NJ 5. VII.TAZ: NATO PONIZIO RUSIJU

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 5. VII. 1999. Varke i osveta "Ruski kontingent za zaštitnu postrojbu za Kosovo KFOR čekao je na strašnoj vrućini prijevoz da bi Bugari, Rumunji i Mađari u posljednjoj minuti uskratili dozvolu za prolaz kroz njihov zračni prostor. Ta je odluka Moskvi bila dvostruko bolna: naime, riječ je o bivšim bratskim državama, koje - nakon što su bez primjene sile puštene na slobodu - sada muče Kremlj pod pokroviteljstvom NATO-a. O kakvoj je zapravo igri riječ? Jesu li Rusi ponovno uključeni u mirovne aktivnosti, kao što je istaknuto na sastanku na vrhu skupine G-8 ili je sloga obična varka čiji je cilj vratiti Rusima milo za drago za nepodopštinu u Prištini? Mora li najmoćniji vojni savez na svijetu uistinu hraniti svoju samosvijest sitnim osvetničkim željama? NATO-ov argument da još nisu riješeni neki tehnički detalji jako je otrcan. Naime, dvije su strane u Helsinkiju čitave dane pregovarale upravo o krajnje osjetljivim i eksplozivnim potankostima. Rusko sudjelovalo suočilo je Zapad od samog početka s problemom koliko- toliko pristojnog ugošćavanja nezvanoga gosta. NATO je mogao predvidjeti da će Rusi pokušati na svoj račun poboljšati neke dogovore. Napokon, moskovski otpor pokoravanju zapadnoj zapovjedničkoj strukturi bio je od samog početka vrući kesten pregovora. Osim toga, nakon incidenta u Prištini znalo se da će se vodstvo u Kremlju i vojni dužnosnici u slučaju nevolje pozvati na vlastito tumačenje sporazuma - uostalom, kao i sam Zapad, koji se odlukom Vijeća sigurnosti UN izričito upustio u pustolovinu ruskog sudjelovanja u KFOR-u. I to nakon bolne spoznaje da bez Moskve u Jugoslaviji očito ništa nije moguće postići. Sitničavo cjenkanje ne priliči zajednici zapadnih država, koja je na Kosovu nastupila u ime humanosti i ljudskih prava. Njezina vjerodostojnost među običnim ruskim građanima trpi dodatnu štetu. U sjećanju ljudi ostaje urezano ponižavanje vojnika koji na vrućini čekaju na uzletištu. Taj incident poprima posebno negativno obilježje nakon što je šef Kremlja Boris Jeljcin upravo dan prije toga poručio usijanim vojnim dužnosnicima da stvarnu sigurnosnu prijetnju i dalje valja tražiti u samoj Rusiji. Time je Jeljcin dokazao osjećaj za stvarnost, istodobno prigušujući besmislice u glavama koji spas države vide u njezinoj prostornoj dimenziji", zaključuje Klaus-Helge Donath.