NJ 29. VI. TAZ: ZAPADNA OBEĆANJA J/I E

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 29. VI. 1999. Birali ste nepostojeći broj "Neuspjeli remake rijetko je kada izdvojena pojava - ne samo na tržištu ploča nego i u političkom kazalištu. Tek što je Zapad na Balkanu privremeno dovršio svoj revival Drugoga svjetskog rata, čelno mjesto na ideološkoj top-listi preuzeo je euro-američki memorijalni zbor George C. Marshal. Clinton, Fischer & Co. pjevuše izmučenim narodima jugoistočne Europe blagovijest: kao što su Sjedinjene Države krajem 40-ih godina velikodušnim kreditima otvorile ratom razorenoj zapadnoj Europi put u svijet gospodarskih čuda te su nacionalne suprotnosti počele blijediti pri suočvanju s rastom, blagostanjem i integracijom, tako će i NATO-ove članice sada na Balkanu nesebičnom pomoći omogućiti ponavljanje toga čuda i privesti regiju 'euro'- Europi. Nije potreban poseban proročanski dar za prognozu što će se dogoditi nakon navedenoga raskošnog obećanja. Valja napomenuti da su krajnje nepovoljni već okvirni politički uvjeti za novu inačicu Marshallova plana. Gospodarski 'altruizam' SAD nakon Drugoga svjetskog rata - spremnost vodeće zapadne sile da svojim budućim konkurentima odobri financijsku pomoć - imala je konkretnu političko-vojnu osnovu. 'Velikodušnost' američkoga vodstva bila je obilježena početkom hladnog rata i trebala je izgraditi imunitet zemalja američke sfere utjecaja u odnosu na komunističko iskušenje. Danas pak ni uz najbolju volju nije moguće nazrijeti razmjerno snažan motiv, koji bi namamio zapadnu zajednicu da zbog bijede na jugoistoku Europe dugoročno odustane od svoje uobičajene škrtosti prema svim gubitnicima na svjetskom tržištu. SAD nisu nimalo zainteresirane za jugoistočnu Europu - osim ako im se sasvim slučajno ne ukaže mogućnost kažnjavanja jedne 'države-negativca' - a zemlje poput Savezne Republike Njemačke očekuju samo negativnu mogućnost gnjavaže u vidu izbjeglica i televizijskih slika strahota. Što je veći vremenski odmak u odnosu na ratne dojmove, to će vjerojatno u Europi brže jenjati spremnost na plaćanje nešto više cijene mira. Već danas potencijalni donatori operiraju s očito preniskim brojčanim procjenama. Činjenica da institucije poput MMF-a, Deutsche Bank i muenchenskog sveučilišta Bundeswehra procjenjuju da bi se financijska sredstva, potrebna za obnovu, trebala kretati između 37 i 57 milijarda maraka, nije toliko povezana sa stvarnim potrebama koliko s njihovim viđenjem granica zapadne spremnosti na izdvajanje novca. Čak i kada pođu samo od financijskih sredstava, koja su se nakon sklapanja Daytonskog sporazuma uistinu slila u Bosnu - kao što je učinila banka za obnovu - te kada bi stanovništvu pogođenih zemalja bila isplaćena odgovarajuća svota novca, troškovi iznose već 200 milijardi maraka. Prizivajući povijesni Marshallov plan, Zapad obećaje balkanskoj regiji nešto više od banalnoga programa pomoći radi uklanjanja neposrednih ratnih šteta i troškova prouzročenih ratom. Jugoistok europskog kontinenta trebao bi biti primljen u 'Europu integracija' (Fischer) i dobiti mjesto u zapadnoj sferi blagostanja. Time je probuđena nada koju neće biti moguće ostvariti čak ni uz velikodušnu pomoć. Novčani transferi zapadnih vlada i međunarodnih institucija pohvaljeni su kao uvod u stvarni ekonomski poticaj - priljev privatnog ulagačkog kapitala. Takva mirovna dividenda najavljena je već nakon sklapanja Daytonskog sporazuma. Zrakoplov koji je trebao dovesti šačicu potencijalnih ulagača, pritisnutih Clintonovih nukanjem, simbolično se razbio pri slijetanju. Njihovi nasljednici još nisu viđeni. Nema razloga da ovaj puta stvari krenu bitno drugačijim tokom, a globalni kapital otkrije ovu regiju - koju je konkurencija potisnula već davno prije rata da bi ju potom ostavila daleko iza sebe - kao obećavajuću sferu za ulaganja. Čitava je Jugoslavije prije raspada prošla više od 30 godina reformskih pokušaja na području tržišne privrede, koji za vrijeme samoupravnog socijalizma nisu rezultirali trajnim uspjehom da bi u svojoj neoliberalnoj varijanti krajem osamdesetih godina bili dokrajčeni slomom industrijske proizvodnje, masovnim siromašenjem, četveroznamenkastim stopama inflacije i masovnim odljevom kapitala. Nakon desetljeća ubrzane propasti u proizvodima raspada Titove Jugoslavije siva ekonomija i samoopskrba postale su temeljnim elementima privrede obilježene siromaštvom i pljačkom. Stanje nije puno bolje ni u politički stabilnijim zemljama poput Rumunjske i Bugarske. Sada bi pak upravo ta regija - samo zato što će zapadne vlade podijeliti nekoliko bombona - trebala u zaoštrenoj konkurenciji nacionalnih privreda na globaliziranim tržištima preuzeti ulogu nasljednice uzdanica poput Južne Koreje i Tajvana? Nova razvojna perspektiva koju propagira Zapad obična je fatamorgana. Unatoč tome, obećan novac nedvojbeno će postići željeni učinak. Iako Zapad nije ni spreman ni sposoban privesti ubožnice na jugoistoku Europe razini svjetskog tržišta i Europskoj uniji, njegovi će milijuni nedvojbeno biti dovoljni kao premija za dobro ponašanje NATO-u odanih državnih poglavara i ratnih poglavica. Makedonska i bugarska vlada bit će nagrađene za svoju lojalnost. Na Kosovu će se ponoviti model Bosne i Hercegovine. Suparnički etno- ratnici u BiH nisu razvlašćeni niti su doživjeli katarzu već su jednostavno kupljeni, a takav će biti i odnos prema OVK. Naravno, takva pogodba nema nikave veze s preokretom u smjeru 'građanskog društva'. Unatoč tome, ona će osigurati osjetljivu ravnotežu. Primirje i smanjenje napada na srpsku manjinu - koja nestaje u doslovnom smislu te riječi - nedvojbeno su primamljivi za OVK bude li ga Zapad zauzvrat priznao kao legitimnu državnu vlast, puneći njegove blagajne nadolazećim novčanim transferima. No, jedna crta sukoba ostaje i dalje aktualna - riječ je o neprijateljskom odnosu svjetskog policajca prema Miloševićevu 'carstvu zla'. Zapad neće u Marshallov plan - koji to nije, a slijedi nakon Drugoga svjetskog rata koji to nije bio - uključiti Srbiju bude li u toj državi i dalje vladao navodni Hitlerov oponašatelj. U tom pogledu nema čak ni lažnih obećanja", zaključuje Ernst Lohoff.