NJ 5.VII.SZ: TURSKA JE UPUĆENA NA EU

nancije NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 5. VII. 1999. Mimoza na Bosporu "Billu Gatesu možda su upisane zasluge što je sustav uveo u sferu obrade podataka kao softwarski standard, ali u politici su izumitelji i pravi majstori windows-koncepta zapravo bili Turci kao potomci Bizantinaca. Naime, u njih je oduvijek vrijedilo sljedeće načelo: politička stvarnost sastoji se od brojnih naslaganih prozora, pri čemu površina vidljiva na zaslonu nije nužno i važna za pokrenuti program. Tko se uzda u turske medije, potpuno će zastraniti. Naime, većina njih ima tek funkciju štitnika za zaslon: šareni su ali i potpuno nevažni. Odnos Turske prema Europi oduvijek je bio tako višeslojan i istodobno neproziran - sve do danas. Površinski gledano, usijani bijes Ankare nije se nimalo ohladio nakon katastrofalnog luksemburškog sastanka na vrhu EU: puni samosažaljenja i prkosa, Turci trpe europsku košaricu i istodobno hlade svoj bijes periodičnim valovima napada na cijelu EU ili na pojedine europske države. Čini se da se neprijatelj postojano nalazi na Zapadu. No, nakon samo nekoliko pritisaka mišem otvara se novi prozor koji nesumnjivo gleda u Europu. Uz neobičnu mjeru diferencirane analize turski su vlastodršci - i oni civilni i oni vojni - počeli ispravljati štetu koju je junački nanio ponajprije bivši premijer Mesut Yilmaz (uz zdušnu potporu ureda njemačkog kancelara Helmuta Kohla). Sada se pak čini da je budućnost Turske postojano na Zapadu. Odakle takav preokret nakon brojnih euroazijskih eskapada, snova o 'turskom 21. stoljeću' i scenarija o partnerstvu sa srednjom Azijom i velikom Kinom? Načelno gledano, postoje četiri razloga koji se redom hrane gospodarskim šokom. Prvo, Turska je spoznala da je preživjela izdanke azijske i ruske krize samo zahvaljujući svojoj tijesnoj gospodarskoj povezanosti s Europskom unijom. Često prezirana carinska unija s EU postigla je ciljani učinak; turski proizvođači mogli su se uzdati u pouzdana tržišta za svoje proizvode, koja bi inače na juriš osvojila jeftina azijska konkurencija. Drugo, strastvena ljubav prema navodnom strateškom partneru Izraelu donekle se ohladila. U Ankari su spoznali da od Izraelaca ne treba očekivati bezuvjetnu nibelunsku vjernost. Oni hladno računaju svoje interese u odnosu na turske; neodređeni prijateljski osjećaji potpuno su neprimjereni. Također valja napomenuti da se sada osvećuje činjenica da je partnerstvo na turskoj strani malo previše bilo skrojeno po osobi i politici neuspjeloga premijera Benjamina Netanyahua. Osim toga, šest milijuna Izraelaca nikada nisu bili tržište koje bi za tursku industriju moglo predstavljati alternativu EU. Treće, nepovjerenje se ušuljalo čak i u odnos prema glavnom prijatelju Americi. Bilo da je riječ o naftovodu od azerbejdžanskog grada Bakua do sredozemne luke Ceyhan, koji Turska žarko priželjkuje, ili o Kurdima na sjeveru Iraka, ili, u najnovijem slučaju, o Cipru - Washington se u posljednje vrijeme pokazuje - u najbolju ruku - kao mlak prijatelj. To pak znači da Europu i SAD nije tako lako posvađati. I četvrto: svijet se nakon Kosova opet jako promijenio - drugi put nakon sloma komunizma prije deset godina. NATO je prisvojio ovlasti svjetskog žandara, a u zajednici skupine G-8 nastalo je nešto nalik na zametak svjetske vlade. U tom su kontekstu u Ankari uzbunu izazvale dvije u osnovi marginalne izjave: riječ je o prijetnji američke ministrice vanjskih poslova Madeleine Albright Armeniji i turskom prijatelju Azerbejdžanu da će doživjeti isti tretman kao i Kosovo ne budu li mirno riješili svoje probleme oko Nagorno Karabaha; druga je zabrinjavajuća pojava iznenadni pojačani interes moćnih članica G-8 za problem Cipra, za koji su se dosad zanimali tek bezubi Ujedinjeni narodi. Dakle, Turska je spremna otvoriti se, ali to čini poput mimoze: oprezno rastvara svoje listove i istodobno je u svakom trenutku spremna zatvoriti se. Kako se odnositi prema toj osjetljivoj biljčici? Njemački političari koji će ove godine posjetiti Tursku trebali bi usvojiti dva savjeta: prvo, Turci su i te kako otvoreni za neugodne istine i kritiku - samo ih treba iznijeti pravim tonom i ne smiju biti oglašene na sva medijska zvona. To je pitanje časti i gubitka dostojanstva. Drugo, Turci ne smatraju obećanja bezuvjetno obvezujućim. Drugim riječima, pojam 'kandidat za EU' ne znači automatski 'član EU'. No, uz pomoć čarobne riječi 'kandidat' moguće je na unutarpolitičkoj sceni pokrenuti neke stvari koje su dosad smatrane nedostupnima za reforme (...)", napominje na kraju komentara Wolfgang Koydl.