, još je donekle demokratski legitimiran i potpuno vlada
svojim političkim instinktima. Tu malo pomaže kad se predsjedatelj
OESS-a Knut Vollebaek ljuti zbog zabrane ulaska u Crnu Goru. On mora
uzeti na znanje da beogradski režim još raspolaže sredstvima i
voljom da sramoti međunarodnu diplomaciju. Za to je potrebno dvoje.
Je li dobro da predstavnici demokratskog svijeta traže vizu kod
optuženog ratnog zločinca, u to se mora posumnjati. U Crnu Goru se u
svakom slučaju može stići i bez službenog dopuštenja iz Beograda.
Ugroženi predsjednik Republike Milo Đukanović sigurno bi sve
učinio da omogući takav posjet. A što bi Milošević poduzeo protiv
toga? Dao nalog da vojska uhiti norveškog ministra vanjskih poslova
i njegovu delegaciju? Sigurno ne. Ali ovdje se još jednom pokazuje
da odlučno djelovanje nije stvar Zapada, a pogotovo OESS-a, jer u
njemu Rusija igra važnu ulogu. Međutim, na Balkanu se ne može puno
postići uglađenošću. Tamo se uvažava odlučnost, a ne pristojnost. I
tamo još uvijek, bez obzira na četiri izgubljena rata, činjenice
stvara Slobodan Milošević. To ne osjeća samo međunarodna
zajednica, nego prije svega oporba u vlastitoj zemlji. Ostavimo po
strani da otpor protiv režima ima najrazličitije motive i da su i
takozvani demokrati međusobno posvađani i krajnje nacionalistički
obojeni. Ali, puno više od prosvjedne kulture uboda oni trenutno
nisu u stanju napraviti: nekoliko tisuća demonstranata ovdje,
nekoliko tamo - tako se ne ruši čvrsto konstruiranu središnju vlast
koja i dalje upravlja vojnim i policijskim aparatom, kao i medijima
pod državnim nadzorom. Miloševićeva klika dakle sama odlučuje
koliko će se upuštati u provokacije ulice. Zasad se ne naziru
znakovi nervoze - barem ne u Beogradu. I još je moguće iskoristiti
čitavu paletu sigurnosno-političkih mjera, sve do uhićenja,
uglavnom na zapadu stvorenog heroja zimskih prosvjeda 1996./97.,
Zorana Đinđića. On je preseljenjem u Crnu Goru izbjegao
mobilizaciju u jugoslavensku vojsku i time učinio kažnjivo djelo.
To je pravna činjenica, ne radi se o pitanju interpretacije. I
doslovce nikakva sila na svijetu ne bi mogla spriječiti i dalje
potpuno funkcionirajuće državne organe Srbije da postupe prema
zakonu. Da si Slobodan Milošević ipak dopušta luksuz da samozvanog
'predvodnika ubojica tiranina' pušta da slobodno okolo hoda i
govori, pogotovo pokazuje kako čvrsto sjedi u sedlu - tu se ništa ne
drma. Možda žalosno, ali ipak istinito. Možda će si on priuštiti
luksuz da narodu po vlastitoj milosti naredi nekoliko reformica. To
bi moglo biti dovoljno, u svakom slučaju - za dobivanje na vremenu.
Beogradskom vlastodršcu stoji na raspolaganju još jedna mogućnost:
služeći se svojim starim receptom, on bi mogao stvoriti novi
problem prije nego ga stignu posljedice staroga. U tom slučaju bi
zacijelo patuljasta neposlušna republika Crna Gora bila polje
sljedeće bitke za spašavanje odavno izgubljene socijalističke
Jugoslavije. Zacijelo ne tenkovima, ali svim drugim sredstvima
moći kojima raspolaže Beorgad. Bila bi to neravnopravna borba. A
Zapad bi zacijelo ponovo morao gledati kako se definitivno uklanja
njegovu uzdanicu Đukanovića. NATO-ove bombe u ovom slučaju sigurno
ne pomažu. Ostaje poluga pomoći za obnovu: 'Nema zapadnog novca
razorenoj Srbiji dok je Slobodan Milošević na vlasti', glasi
jednostavni koncept. Ali, što ako se bijeda stanovništva koje je
više puta poraženo, zaoštri pred zimu. Hoće li europski demokrati,
vjerni načelima, mirno promatrati kako na izbombardiranom
jugoistoku ljudi umiru od gladi i hladnoće? Čak bi i zahtjevi za
novim izborima mogli imati suprotan učinak, ako bi primjerice na
kraju Srbi morali odlučiti između zla Miloševića i još većeg zla
vođe radikala Vojislava Šešelja. U tom slučaju bi bolji izbor bio
Milošević - isto žalosno, ali istinito. A ako demokrati, zbog
međusobnih svađa, ne bi uspjeli preuzeti vlast, onda bi se
jugoslavenski Predsjednik mogao ponovo pojaviti u svojoj paradnoj
ulozi: neomiljeni, ali u nuždi vrlo potrebni državni poglavar. Dani
Slobodana Miloševića su sigurno odbrojani, ali i u tuzemstvu i u
inozemstvu je zacijelo bolje pripremiti se za velik, možda
četveroznamenkasti broj". (Elias Bierdel).
(RDW)