ES 6. VII. EL MUNDO: TREĆI PUT

ŠPANJOLSKA EL MUNDO 6. VII. 1999. Treći put: reforma države blagostanja Rafael Pampillon, profesor Instituta za tvrtke i političku ekonomiju na sveučilištu San Pablo-CEU piše o gospodarskoj situaciji u Europskoj uniji. U članku, između ostaloga, stoji: "Sve do sada anglosaksonski gospodarski model i europski socijalni model (socijalni model tržišnoga gospodarstva) smatrani su antagonizmima. Pretpostavlja se da europski model podrazumijeva dobre životne uvjete, visoke poreze, razvijene sustave socijalne zaštite, ali i nefleksibilna tržišta radne snage, nizak gospodarski rast i visoku nezaposlenost. Anglosaksonski model obično znači mimimalno upletanje države u gospodarstvo, niske poreze, nisku nezaposlenost i velike razlike u primanjima. Drugim riječima, takvo postavljanje stvari znači da sigurnosti ne može biti uz dinamičnost, a fleksibilnost je neprijatelj društvene pravde. U anglosaksonskim državama uspjeli su, vrlo naglo, postići stvaranje fleksibilnijeg gospodarstva i pogodnoga poslovnog okruženja osamdesetih godina ovoga stoljeća, za vrijeme vlada Ronalda Reagana i Margaret Thatcher. Dobar dio gospodarskih promjena koje su se tada dogodile bile su neizbježne. Sindikati su se morali reformirati, a subvencije tvrtkama morale su se drastično smanjiti. Vodstva kompanija shvatila su da svojim tvrtkama moraju upravljati djelotvorno. No, prema riječima Petera Mandelsona, u tom je procesu zaboravljeno na socijalnu koheziju i nije uzeta u obzir činjenica da su nužna tri elementa za veću fleksibilnost: osobe koje se mogu obrazovati u okolini koja se stalno mijenja, minimalna razina životnog standarda i suvremena država blagostanja koja će zadovoljiti sve potrebe sadašnjega svijeta. Zbog iskustva iz vremena Margaret Thatcher, pristaše europskoga modela odbijaju prihvatiti koncept fleksibilnosti zato što se boje zamisli o stvaranju slobodnoga tržišta koje je zastupala desnica osamdesetih godina. Boje se da će Europa bez ikakvih izmjena preslikati američki sustav. A riječ je o državi velikih mogućnosti, s malim brojem nezaposlenih (4,2 posto aktivnoga stanovništva), ali i s mnogo kriminala, s nezaustavljivim gospodarskim rastom, ali i sa sve brojnijom manjinom koja se suočava s teškom stvarnošću društvene marginalizacije. Rješenje problema mogao bi donijeti treći put. Drugim riječima, fleksibilnost praćena visokim profesionalnim kvalifikacijama i visokom razinom akademskog obrazovanja, sporazumima s tvrtkama kako bi se povećala ulaganja u istraživačke programe, imaginativnom državom blagostanja koja će mlade uvoditi na tržište radne snage, s dugogodišnjim umirovljenicima, poticanjem gospodarske aktivnosti s ciljem ubiranja veće količine novca od poreza i minimalnim radnim uvjetima na radnom mjestu. I, na kraju, fleksibilnost bi trebala biti praćena mogućnostima za trgovanje i širenje na međunarodnoj razini, što već nudi europsko zajedničko tržište i njegova valuta euro. Pristaše trećega puta svjesni su da nove tehnologije donose pravu promjenu gospodarskih okvira i da to određuje novi model koji će se temeljiti na informacijama. Unatoč tome, institucionalno i društveno okruženje naslijeđeno iz prošlosti ne prilagođava se uvijek novim tehnologijama, što otežava razvoj mnogih mogućih načina primjene tih novih tehnologija. Koje su opasnosti od te nove tehnološke revolucije? Ponajprije, otpor promjenama koje bi dolazile od samih radnika, osobito kad je riječ o promjenama u radnom procesu. U tom smislu, svi smo svjesni da promjene navika nisu lak zadatak, osobito u Europi, gdje su vlade sklone zadržavanju sadašnjih politika zapošljavanja unatoč strukturalnoj nezaposlenosti koju na taj način stvaraju, zbog svoje nefleksibilnosti. Neki tvrde da će promjene na tehnološkom polju izazvati gašenje radnih mjesta zbog povećanja produktivnosti. No, ta je hipoteza pogrešna, jer to je već dokazalo iskustvo u sličnim situacijama u povijesti. Pravi je problem povećanje nejednakosti primanja koje nastaje u tim promjenama, a može se kompenzirati samo pravim obrazovanjem radne snage. Tehnološke promjene koje se temelje na osposobljenosti radne snage vjerojatno su glavni razlog za tako velike razlike među primanjima u SAD-u, gdje su mnogo veći prihodi osoba sa završenim fakultetom i onih koji znaju primijeniti informatičku tehnologiju. Prema tome, jedna od posljedica ovoga procesa jest to da će najkvalificiranije osobe sve više zarađivati, a one manje kvalificirane stalno će biti na rubu nezaposlenosti ili će imati vrlo niska primanja. Europski odgovor na ovaj problem uvijek je bio pokušaj odupiranja tržišnim silama: uspostavljanje miminalne plaće, ograničavanje otpuštanja te podupiranje sindikalne aktivnosti kojom se postižu više plaće i otpor svojevoljnom otpuštanju s posla. Osim toga, postoje i neke nedjelotvorne odredbe poput ograničavanja zapošljavanja radnika u novim tvrtkama, a tu je i preveliki birokratski aparat, visoki javni troškovi i strogi radni uvjeti koji dosta pojačavaju problem nezaposlenosti. Prema tome, kako bi se Europska unija mogla suočiti s tehnološkim izazovima i konkurencijom u socijalnome modelu, ona mora napredovati, mijenjati se i modernizirati. (...) Sigurno je da će uvijek biti otpora među onima koji strahuju za svoja radna mjesta i povlastice. Ali politički vođe ne mogu si priuštiti luksuz upotrebe tih ljudi kao izgovora za nedjelovanje ili za davanje subvencija takvome gospodarstvu. Nijedan mehanizam socijalnog reguliranja ne može očuvati radna mjesta ako gospodarstvo u cjelini postane slabo konkurentno. Političari moraju biti iskreni prema svojih biračima kad se govori o nužnosti provođenja reforma, koliko god to bilo teško u kratkome roku. Danas u Europskoj uniji ima 18 milijuna nezaposlenih. Smanjivanje broja nezaposlenih najveći je izazov pred europskim državama i mora biti njihov prioritet. To je pitanje najvažnije za uspjeh monetarne unije. Vjerojatno je da politika koja se bude provodila s ciljem stvaranja novih radnih mjesta neće biti jednaka u svim europskim državama, ali svi priznaju da su obrazovanje i profesionalno usavršavanje temelj napretka u budućnosti i da sustavi socijalne zaštite, stvoreni u prvoj polovici XX. stoljeća, mogu sputavati stvaranje novih radnih mjesta. Promjena profesionalnog profila radne snage može se izvesti samo velikim ulaganjima u obrazovne i odgojne strukture. Obrazovanje je ulaganje koje pridonosi općim temeljima znanja nekoga društva, to je 'ulaganje u društvenu infrastrukturu'. Istodobno, vrlo je važno uspostavljanje tijesne veze između obrazovanja i tržišta radne snage kako bi se odredile potrebe toga tržišta. Europa mora promijeniti svoju državu blagostanja, temeljeći svoje subvencije na stvaranju dobrih prigoda u cjelini, kao što to pokušavaju, npr. vlade Nizozemske, Švedske i Danske. A to znači da vrijeme provedeno bez posla treba pretvoriti u vrijeme za stjecanje novih kvalifikacija. (...) Unatoč tome, rješenje problema, općenito govoreći, vrlo se jasno vidi: treba poboljšati razinu obrazovanja, omogućiti poslovno usavršavanje i reformirati porezni sustav, kako bi se time poticalo stvaranje novih radnih mjesta i poduzetništvo. Drugim riječima, treba staviti više naglaska na konkurentnost, jer to je ključ za stvaranje novih radnih mjesta".