FR 1.VII. N.OBSERVATEUR: JEZIK MANJINA

FRANCUSKA LE NOUVEL OBSERVATEUR 1. VII. 1999. Spasimo najprije francuski! Poslije odbijanja francuskoga Predsjednika da promijeni Ustav, zbog potrebe ratificiranja povelje Vijeća Europe o zaštiti regionalnih i manjinskih jezika, u Francuskoj je nastala raspra u kojoj podjednako, na obje strane, sudjeluju pristaše i ljevice i desnice. Svojim se člankom oglasio i Robert Badinter. "Regionalni se jezici gase? Bravo. Pobrinimo se najprije da francuskim jezikom bolje ovladaju naša djeca te da se on i dalje širi u inozemstvu. Čitajući neke komentare, kakad pretjerano strastvene, javnost bi mogla pomisliti da je Ustavno vijeće proglasilo da su obrazovanje, promidžba i uporaba regionalnih jezika protivni Ustavu. A u njegovoj odluci ne postoji ništa takvoga. Ustavno vijeće je samo skrenulo pozornost na nesklad između Ustava i nekih odredaba Povelje o regionalnim jezicima. Ali je priznalo da je 39 obveza koje pogoduju čuvanju regionalnih jezika ili jezika manjina, koje je Vlada namjeravala potpisati pri ratificiranju Povelje, u skladu s Ustavom. Prema tome, poslije odluke Ustavnog vijeća, Vlada mora Parlamentu predložiti, a da pri tome ne mijenja Ustav, nacrt zakona s mjerama koje namjerava dodati, poslije ratificiranja, već postojećim zakonima koji pogoduju uporabi regionalnih jezika. Osim toga, Vlada je oslobođena nekih beskorisnih stega koje Povelja stavlja na leđa država potpisnica. (...) Često se spominje francuski 'kulturalni izuzetak'. Među tim, najvidljivijim karakteristikama, spominje se lingvističko jedinstvo Francuske i priznanje da je francuski jezik svih francuskih državljana. I da su svi sretni što, u udrugama, na javnim skupovima, u kulturi i pri susretima, cvjetaju regionalni jezici u svoj svojoj obogaćujućoj raznolikosti. Da država i regije pridonose njihovu poučavanju, pod uvjetom da nije obvezno, i njihovu širenju u medijima, nitko ne smatra spornim. Ta politika već postoji i razvijala se posljednjih godina, bez potrebe posezanja za Poveljom o regionalnim jezicima. Naprotiv, ratificiranje međunarodne obveze koja države prisiljava na stvaranje 'vlastite politike i vlastitih zakona i prakse čiji će ciljevi biti poštovanje geografskih area svakog regionalnog i manjinskog jezika (...) olakšavanje i/ili ohrabrivanje pismenog i usmenog korištenja regionalnih jezika u javnom i privatnom životu (članak 71), nije u skladu s koncepcijom nedjeljive Republike, čiji je jedini javni jezik francuski, kako stoji u Ustavu. Jednako tako, 'obećanje da će se uzimati u obzir potrebe i želje skupina koje rabe te jezike', bilo bi davanje zakonskih temelja, na bazi te međunarodne konvencije, za kolektivne zahtjeve najradikalnijih pristaša regionalizma. Zato je lako razumljivo zašto je tako mali broj država članica Vijeća Europe do danas ratificirao tu povelju, a ona je sastavljena 1992. godine. To je učinilo samo osam država, od kojih su samo tri članice Europske unije: SR Njemačka, Nizozemska i Finska. A Velika Britanija, Italija i Španjolska, s različitim jezicima, a u tim državama postoji i mnogo izraženija regionalizacija nego u Francuskoj, nisu ratificirale Povelju. Stoga se postavlja pitanje: koji su prioriteti na obrazovnom planu u današnjoj Francuskoj, uključenoj u Europsku uniju, u svjetsko gospodarstvo i u tehnološki napredak? Najprije se moramo pobrinuti da naša djeca, djeca Francuske, savršeno nauče francuski. A, na žalost, daleko smo od toga! I treba razvijati učenje stranih jezika, osobito engleskoga, bez kojega su danas u svijetu adolescentima zatvoreni mnogi putovi. Mladima treba omogućiti pristup suvremenim komunikacijskim tehnikama, jer to su glavni elementi današnje kulture. Napokon, moramo paziti da se francuski jezik, naša najdragocjenija lingvistička baština, i dalje širi i poučava, kako bismo izbjegli smanjivanje njegova utjecaja u svijetu. Svako zatvaranje francuske srednje škole u inozemstvu zapravo je udarac Francuskoj. Razmišljajmo o tome".