AU 3.VII.PRESSE-NE SAMOODREĐENJU

AUSTRIJA DIE PRESSE 3. VII. 1999. Kosovo:zbunjenost "Austrijanci ne znaju baš pravo što da misle o kosovskom ratu. Poslije doduše snažnog, ali sadržajno ipak zbunjujućeg - da ne kažemo zbunjenog - izvještavanja u jakim medijima, poslije nadasve proturječnih izjava najvećih vladajućih stranaka, gotovo je iznenađenje da 39 posto NATO-ovu akciju drži uspjehom, a 'samo' 29 posto neuspjehom. No u zbroju je prosudba Austrijanaca obilježena ambivalencijom. Time znatno odstupa od mišljenja u ostalim europskim zemljama. To uz pomnije promatranje nije nikakvo čudo - iako Austrija (bez vlastitog doprinosa) od NATO-ovih bombardiranja ima više koristi nego ostali. No tu korist građanima nitko nije predočio, ni vlada, ni austrijska televizija, niti novine. Najvažniji rezultat NATO- ove pobjede za Austriju je dakako uklanjanje nove izbjegličke drame. Da do preokreta nije došlo prije zime, stotine bi tisuća kosovskih Albanaca izbjeglo u EU. I tu pogled na povijesne knjige kao i na zemljovid, poučava da bi Italija i Austrija ponijele najveći teret. Molbe partnerima u EU za razdiobu tereta, po svim iskustvima, ne bi naišle na odjek. A i kako bi, kad austrijska sigurnosna politika sama odbija potporu (iako je među stanovništvom već iznenađujuće na veliko prihvaćena solidarnost s drugim zemljama EU-a, kako pokazuju danas objavljeni rezultati ispitivanja mišljenja). No to nije samo izbjeglička problematika. Posve općenito može se reći da je neki sukob to opasniji što je bliže. Stoga je prigušivanje Miloševića bilo svakako u interesu Austrije. No ipak je to kao kod mućkaroša ili pesimista: i oni rijetko priznaju da su paraziti na teret drugih. No postoje i razlozi za skepsu glede Kosova, koja nema ništa zajedničkoga sa zahvalnošću zbog smirivanja opasnosti od strane NATO-a. To je i držanje samih zemalja NATO-a u važnom aspektu dvoličnosti i iluzija. Jer cijeli Zapad zanemaruje ključni problem sukoba na Kosovu (a i na mnogim drugim mjestima): odbijanje prava na samoodređenje. Mnoge se vlade boje da će i narodi kojima oni vladaju i narodnosne skupine zahtijevati to pravo: Baski, Korzikanci, južni Tirolci. Svijet radije prihvaća da od Kine preko Indije do Kurdistana milijuni umiru u oslobodilačkim ratovima, umjesto da hrabro kaže: pravo na samoodređenje nije samo u povelji UN-a nego uistinu pripada narodima. Da postoje dobri mehanizmi za ostvarivanje samoodređenja, možda je Kosovo moglo postići samostalnost bez pokolja i razaranja (a vjerojatno čak i sa srpskom manjinom osiguranom međunarodnim pravom). Tada bi Zapad vjerojatno mogao pomoći Kosovu bez kršenja povelje UN-a. Neovisnost Kosova danas je više nego ikad jedina moguća perspektiva. No ipak je još ne žele dati kosovskim Albancima. Još čvrsto ustraju na nepromjenljivosti granica. To načelo svjetske diplomacije (...) još će na Kosovu - kao u Bosni, kao na Cipru, kao u Kurdistanu - skriviti mnoge nerješive krize, još mnogo prolijevanja krvi. Možda je Austrijancima i to na umu dok se tako oprezno očituju o balkanskom ratu" - zaključuje Andreas Unterberger.